Piše: Jovan Mladenović
Prošlo je sto dvadeset godina od smrti Stevana Sremca (Senta, 1855 – Sokobanja, 1906) književnika, akademika, istoričara, profesora, nesumnjivo ličnosti nacionalnog značaja druge polovine 19. veka, predstavnika srpskog realizma Gogoljeve književne škole, pravog (redovnog člana Srpske kraljevske akademije / Akademije umetnosti 1906), koji svojim delom i idejama pripada kulturnoj istoriji i baštini srpskoga naroda, ma gde on živeo, u prošlosti i sadašnjosti! Gotovo da nema srpskog doma bez primerka neke njegove knjige. Niške pripovesti – Ivkova slava (1895), Zona Zamfirova (1903), Ibiš-aga (1898); priče iz Vojvodine, njegove rodne severne Bačke – Pop Ćira i pop Spira (1894); i iz beogradske varoši – Karijera praktikanta Vukadina (1896–1897), Kir Geras (1903); ali i istorijske priče o srpskim župama Iz knjiga starostavnih (1888–1903)…
Nošen idejom nacionalnog romantizma, došao je prosvetnom službom u novooslobođene krajeve Srbije od petovekovnog turskog zuluma – u Niš, 1879, obrenovićevski grad i snažno uporište Liberalne stranke Jovana Ristića, čiji je revnosni pripadnik do smrti bio i Stevan Sremac! U tom, neformalno, drugom prestonom gradu Kraljevine Srbije bio je profesor gimnazije jedanaest godina (1879–1892: predavao je opštu i nacionalnu istoriju, srpski i nemački jezik, geografiju) sa prekidom od dve godine, kada je premešten u Pirotsku gimnaziju (1881–1883). Posle trinaest godina profesure, 1892. premešten je u Beograd za profesora Treće muške gimnazije. U Beogradu postaje književnik i već u poodmaklim godinama objavljuje Ivkovu slavu 1895. u Nedićevom Srpskom pregledu. Time počinje njegov književni uspon i popularnost kod čitalačke publike, koja traje nesmanjenom žestinom do današnjih dana! Grad Niš, ali i cela jugoistočna Srbija, duguju dobar deo svoje prepoznatljive tradicionalne kulturne slike upravo svom književnom hroničaru i povesničaru Stevanu Sremcu, kome se, između ostaloga, odužuju priređivanjem povremenih studijskih izložbi, počevši od 1951/52, kada je Narodni muzej otkupio piščevu beogradsku ostavštinu. Godine 2018. otvorena je stalna Književno-memorijalna postavka u posebnom galerijskom departmanu Narodnog muzej u Nišu, u kojoj su izloženi originalni artefakti iz ostavine (proglašena za kulturno dobro od velikog značaja 2014): rukopisi, lični predmeti, fotografije, knjige iz lične biblioteke, komadni nameštaj iz „beogradske” radne sobe, ali i rukopisi Jovana Đorđevića, Sremčevog ujaka, autora nacionalne himne „Bože pravde“.
Bez potrebne većine
Stvaralac čiji je književni identitet, između ostalog, i „niški”, svojim je delom uveo stari i ubavi Niš u srpsku književnost i doprineo artikulaciji književnog i kulturnog identiteta grada Niša, što ga je na određeni način i preporučilo za prijem u članstvo Srpske kraljevske akademije 1906. godine. Za „pravog” (redovnog) člana Srpske kraljevske akademije (SKA) Stevan Sremac je predlagan 1900, 1901, 1902, 1903, 1904, 1905. godine, ali nije izabran, da bi tek početkom 1906. većinom glasova akademika bio izabran za redovnog člana . Prvi put, 1900, Sremca je predložio za izbor u SKA (za Akademiju umetnosti), za „člana korespondenta” (dopisnog člana), akademik i njegov profesor sa Velike škole, istoričar Pantelija (Panta) Srećković (1834–1903), uputivši obrazloženi predlog 24. januara 1900. predsedniku Akademije Simi M. Lozaniću. U obrazloženju je navedeno da se predlaže „Stevan Sremac, profesor i pisac Limunacije na selu, Ivkove slave itd”. Pored Sremca, za dopisnog člana predložio je i književnika S . Matavulja: „g. Matavulja, čije pripovetke svi znamo (za Akademiju umetnosti)”. Ni jedan ni drugi nisu dobili potrebnu većinu glasova i nisu izabrani. Sledeće godine, 24. januara 1901, P. Srećković je opet predložio Sremca, ali sada za pravog člana SKA: „Mi nemamo dramatskog komada koji bi sa svetlim obrazom smeli prikazivati na bini svetu i strancima sem Ivkove slave g. St. Sremca. On je napisao još više dela kao: Pop Ćiru i pop Spiru, Praktikanta Vukadina, Limunaciju na selu itd . Stoga se usuđujem predložiti ga za pravog člana Akademije veština.” Predlogu se te iste godine 26. januara pridružio svojim mišljenjem i akademik Jovan Turoman (1840–1915), filolog: ,,Čast mi je predložiti za pravog člana akademije umetnosti Stevana Sremca, odličnoga pisca humorističkih pripovedaka.” Na godišnjem skupu Akademije 5. februara 1901. Sremac nije dobio potrebnu većinu glasova. Turoman je 1902. sam predložio Sremca kao „pisca najboljih pripovedaka u nas”, potom ga je i 1903. predlagao za izbor za pravog člana SKA „kao pisca naših najboljih humorističkih pripovedaka kao što su: Ivkova slava, Pop Ćira i pop Spira, Karijera praktikanta Vukadina”.
Književnik Simo Matavulj je 1904. izabran za pravog člana SKA, a Sremac, koga je te godine opet predložio J . Turoman za dopisnog člana, nije izabran! Za pravog člana Sremca su i sledeće 1905. predložila dva akademika: ponovo J. Turoman i Stojan Bošković (1833–1908), istoričar, koji je podneo pismeno obrazloženje za izbor ,,Stevana Sremca, profesora, čuvenog pisca pripovedaka i drama iz narodnog života u jugoistočnim novooslobođenim srpskim krajevima”. Pored predloga za Sremca, iste godine od grupe akademika (M . Đ . Milićevića, J . Cvijića, LJ. Jovanovića) predložen je za dopisnog člana i književnik Janko Veselinović . Na glavnom godišnjem skupu Akademije 4. februara 1905. Sremac i J . Veselinović nisu izabrani.
Po predlogu grupe akademika (S. M. Lozanić, LJ. Kovačević, Stojan Novaković, J. Đ . Avakumović, J. Turoman, M. Petrović, Stevan Todorović i S. Matavulj) Stevan Sremac je kandidovan za izbor za pravog člana Akademije. Po zapisniku sa sednice Glavnog godišnjeg skupa, koji je vodio predsednik SKA Stojan Novaković, 3. februara 1906. prisustvovala su trinaestorica akademika, a pismene glasove poslala su devetorica. Pre prelaska na glasanje za izbor pet pravih i deset dopisnih članova, pročitani su obrazloženi predlozi za svakog kandidata posebno.
Pa to je starost!
Prvo se pristupilo tajnim glasanjem listićima . Po svršenom glasanju, kako se navodi u Zapisniku skupa, rezultati glasanja bili su sledeći: od ukupno dvadeset i dva kandidata, za prave (redovne) članove Srpske kraljevske akademije izabrani su: dr Aleksandar Belić sa dvadeset glasova, za Akademiju filosofskih nauka Stevan Sremac, profesor gimnazije, sa devetnaest glasova, za Akademiju umetnosti Jovan N. Tomić, istoričar, sa sedamnaest glasova, i Đorđe S. Pavlović, pravnik, sa šesnaest glasova, obojica za Akademiju društvenih nauka. Za dopisne članove izabrano je ukupno šest članova, među kojima za Akademiju umetnosti Stevan Mokranjac, viši učitelj muzike.
Prema kazivanju savremenika, Sremac se obradovao zbog izbora za akademika. „Pa to je starost”, uzviknuo je! Po pravilima Akademije, izabrani član obavezan je da održi besedu na svečanom skupu. Na pitanje prijatelja o izboru teme za pristupnu besedu, Sremac je rekao: „Nešto iz niškog života ili iz mojega kraja”, pa je dodao da će to biti o caru Jovanu Crnom.
Nije stigao da napiše i održi pristupnu besedu u Akademiji na počasnom skupu
Preminuo je predveče 24. avgusta 1906. u Sokobanji, u pedeset prvoj godini života! U njegovim delima, nacionalnoj ideji i posvećenosti srpstvu, prelama se druga polovina 19. veka, po mnogo čemu odlučujuća za državnu, političku i kulturnu konstituciju Srbije i njen potonji građanski razvoj, sa odjecima koji traju i u sadašnjosti!
Iz uspomena na Sremca
Miloš Trivunac (Aleksinac, 1876. – Beograd, 1944) akademik, germanista bio je đak prestižne niške gimnazije od petog do osmog razreda-1890- 1894; Literarne oblike i Istoriju mu je predavao Stevan Sremac! U Letopisu Matice srpske, 1927. objavio je memoarski članak o svom profesoru.
[…] njegovo pitanje i tumačenje Gorskog vijenca u šestom razredu bilo je remek-delo vrednoće i dara, i ja koji sam slušao veliki broj univerzitetskih profesora , kod nas i na strani, mogu mirne duše reći da ovo spada u najbolje stvari koje sam čuo sa katedre- Izuzetnu vrednost tih časova osetio sam još onda i gutao svaku reč. A kada je najzad došao pismeni zadatak iz Gorskog vijenca i doneo mi odličnu ocenu, ja sam, mada je, inače odlična ocena za mene bila obična stvar, osetio sam neku vrste slave….
Izvor: Magazin Politika
