Piše: Stanko Crnobrnja
Države jasno vide kako gube „suverenitet nad narativom”. Strani uticaji, teorije zavere i organizovani botovi u stanju su da pokolebaju javno mnjenje brže i efikasnije nego što države mogu da reaguju. Gube kontrolu nad onim „o čemu se priča”.
Kao mnogo puta u istoriji, elite u Evropi zahvaćene su paničnim strahom. To nije strah koji je Marks objasnio prvom rečenicom Komunističkog manifesta, koja glasi: „Bauk kruži Evropom – bauk komunizma.” Ono što vidimo nije samo borba za bezbednost ili ekonomsku kontrolu, već je to egzistencijalna borba za kontrolu nad narativom. A to znači – borba da se zadrži moć, a time i relevantnost u 21. veku. Zašto je ta borba toliko tvrda i bezosećajna do mere da je spremna da ugrozi opstanak sopstvenih, drevnih, kulturom prebogatih naroda? Odgovor se sastoji od više elemenata. Prvo, u poslednjih 30 godina došlo je do kraha monopola na informaciju.
Tradicionalni centri moći – država, mejnstrim mediji, akademske i kulturne institucije – decenijama, ako ne i vekovima, imali su monopol ili dominantnu ulogu u postavljanju društvenog narativa. Oni su bili „čuvari” javne rasprave, „kapije” kroz koje je informacija morala da prođe. Ovaj sistem elitama je omogućavao kontrolu nad tempom jer se vest mogla proveriti, smestiti u željeni kontekst i objaviti u kontrolisanom ciklusu (dnevne novine, večernji dnevnik), ali omogućavao je i kontrolu nad okvirom koji je određivao kako će se o nečemu govoriti, koji aspekti su važni. Uz to, postojala je centralizovana „odgovornost” – jasna adresa za prigovor ili tužbu (uredništvo, regulatorno telo). Dolazak decentralizovanog interneta, a posebno društvenih mreža, smrskao je ovaj monopol. Sada svako sa pametnim telefonom može da zaobiđe sve te tradicionalne kapije i direktno komunicira sa milionima. Ovo je demokratizacija informacija, ali i njihova anarhizacija. A anarhija je, za elitu, uvek bila značajno veći bauk od komunizma.
Hijerarhijski i mrežni model
Kod tradicionalnih centara moći, gubitak ovog monopola izaziva dubok sistemski strah. Države jasno vide kako gube „suverenitet nad narativom”. Strani uticaji, teorije zavere i organizovani botovi u stanju su da pokolebaju javno mnjenje brže i efikasnije nego što države mogu da reaguju. Gube kontrolu nad onim „o čemu se priča”. Mejnstrim mediji gube status „arbitra istine” ili čak glavnog izvora informacija. Njihov autoritet se ne osporava direktno, već se zanemaruje. Oni postaju samo još jedan glas u masi, a često i manje zanimljiv od senzacionalističkih profila na društvenim mrežama. Uopšte, sve ustrojene hijerarhije zasnovane na kontroli informacija (političke partije, verske institucije, akademske organizacije) suočavaju se sa izazovom koji im dolazi „odozdo”. Stoga, drakonski zakoni koje donosi EU mogu se posmatrati ne samo kao tehnička regulacija već kao pokušaj da se uspostavi novi, regulisani monopol nad narativom. Ili barem da se u nekom obliku vrati centralizovana kontrola. Traženje uvida u algoritme je pokušaj da se razume i eventualno „usmeri” mehanizam koji je preuzeo ulogu glavnog urednika čitavog društva. Zahtev za uklanjanje „štetnog sadržaja” je pokušaj da se ponovo postave granice prihvatljivog diskursa, ali ovog puta ne putem uredničke politike, već putem zakona i kazni. Kriminalizacija pojedinačnih korisnika u ovom kontekstu može se protumačiti kao poruka: „Postoje nova pravila, a ako ih ne poštuješ, snosićeš posledice. Za diskurs više ne važe tvoji anarhični uslovi, već naši, regulisani.”
Ova grčevita borba ne vodi se samo između „slobode” i „cenzure”. Vodi se i između dva modela upravljanja društvenom komunikacijom. Jedan je stari, hijerarhijski model, centralizovan, spor, sa jasnim kapijama i autoritetima. A drugi je novi, mrežni model, decentralizovan, brz, haotičan, sa algoritamskim „čuvarima” koji vrlo često ne vrednuju istinu, već angažman. Tradicionalni centri moći, ogorčeni gubitkom kontrole, pokušavaju da stave mrežni model u okvire hijerarhijskog. Oni žele da „civilizuju” digitalni prostor na način koji njima odgovora – što znači vratiti se na sistem gde oni određuju pravila igre. Ono što se često predstavlja kao borba protiv dezinformacija ili kao zaštita korisnika, pogotovo dece, u svojoj suštini jeste reakcija sistema koji se oseća ugroženim u samom temelju svoje moći – u kontroli nad pričom koja oblikuje društvo. Ta reakcija je iz sve snage usmerena na „odbranu od neprijatelja”, ne na proaktivno širenje polja delatnosti i komunikacije za sve, uključujući i nove aktere, kao što su to novi naraštaji ili veštačka inteligencija. Kako kaže narod: „U strahu su velike oči”, a ta mudrost savršeno opisuje stanje uma evropskih vladara. Onih koji su koncentrisani u Briselu, gde su oformili, kako je to narod nekada govorio, masivni „centar (od naroda) otuđene moći”. Da, sva centralna pitanja današnjice jesu ofanzivno usmerena ka „odbrani”, a ne ka „izgradnji”. Rečnik koji dominira je rečnik sukoba: borba protiv dezinformacija, rat protiv terorizma, odbrana od algoritama, zaštita od stranog uticaja, cenzura štetnog sadržaja.
Ovaj opsesivni fokus na „neprijatelja”, ma koliko on bio (ne)stvaran, proizvodi nekoliko kobnih posledica. Prvo, sistem postaje paranoidan. Umesto da otvori prozore, on ih zatvara i zaključava. Umesto da istražuje kako da iskoristi nove tehnologije za proširenje dijaloga (kao što su veštačka inteligencija i digitalne komunikacije), on ih tretira kao pretnje koje treba obuzdati. To je mentalitet tvrđave, a ne agore (trga) – mesta razmene. Drugo, dolazi do ubrzanog gubitka poverenja i autoriteta. Kada se nešto neprestano „brani”, javnost to prestaje da vidi kao hrabru odbranu vrednosti i počinje da vidi kao pokazivanje slabosti. Stalno naglašavanje pretnji podriva poverenje u sposobnost sistema da upravlja i vodi. Ljudi postaju preplašeni ili, što je gore, ravnodušni. Ali prava tragedija leži u onome što se ne događa. Dok se sva energija ulaže u odbranu od novih aktera, gubi se neprocenjiva prilika da se ti isti akteri uključe i iskoriste za proširenje ljudskih mogućnosti. Kada se pobunjeni narod, svuda u Evropi, ne vidi kao snaga koja želi bolje, pravednije društvo, već se vidi kao zatucana masa koju podstiču „neprijatelji demokratije”, najčešće iz inostranstva, onda je na delu strah.
Izlaz je u proširenju vidika
Strah je uvek loš savetnik. Reagovanje, a pogotovo vođenje politike iz straha, ili izazivanjem straha, uvek proizvodi ograničene, defanzivne i često kontraproduktivne posledice. Put napred nije u jačanju zidina tvrđave, već u hrabrosti da se izađe na otvoreno polje i gradi nešto novo. To zahteva promenu fokusa – sa kontrolisanja narativa na podsticanje kvalitetnog dijaloga; sa zabrane onoga što se proglašava za štetno na podršku onome što je korisno; sa straha od novih aktera na kreativno angažovanje sa njima. Strahovi o kojima ovde govorimo mogu se, u značajnoj meri i uz lokalne „varijante”, prepoznati i u našim društvenim okolnostima. Zamka straha od novog i sposobnijeg i kod nas je vrlo prisutna i proizvodi mnogo loše energije. Logično je da izlaz iz ove zamke nije u zatvaranju, već u proširenju vidika. Izlaz je u tome da se prestane sa sagledavanjem svake nove pojave kroz prizmu pretnje. Tek tada društvo može da počne normalno da se gradi umesto da se neprestano brani od senki koje elite, evropske ali i naše, uporno same stvaraju.
Izvor: Politika Onlajn
