Piše: Vojin Grubač
Bilo kakvo uključivanje u studio TV Vijesti, u emisiji Petra Komnenića, odbjeglog kriminalca pravosnažno osuđenog na deset godina i dva mjeseca zatvora, koji se nalazi u bjekstvu, kako bi se nekome „razjasnilo“ da li je stvaran ili ne, pokazuje da voditelj te političke emisije više ne djeluje u domenu odgovornog i profesionalnog novinarstva, već u sferi subrealnosti.
Poruke odbjeglog osuđenika
Hajde da za početak pogledamo te „bisere obraćanja“ koji su bili u dijelu fokusa javnosti. Na primjer, mediji su prenijeli prvu poruku odbjeglog Miloša Medenice u sljedećem obliku: „Ovom prilikom želim da se zahvalim ministru Šaranoviću i direktoru policije Lazaru Šćepanoviću na velikom razumijevanju zbog sramne presude kojom sam nevin osuđen na veliku kaznu zatvora i što su mi omogućili da me sklone na sigurno, uz poruku – nema stresa i besa.“ Ukratko, implicira da su mu bjekstvo omogućili Šaranović i Šćepanović jer su, navodno, razumjeli da je „sramno i nevin osuđen“. Potpuno nelogična poruka, jer se jataci ne odaju.
U drugom snimku Medenica se „obraća“ Milanu Kneževiću riječima: „Brate Milane, neka si napustio Vladu gej aferaša. Podrška velika za tebe i za Botun. Ako te krenu opet hapsiti, imaš mjesta kod mene, samo ponesi malo pipuna i paprika. A da ko i Ljubo nešto pomogne.“ Ovo je već „politička poruka“ o „gej aferašima“ i Botunu, koja bi imala smisla jedino u neformalnom ćaskanju, na pijaci, u vezi zarađivanja novca po temi eksplicitnih snimaka.
Sljedeća poruka glasi: „Velika podrška za direktora policije Lazara Šćepanovića u emisiji ‘Načisto’, uz poruku – o, moj direktore, nemoj, molim te, da podneseš ostavku. Ako je podneseš ili te smijene, obećavam da ću da se predam.“ Ova izjava je još nelogičnija: ako mu je, kako tvrdi, Šćepanović pomogao da pobjegne, zašto bi se predao ukoliko on podnese ostavku?
Zatim slijedi poruka: „Dobro veče, Crna Goro i vi u ZIKS-u. Ovom prilikom bih predložio Petru Komneniću da ću se uključiti u njegovu emisiju s namjerom da ove bolesnike iz Demokrata koji rukovode bezbjednosnim sektorom, zajedno sa Šćepanovićem, raskrinkam do kraja, jer bezobrazno obmanjuju javnost bez ikakvih posljedica samo da bi sačuvali svoje fotelje. Imate li vi majke, sram vas bilo, vršite pritisak i ucjenjujete ljude sa namjerom da ženu pošaljete u pritvor jer nijeste bili u stanju mene da uhapsite.“
Potom ide njen logički nastavak: „Dobro veče, zarobljena Crna Goro i vi u ZIKS-u. Samo želim da poručim Petru Komneniću da sam mu poslao poruku. Ako je voljan, neka me prihvati – pozvaću ga uživo u njegovoj emisiji da skinemo sumnju sa autentičnosti moje ličnosti. Takođe, želim da poručim Šćepanoviću i čelnicima bezbjednosnog sektora zašto se stresiraju kad im dobro ide na privatnom planu. Znaju oni na šta ja mislim.“
Dakle, Medenica u ovim porukama navodi da želi da se uključi u emisiju kako bi „raskrinkao“ čelnike bezbjednosnog sektora u domenu „nečega“ što im „dobro ide na ličnom planu“. Međutim, umjesto da se emisija bavi tim navodnim raskrinkavanjem, ona se svela na raspravu o tome da li je on „stvaran“ ili ne. Zar nije bilo logično da se razgovor usmjerio na suštinu izrečenih optužbi? Gdje su dokazi, ima li ih ili nema? Mada je za takvo „raskrinkavanje“ bila sasvim dovoljna obična video-poruka, a ne čitav televizijski spektakl na čelu sa „poglavicom“ Petrom Komnenićem. Izvod je jednostavan, Petar je na ovome želio zaraditi gledanost i novac, naravno. Međutim, ovakav pristup nameće nove teme.
Ovaj slučaj ima širi značaj, gdje su granice
Recimo, da li ovaj slučaj znači da će i drugi odbjegli prestupnici: siledžije, narkodileri, ubice, prevaranti i pljačkaši – kao i oni koji su svirepo uništavali živote ljudi (zelenašenjem, ubijanjem, mljevenjem) – dobijati prostor u masovnim medijima da iznesu svoje nebitno „viđenje stvarnosti“? Postoji li uopšte etička granica ovakvog medijskog koncepta, zvanog sunovrat?
Vojin Grubač: Regionalne marionete i kriminalno političko podzemlje
U konkretnom slučaju, u Komnenićevoj emisiji se desio neprihvatljivi rijaliti pristup umjesto ozbiljnog razvijanja teme. Koga zaista interesuje prezentovanje lične percepcije „stvarnosti“ odbjeglog lica čije se izjave kreću u domenu jeftinog, petparačkog glupiranja? Po kojoj logici takva trućanja mogu dobiti ozbiljan javni tretman?
U studije medija koji forsiraju ovakvu vrstu prizemnog senzacionalizma ne treba ići. Ako autori žele šou-program, specijalno pravljenje medijskih pomija, neka takav program realizuju sa sagovornicima odgovarajućeg, isto tako bizarnog i površnog nivoa.
