Piše: Elis Bektaš
Koncentracija američkih vazduhoplovnih i pomorskih snaga na Bliskom istoku, nezapamćena još od invazije na Irak 2003. godine, ukazuje na sve izgledniju mogućnost napada na Iran. Napada, vjerovatno u vidu nekoliko talasa ograničenih avijacijskih i raketnih udara, što je realan kapacitet dvije flotne borbene grupe sa nosačima aviona kao jezgrom, ali ne i invazije za koju nedostaju supstancijalne kopnene snage.
U trenutku u kom je Iran duboko destabilizovan unutrašnjim političkim nemirima i protestima, stvara se privid da je dovoljno samo nekoliko precizno plasiranih krstarećih raketa i vođenih bombi pa da se režim u Teheranu počne rušiti kao kula od karata. To je, međutim, samo privid: koliko god u tehnološkom pogledu zaostajao za Zapadom, Iran je i dalje neuporedivo tvrđi orah od drugih bliskoistočnih zemalja i toga je Pentagon i te kako svjestan. Još prošle sedmice Njujork tajms je objavio informaciju da jedan od generala koji su ranije uvjeravali Trampa u uspjeh akcije u Venecueli, nije mogao ponuditi identične garancije za Iran.
To je indikator da je koncentracija američkih snaga prevashodno element koercitivne diplomatije i poluga pritiska na Teheran u pregovorima oko nuklearnog programa, ali prethodni udari na Iran, izvedeni strateškim bombarderima koji su uzlijetali sa teritorije SAD, pokazuju da se taj pritisak može ostvariti i uz neuporedivo manje troškove, pa se mora dopustiti mogućnost da iza omasovljivanja američke borbene moći na istočnom Mediteranu i u Arapskom moru stoje i neki drugi razlozi. Ostaje da se vidi koji.
Ukoliko Netanjahuov režim namjerava da intenzivira eksterminaciju Palestine i da proširi operacije na Liban, prisustvo američkih snaga može se tumačiti kao čin podrške Tel Avivu, odnosno projekcija moći s ciljem odvraćanja drugih zemalja od borbenog suprotstavljanja izraelskoj avanturi.
Elis Bektaš: O Petrovićevoj antropologiji vještačke inteligencije
Treba, međutim, dopustiti i drugu mogućnost po kojoj je prisustvo ovakve koncentracije borbene moći u rejonu Bliskog istoka u stvari ohrabrivanje zemalja u evroazijskom zaleđu Irana na zauzimanje tvrđeg kursa prema Rusiji, odnosno stvaranje pritiska na meki trbuh Rusije na koji je Moskva, svjesna da je to njena Ahilova peta, naročito osjetljiva. Još od završetka Drugog svjetskog rata Vašington i Moskva zaziru od izravne konfrontacije ali, bez obzira na pomirljive i udvaračke tonove koje trenutno razmjenjuju Kremlj i Bijela kuća, SAD i Rusija i dalje su supersile u stanju konstantnog antagonizma pa Vašingtonu zasigurno nije odbojna pomisao da Rusiju, zaglavljenu na ukrajinskim poljima, izloži dodatnom i posrednom pritisku.
No ta je mogućnost, kao i prethodna, u sferi pretpostavke pa se onda tom hipotetičkom nizu može pridodati i treća opcija koja se čini kao najizglednija i po kojoj je koncentracija američkih snaga na Bliskom istoku u stvari pružanje ruke starom prijatelju u nevolji. A stari prijatelj nije niko drugi doli teokratski režim u Teheranu. Dovoljno je prisjetiti se afere Irangejt pa shvatiti da to ne bi bio nikakav presedan.
Sa takvim raspletom, koji uključuje čak i ograničene i kontrolisane udare na Iranska nuklearna i vojna postrojenja, mnogi bi bili zadovoljni. Tramp bi ojačao svoj status kauboja brzog na obaraču, što imponuje njegovom, uglavnom primitivnom i militantnom, biračkom tijelu, mulanski režim u Teheranu dobio bi opravdanje za pojačanu unutrašnju represiju i za proglašavanje pobjede u maniru Slobodana Miloševića, Tel Aviv bi mogao neometano da nastavi sa svojom zločinačkom avanturom u Palestini a možda i da je proširi na Liban, a Moskva bi nastavila da uživa u relativnoj stabilnosti na svojim južnim granicama. A američke naftne kompanije bi, kao što je Rojters još u nedjelju nagovijestio, mogle dobiti koncesiju za eksploataciju iranske nafte.
A prosti puk koji stradava i koji ubrzano gubi elementarna prava tamo gdje ih je imao, odnosno gubi san o tim pravima tamo gdje ih nije bilo, pa on može nastaviti da iz žablje perspektive posmatra stasavanje novog svijeta, svijeta korporativnih čudovišta koja su se obukla u kostime država. I da razmišlja kakav će odgovor ponuditi potomstvu kada ga ono bude pitalo o odgovornosti i o pasivnom posmatranju stasavanja tih čudovišta.
