Piše: Dušan Milijić
Društveno-politički trougao na primeru filma „U ime naroda“.
Kad se spomene ime reditelja Živka Nikolića (1941–2001), sigurno se najpre pomisli na film Lepota poroka i na televizijsku seriju Đekna još nije umrla, a ka’ će ne znamo, da bi se onda sami od sebe nizali naslovi filmova Čudo neviđeno, Iskušavanje đavola, Smrt gospodina Goluže, Jovana Lukina, Beštije.
Ima i onih koji će se setiti Nikolićeve televizijske serije Oriđinali (Radio-televizija Crne Gore, 1996), ali sigurno nije mnogo onih koji će spomenuti film U ime naroda, što je zaista velika šteta, jer u pitanju je ostvarenje koje nosi ozbiljne i potresne poruke poput Lepote poroka, a pritom će gledaoca sigurno naterati na dublje i duže razmišljanje nego što ga mogu naterati Jovana Lukina ili Smrt gospodina Goluže.
Što je još važnije, film U ime naroda ne pruža maltene nijednu scenu, nijednu situaciju, nijednu repliku koja može izazvati smeh, pa makar i gorak smeh, kakav se podrazumeva prilikom gledanja Lepote poroka i Čuda neviđenog, a inače je neobično, s obzirom na motive koji inače karakterišu stvaralaštvo Živka Nikolića, da u filmu U ime naroda ne dolazi ni do jednog ubistva, ni do jedne nasilne smrti, premda ima nekoliko opasnih fizičkih okršaja – a zanimljivo je da su scene ubistava prisutne upravo u onim Nikolićevim filmovima koji se smatraju komedijama i koji su kao takvi stekli popularnost i kultni status.
Možda postoji i jedan neobičan razlog što je film U ime naroda pao u senku ostalih Nikolićevih ostvarenja, a to je sâm naslov, koji zaista nije tako zvučan i upečatljiv kao što je slučaj sa naslovima Lepota poroka, Čudo neviđeno, Iskušavanje đavola.
Sem toga, naslov koji predstavlja uvodnu floskulu pravosudnih dokumenata lako može navesti na pogrešnu pomisao da je u pitanju satirična komedija poput, na primer, filma Predraga Antonijevića O pokojniku sve najlepše, gde je za naslov poslužila izreka iz svakodnevnog života, a inače se uglavnom očekuje da takve krilatice, ako se već istaknu kao naslovi, budu u samom filmu obesmišljene i dovedene do paradoksa kroz obilje urnebesnih scena.
Verovatno bi sasvim drugačije bilo da je film U ime naroda naslovljen kao „Put u Kinšasu“, pa iako je veoma smelo pretpostaviti šta je Nikolića moglo naterati da izbegne takav naslov, ipak treba spomenuti da je 1987. godine, kad se pojavio i film U ime naroda, premijerno prikazan film Živojina Pavlovića Na putu za Katangu, tako da bi još jedno ostvarenje koje u svom nazivu sadrži geografsku odrednicu vezanu za tadašnji Zair (a današnju Demokratsku Republiku Kongo) sigurno izazvalo zabunu i u svesti publike stvorilo izvesnu paralelu između dva potpuno različita filma – ali, kao što je već napomenuto, ovo je samo pretpostavka, jer možda Nikolić nije ni znao kako će se zvati novi Pavlovićev film i možda se jednostavno nije na vreme dosetio da ime zairske prestonice istakne u naslovu svog filma.
Kinšasa se, međutim, sama nametnula kao originalan i prepoznatljiv simbol, pa je replika koja glasi „Bio sam u Kinšasi“, a koju u pretposlednjoj sceni izgovara direktor preduzeća, sigurno jedina replika iz filma U ime naroda koja dostiže status brojnih kultnih replika iz filma Lepota poroka i serije Đekna.
Ali, da bi se razjasnilo zašto je Kinšasa istaknuta kao dominantni motiv Nikolićevog filma, treba najpre u kratkim crtama prepričati radnju, koja je zasnovana na karakterističnom društveno-političkom trouglu, gde u po jednom uglu stoje direktor preduzeća Todor (Bogdan Diklić), zatim njegov šofer Milutin (Miodrag Krivokapić), kao i načelnik Maksim (Petar Božović), koji deluje u ime tadašnje službe bezbednosti.
Uspešnom i sasvim poštenom rukovodiocu Todoru, koji putuje u Kinšasu da bi sklopio značajan posao, najviše zavidi načelnik Maksim, koji ne preza ni od čega samo da Todora što više kompromituje, pa će na osnovu izmišljenih spletki Todor biti uhapšen odmah nakon povratka iz Kinšase, zbog čega će se i Todorov šofer Milutin naći u nemilosti lokalnih vlastodržaca, dok će Todorova žena i deca biti izbačeni iz svoje kuće.
U izmišljanju i širenju tračeva i intriga, ali i u mnogim drugim nečasnim postupcima, načelniku Maksimu najviše pomaže Milutinova žena Mira (Vesna Pećanac), koja će čak i svoj brak shvatiti kao partijski zadatak, pa će na Maksimov zahtev napustiti Milutina i započeti život sa šoferom novog direktora preduzeća, čime se svesno potčinjava grotesknom pravilu da novom šoferu, pored ključeva luksuznog automobila, sleduje i supruga šofera bivšeg direktora.
Jedini koji se neskriveno čudi Todorovom hapšenju i jedini koji pokušava da makar iskaže protivljenje zbog takvog postupka vlasti, jeste upravo Milutin, koji zbog svoje principijelnosti ne gubi samo posao i ženu, nego uskoro biva izbačen iz sopstvene kuće, a doživljava i porugu dojučerašnjih kolega, komšija i prijatelja, pa čak i nerazumevanje od strane roditeljâ, koji očigledno smatraju da je njihov sin sâm kriv što je dospeo do nezavidnog položaja i da mu se ništa neprijatno ne bi desilo samo da je ćutao u onim prilikama kad inače većina ljudi ćuti.
Poseban i veoma emotivan segment priče jeste nestvarno častan odnos između Milutina i Todorove žene Marike (Savina Geršak), jer iako je Marika sa decom prinuđena da utočište potraži u Milutinovoj kući usred divljeg naselja, iako će Milutin i Marika potom morati i odatle da se isele i da zajedno sagrade novi dom, takođe usred nekog drugog divljeg naselja, ipak ni tada između Marike i Milutina neće doći do ljubavnog ili seksualnog čina.
A sigurno će i sâm gledalac poželeti da Marika sa svojim spasiocem Milutinom zasnuje novu porodičnu zajednicu, koja bi bila siromašna, ali barem ne bi bila opterećena lažnim i prolaznim sjajem (takva se želja jednostavno mora javiti tokom gledanja scene kupanja deteta, koja je u rangu idiličnog biblijskog prizora), no umesto toga, Marika će morati da se odrekne svoje časti tako što će pristati da ode pravo u načelnikov krevet, mada je i te kako značajno što ona to čini tek kad pripadnici službe bezbednosti zaprete Milutinu da će srušiti straćaru koju je tek izgradio, a inače Marika nije pristajala na načelnikove uslove dok su se ticali isključivo oslobađanja njenog muža Todora iz zatvora.
I sve se na volšeban način vraća u prvobitni poredak, jer Todor je pušten sa robije i ponovo je zauzeo direktorsku funkciju, ali pod uslovom da robiju uopšte ne pominje i da se pretvara kao da je sve vreme zaista bio u Kinšasi, a Marika se sa decom vratila u svoju kuću (očigledno svesna da ubuduće neće smeti čak ni svom spasiocu Milutinu da pominje ono što se dešavalo), dok Milutina pred starom kućom ne čeka samo žena Mira, nego ga čeka i automobil kojim ponovo treba da vozi direktora Todora.
Trenuci tokom kojih Milutinova žena Mira ubeđuje svog muža da ponovo bude Todorov šofer deluju pomalo nadrealno, jer se i ona ponaša kao da se u međuvremenu ništa nije desilo – kao da ona nije živela sa šoferom novog direktora, kao da Todor uopšte nije bio na robiji, kao da Milutin uopšte nije bio izbačen iz preduzeća i iz svoje kuće, kao da Todorova žena i deca nisu živeli sa Milutinom.
Problem je, međutim, što Milutin ne može tek tako da zaboravi nepravdu koju je doživeo i da se najednom vrati starom načinu života, a kad direktor Todor bude pred radnicima preduzeća izjavio kako je upravo došao iz Kinšase – premda svi znaju da je došao sa robije – Milutin će otići pravo u Todorovu kancelariju, pa će nekoliko puta, i to svaki put sa sve većim besom, zapitati Todora gde je boravio dotad i zašto ne kaže da je nakon povratka iz Kinšase bio na robiji, na šta će Todor uporno odgovarati da je sve vreme boravio u Kinšasi.
Iznerviran Todorovim lažima, koje su iritantne upravo zato što su očigledne, Milutin će fizički nasrnuti na svog direktora, pa će na samom kraju filma definitivno biti izbačen iz firme i ostati usamljena jedinka koja nije umela da se prilagodi opštim i neupitnim pravilima sistema.
Neodoljivo je poređenje sa sličnim situacijama u komedijama Radivoja Lole Đukića Zlatna praćka i Bog je umro uzalud, gde se političke funkcije i društveni položaji takođe rotiraju na prilično apsurdne načine, a uz svesno laganje da se nije desilo ono što su svi videli da se desilo, kao i uz svesno prihvatanje laži od strane onih koji ne smeju da se suprotstave manipulatoru i da kažu istinu.
Ipak, za razliku od Đukićevih komedija, film U ime naroda lišen je bilo kakvog komičnog momenta, a posebno je važno što nagli preokret, zahvaljujući kome je Todor vraćen na direktorsko mesto, nije došao kao direktna posledica pristajanja Todorove žene da poklekne pred načelnikovim nečasnim uslovima, nego se kao svojevrsni deus ex machina nametnuo Četvrti plenum, poznatiji kao Brionski plenum, pa je zato načelnik Maksim, iz straha da se i na njega ne odraze smene koje su već zahvatile državni vrh (a naročito bezbednosnu službu), odlučio da oslobodi Todora i da njegovu ženu i decu vrati tamo odakle su prethodno bili izbačeni.
Ono što je posebno zanimljivo, to je da tek kad bude spomenut Četvrti plenum, postaje jasno da se radnja filma dešava 1966. godine, a inače je dotad vreme radnje maltene nevažno, jer je zaplet takav da se mogao desiti bilo koje godine od stvaranja do raspada komunističke Jugoslavije, ali i nakon samog raspada države i zvaničnih ideoloških promena u svakoj od osamostaljenih republika, jer konstantni društveno-politički trougao, u čijim uglovima stoje vlastodržac, prilagodljivac i dosledan čovek, opstao je i nakon svih revolucija, prevrata i čistki.
Očigledno je Živku Nikoliću bila potrebna istorijska distanca, ali i izvesna ograda, zbog ionako provokativne radnje filma, pa verovatno iz tog razloga nakon poslednje scene, tokom koje se Milutin utučen udaljava od kapije preduzeća, dolazi sledeća istorijska napomena:
„Na Četvrtom plenumu CK SKJ 1. jula 1966. godine potpredsjednik Republike dao je ostavku. Smijenjen je ministar unutrašnjih poslova i veliki broj pripadnika Službe državne bezbijednosti zbog zloupotrebe položaja i vlasti.“
Ali, pošto takav istorijski kontekst uopšte ne izgleda uverljivo, može se pomisliti da je reditelj namerno zadržao takvu neuverljivost – da bi gledaoci bez problema shvatili kako radnja zaista može da se dešava u bilo kom trenutku tokom postojanja komunističke Jugoslavije, ali da bi, sa druge strane, film pred cenzurom bio predstavljen kao oštra kritika one službe bezbednosti kakva je postojala za vreme Aleksandra Rankovića, a koja je nakon njegove smene navodno očišćena od pripadnika koji su svoj položaj zloupotrebljavali.
Nasuprot tome, i te kako je uverljivo što se i načelnik Maksim najzad našao na udaru službe bezbednosti i što će sigurno biti smenjen sa uticajnog položaja, čime je pravda donekle zadovoljena – ali samo donekle, jer bi potpuno zadovoljavanje pravde takođe izgledalo neuverljivo.
„Živko Nikolić – nedosanjani san“ na Festivalu autorskog filma
A pravda je delimično zadovoljena zato što za Maksimov politički pad neće biti zaslužan beskompromisni i dosledni Milutin, kome je jedino i stalo do pravde, nego su zaslužni dotadašnji Maksimovi poslušnici, koji će ubuduće verovatno izvršavati naređenja nekog novog Maksima, ali će svoju bahatost i dalje ispoljavati na onom istom Milutinu, jer očigledno se neće pojaviti još jedan takav Milutin.
Sigurno će mnogi primetiti da Milutinovo poštenje i iskrenost jesu na granici naivnosti, možda i tvrdoglavosti, pa se lako može pomisliti da je Milutin zaista sâm kriv za svoju propast, pošto se nepromišljeno buni protiv sistema koji se ionako ne može srušiti.
A utisak da je bilo kakva pobuna uzaludna stiče se iz samo jednog razloga – zato što je Milutin jedini koji odbija da poveruje u opšteprihvaćene laži i jedini koji se ne ustručava da javno kaže ono što je golim okom vidljivo, a kad ne bi bio jedini i kad se ostali radnici preduzeća ne bi razbežali čim ugledaju načelnika Maksima, verovatno ni Milutinovi postupci ne bi delovali besmisleno i tvrdoglavo.
Sasvim je jasno da glavni razlog Milutinove propasti nije u tome što postoji neko kao što je beskrupulozni načelnik Maksim, nego u tome što je mnogo takvih kao što je plašljivi i prilagodljivi Todor, a koji će iz straha od državnog, partijskog i obaveštajnog aparata izricati očigledne laži čak i pred onima koji žele da im pomognu da se oslobode tog straha.
Zato se direktorova izjava „Bio sam u Kinšasi“ nametnula kao dominantni motiv filma U ime naroda, odnosno kao simbol prilagodljivosti i pomirljivosti, ali i straha da bi bilo kakav drugačiji postupak značio onakvu propast kakvu je doživeo principijelni Milutin, dok značenje samog naslova ipak nije do kraja istaknuto, jer iako je svima jasno da načelnik i njegovi poslušnici sprovode svoju strahovladu skrivajući se iza dotične floskule, ipak se ne može odmah zaključiti da je zapravo Milutin jedini koji zaista nastupa „u ime naroda“, a pošto film inače nije dovoljno poznat široj publici, stoga ni replika „Bio sam u Kinšasi“ ne govori mnogo sama za sebe ukoliko se film ne odgleda od prve do poslednje scene.
Međutim, čak da je i ovo Nikolićevo ostvarenje steklo kultni status, opet je pitanje da li bi poruka bila shvaćena na pravi način, ili bi se desilo ono što se desilo sa Lepotom poroka – da se neprestano citiraju komične replike (koje su u scenario možda ubačene iz čisto komercijalnih razloga), dok se zapostavlja dramski podtekst koji je maltene u rangu antičke tragedije (kao da je sama publika potisnula ono što joj se nije uklopilo u žanr urnebesne komedije).
Da je film U ime naroda uspeo da se nametne najširem sloju publike, možda bi komične replike bile pronađene i tamo gde ih nema, dok bi Milutinova tragedija bila skrajnuta kao nešto što previše opterećuje i nagoni na suvišna razmišljanja, koja bi lako mogla uzdrmati zonu komfora – dakle, onu istu zonu u koju se smestio i direktor Todor.
I kao što je već napomenuto, nije problem ako je malo Milutinâ, a ne bi bio problem čak ni kad se pojavi poneki Maksim da sprovodi strahovladu – samo da nije toliko mnogo Todorâ od kojih nijedan ne sme da postane Milutin iz straha da ne izgubi ono za šta su ga ubedili da mu je poklonjeno upravo zato što je poslušan i pokoran državnom sistemu, pa je sasvim jasno da sistem zasnovan na strahu i ucenama opstaje zahvaljujući brojnim Todorima, koji se nametnutih laži drže čak i pred jednim iskrenim i dobronamernim Milutinom.
Da li se Todor, na osnovu dotadašnjeg bolnog iskustva, uplašio da je čak i Milutin poslat kao provokator, ili se uplašio da će odbacivanjem prihvaćene laži doživeti Milutinovu propast, ili jednostavno smatra Milutina idiotom kome ništa i ne treba objašnjavati ako je Milutin već rešio da istraje u svojoj suicidnoj doslednosti – o tome će gledalac moći da razmišlja dok se Milutin bude polako udaljavao od kapije preduzeća, koja svojim izgledom nesumnjivo podseća na zatvorske rešetke, mada se u datom slučaju radi o rešetkama unutar kojih je, pod određenim uslovima i ucenama, zagarantovan komfor.
