Piše: Oliver Janković
1. Pobjeda nad Sinerom (u Sinerovom najboljem mogućem izdanju). 2. Finale Gren slema. 3. U tom finalu oduzet set Alkarazu, i brejk lopta, na korak od još jednog seta. 4. Novih 500 ATP bodova za treće mjesto na svjetskoj rang listi.
Sve četiri stvari su djelovale nedohvatljive tokom cijele 2025. godine. A sad ih Novak ima. Poput onog slobodnog penjača, dohvatio se još jedne izbočine više, na jedan zamah ruke do neosvojivog vrha, 25. GS, 102. ATP titule i čega sve ne… djeluje kao mnogo bliži takvom poduhvatu sada, nego u prethodne dvije godine. A opet, ovaj očigledni napredak, sam po sebi, ne garantuje ništa. Možda se, zbilja, smrtnom čovjeku ne da, dalje od ovoga?
Na ovoj visini, i na toj i takvoj rekorderskoj usamljenosti, na vrhu takmičarskog Olimpa, gdje biju gromovi i miluju vile, ni jedan čovjek ništa ne može znati. Može li se dalje? Koliko se dugo još može čekati sljedeći zamah? Da li Svemogući milostivo gleda i sa odobravanjem, na ovakve želje smrtnika? Ovaj Đokovićev domet predstavlja samu granicu između realnog i razumnog na jednoj, i onog što se samo može sanjati – na drugoj strani.
Pobjeda nad Sinerom danas djeluje još nestvarnija, nego onog dana kada se zbila. Činjenica da je Novak ovako konkurentan i ravnopravan sa mladim Italijanom i Špancem, djeluje još nestvarnije. A da ne govorimo od nizu od 5 uzastopnih GS polufinala, kojoj se ne može primaći niti jedan četvrti takmičar na svijetu. Sve to čini naše snove o novim Noletovim uspjesima veoma živim, opipljivim. A opet, svi znamo da će šansi poput jutrošnje u Melburnu, biti sve manje. Možda još jednom, negdje, neka…
U epohalnoj pjesmi Laze Kostića, od koje smo pozajmili naslov za današnju VAR SOBU, pjesnik upozorava da takva nadanja „ludog srca“ lako može da ubije „živi grom“! E to nam se jutros desilo, i dešavaće se svaki put ako se nešto ovakvo ponovi.
Naša navijačka glad, naše ushićenje spletom uspjeha i dometa koju plete ovaj naš omiljeni pauk, na teniskoj mreži – neugasivi su, dok god postoji informacija da se Đoković i dalje aktivno bavi tenisom, a Nadal i Federer gledaju iz svečane lože i aplaudiraju. Sport u svojoj esenciji gaji neprestanu nadu se dosadašnji uspjeh, koliko sjutra, može usavršiti i nadograditi nečim novim. Predaja bez borbe, usljed povrede, dešava se kao neželjeni incident. A predaja bez borbe, dok postoje uslovi za igru, nespojiva je sa predstavom viteške igre….
Zato se danas, sa ove tačke, razabiramo u Novakovom pletivu, tako što i dalje navijamo za njega jer ga vidimo kao
„Neumornog Pletisanka
Što pletiva plete tanka
Među javom, i med’ snom“
