Piše: Lana Ostojić
Dijaloška tribina „Tajna velikog posta“ održana je sinoć u parohijskoj sali Crkve Svetog Đorđa pod Goricom.
Gostovali su sveštenik Konstantin Dojić-paroh podgorički, gospođa Branka Ćalasan-psiholog i porodični psihoterapeut iz Podgorice i doc. dr Snežana Barjaktarović-specijalista higijene iz Bara.
Domaćin Tribine je protojerej-stavrofor Gojko Perović.
Otac Konstantin je u uvodu istakao da Veliki post ima obrazovnu dimenziju, da nas post zapravo uči vjeri, jer čitamo i knjige Staroga Zavjeta, Novoga Zavjeta, Psaltir, Pokajni kanon i da se bogoslužbeni ciklus sastoji od određenih krugova.
«Svake nedelje mi slušamo domostroj spasenja od početka, šta se radi nas zbilo i i istoriji spasenja. Post kroz sva ta čitanja, počevši od knjige Postanja pa do Novog Zaveta i dela apostolskih na Veliku subotu govori o istoriji spasenja i on nas kroz to uči hrišćanskom pogledu na svet. I u tom hrišćanskom pogledu na svet postoji taj ciklus koji se provlači kroz tih 40 dana. Nije to samo nedeljni ciklus. Ovo je jedan godišnji ciklus našeg preobražaja, naše promene.
Potom je otac Kontantin Dojić post povezao sa Starim Zavjetom i naš četrdesetodnevni post uporedio sa četrdesetgodišnjim lutanjem Izrailja u Egiptu.
Ako je igde u svetu postojao vladar sličan antihristu to je bio egipatski faraon. Od njega su se Izrailjci izbavili intervencijom Božijom i sve te nesreće mogu da se objave naučno. Ono što se ne može objasniti kako su desetine hiljada ljudi preživjele u pustinji 40 godina. I ono što se ne može objasniti kako je isti broj Izrailjaca ušao u pustinju i isti broj izašao. Nije bilo prirodnog priraštaja tokom tih 40 godina. Zamenio se čitav onaj naraštaj. Nestali su svi koji su rođeni u ropstvu. Ostali su oni koji su rođeni i odrasli u pustinji. A kako su živeli u pustinji? Živeli su vrlo teško, ali je značajan momenat preživljavanja bio hleb s neba koji se zvao mana ili manhu. Šta je to? Bila je to tajna, jer je svakog dana izlazila mana oko kampa Izrailjevog i oni su imali samo za taj jedan dan. Ko je ostavio za sutra, to mu je istrulilo, osim u petak kada je padalo dva puta više, da u subotu ne moraju da rade. Bez tog kalorijskog unosa ne može toliko ljudi da preživi u pustinji i to je jedna tajna. Te „mane“ kroz svoj život imamo mnogo.
Post četrdesetodnevni je slika lutanja kroz pustinju. A lutanje kroz pustinju je takođe slika ovog našeg života. Jedna muka, ali muka koja vodi u preobražaj. Za četdeset godina u pustinji taj narod se potpuno preobrazio. Taj narod je postao Božiji narod. Odvikao se idolopoklonstva, odrekao se preljubočinstva sa drugim bogovima, odrekao se mnogih svojih loših navika, ali to nikako nije bilo moguće bez direktne pomoći Božije. Bez hleba s neba.
Ne možemo da legnemo i da očekujemo da će nas Gospod podržati. Mi ne možemo ništa brz pomoći Božije, ali ako ne damo sve od sebe, mi se nismo otvorili za Gospoda. Zato je post tajna dimenzija, ne u smislu da ne može da se otkrije, nego nas uči kako u domostroju Božijeg spasenja, kako Gospod kroz istoriju vodi svoj narod. Kako da damo sve od sebe, kako da se učimo na svim tim lutanjima četrdesetogodišnjim Izrailja kroz pustinju i raznih prethodnih takvih stvari. Uvek je čudo opstati u veri. Uvek je čudo završiti podvig. A taj podvig nije za bilo šta. Taj podvig je za ulazak u obećanu zemlju. A ovde je to Vaskrs koji treba da dočekamo i koji treba da nam bude predukus onoga što će doći. Što se više posti, to se Vaskrs više svetkuje.» naveo je sveštenik Konstantin Dojić.
Doktor Snežana Barjaktarović- specijalista higijene i uži specijalista dijeto-terapije u uvodnom djelu je dala odgovor koliko je hljeb važan u našoj ishrani i zdravlju i kako se čovjek odnosi prema hljebu.
«Hleb je jedna namirnica koja je u zadnje vrijeme od strane najveće populacije globalno i zanemarena. Kad je krenuo taj pokret izbacivanja hleba iz ishrane, počeli smo više da bolujemo od hroničnih, nezaraznih bolesti. Zapravo smo taj hleb zamenili nekim lošim namirnicama koje su dovele do poremećaja zdravlja koje se kategoriše mnogim metaboličkim poremećajima.»
Takođe je navela da je važno da hljeb bude napravljen od brašna koje nije samljeveno i da je bijeli hljeb prazna kalorija.
Gospođa Branka Ćalasan na početku je odgovorila je na pitanje kako post utiče na mentalno zdravlje, navodeći eksperiment uzdržanja «Marš-malou» koji se izvodi sa djecom.
«Nekada su naučnici došli do toga da sposobnost odlaganja kod djece ima trajne benefite po mentalno zdravlje, po generalno ličnost u cjelini, pa je sproveden jedan «Marš-malou» eksperiment koje se od osamdesetih godina do danas se ponavlja. On se i dalje radi sa djecom a riječ je zapravo o tome da su djeca od četvrte do šeste godine dobila jedan zadatak da će dobiti jedan kolačić «Maršmalou» i biće sami u prostoriji narednih deset minuta i ukoliko ne pojedu kolač dobiće za nagradu još jedan. Ono što se događalo i danas se događa da određeni broj djece ne uspije ni da čuje instrukciju, već odmah jede kolač, dok određeni borj djece polako odlaže zadovoljstvo, pa onako gricne kolačić sa strane. Neka djeca ga mirišu, da udišu mirsi «Maršmaloa», dok određeni broj djece potpuno odloži zadovoljstvo, ukloni kolačić i disciplinovano čeka da istekne to predviđeno vrijeme i dočeka taj drugi.
Ono što su dokazali psiholozi jeste da odlaganje zadovoljstva dovodi do trajnih posljedica po razvoj ličnosti na način da djeca koja su odložila zadovoljstvo i ona su praćena kasnije kroz život kroz dalja istraživanja, to su bili kasnije odrasli ljudi koji su uspješniji u svojim poslovima, koji su bolji u međuljudskim odnosima. Ono što je podatak da je broj razvoda bio mnogo manji u toj populaciji od one populacije koja nije mogla da odloži zadovoljstvo. Taj eksperiment je i dalje živ. Primjenjuju ga psiholozi na svojoj djeci i na populaciji koja im je dostupna.
Zoran Kostić – Cane na Dijaloškoj tribini: Čovjek treba prvo da se oslobađa od samoga sebe
Mi danas živimo u vremenu koje psiholozi nazivaju instant gratifikacijom. Sve hoćemo sad i odmah i spram toga nam se i razvijaju određene karakteristike. To nije samo karakteristika naše djece, najčešće optužujemo mlade generacije da će oni uništiti svijet, međutim, mi se razvijamo do kraja života tako da imamo priliku i da pokvarimo neke svoje vrline koje smo razvili, a post nas poziva da se sretnemo sa samima sobom. Ono što je važno istaći u prvim danima posta susrećemo se sa ranjivošću, izazovima, konfliktima, nerazumijevanjem i netrpeljivošću. To nije direktan znak da ne trebamo postiti, već u tim danima kad se tijelo oslobađa, duša govori i sve ono što je iz naučne perspektive -podsvjesno, izlazi iz nas u tim situacijama i to je ono što je ljekovito. Post pored vrlinskog razvoja na nivou naše ličnosti, ima i benefite te vrste da nam pomaže da gradimo svoju ličnost kroz to odricanje na način što ćemo se razvijati i upoznavati sebe do kraja života. Postoji i razvojna psihologija odraslih. Karakter se mijenja.
Mi danas živimo u vremenu kada smo zatrpani informacijama i stimulansima sa raznih strana. Ono što nam post omogućava, a da je u naučnom smislu jako važno i bitno za mentalno zdravlje, a to je vježbanje prisutnosti ili svjesnosti ko je je u stvari trenutak molitve i trenutak izbora te hrane i trenutak odricanja od nekih navika i strasti je u stvari svjesnost i to je da pravimo svjesni izbor da svoju naviku mijenjamo»- navela je psiholog i psihoterapeut Branka Ćalasan
Ovu izuzetnu epizodu Dijaloške tribine u kojoj se post studiozno sagledao i sa pravoslavnog stanovišta, ali i zdravstvenog i mentalnog, preporučujemo da pogledate u nastavku.
