Piše: Jovan Mirić
Djedovo pripovedanje donosilo je nama unucima priliku da živo zamišljamo Liku, njegov zavičaj i našu postojbinu. To je bio naš prvi bioskop,
Moj djed Dane bio je vrstan lovac, to su mu svi priznavali. A voleo je i da priča o lovu, samo što su priče bile različite. Priča o neposredno prošlom lovu bila je u neku ruku izveštaj: u koje doba je krenuo iz kuće, kojim se planinskim stranama tamo u Lici kretao, gde je čekao vuka, kako se vuk pojavio, kako je opalio iz puške… Priča o lanjskom, ili nekom drugom negdašnjem lovu, bila je prava pripovest. Lovio je djed i kune i zečeve, ali mi se čini da je pripovedao samo o lovu na vuka, najvažnijeg stanovnika ličkih šuma.
– Uzmem ti ja pušku, pa ću pored Rnjakovih stanova na Lokvu Koritsku. Tu ću čekati vuka, jer on dolazi k blagu koje se skuplja oko lokve da pije.
Mi unuci gledamo mu usta ispod žutog brka, napregnuto iščekujući koje će slike odatle izaći. To je bio naš prvi bioskop.
A djed tu malo zastane da pripali cigaretu, držeći je između požutelog kažiprsta i srednjeg prsta i otresajući pepeo malim prstom. I nastavlja, sedeći na tronošcu zaogrnut kožunom.
– Čučnem iza zidića, dragosti moja, i čekam. Odmiče jutro, neće vujo, oprezna je to zvijer – vrti djed glavom kao da se vajka. – Pazim boʼme i ja, gledam kud vjetar puše da me ne nanjuši pa da utekne prije negʼ što ga opazim. Slušam klepku na ovcama otuda od Trnavca, znam da će vujo požuriti k njima, da će proći pokraj lokve, čučim i čekam. Dan se oduljio…
Potom pristižu dramatični momenti: kako se vuk pojavio, kako se djed pritajio, kako je podigao pušku, opalio. Ili kako ga je vuk opazio, kako je odjednom utekao na stranu, i kako je on potrčao popreko da mu preseče put i ponovo ga nacilja.
U izdanju IIU „Svetigora“ izašao iz štampe Zbornik radova „Kapela na Lovćenu“
– Ugledam ti ja, dragosti moja, vuka kako polagano prilazi, sve nogu pred nogu, polako, polako… Svaki čas zastane, digne glavu, njuši zrak, okreće se amo-tamo da vidi ima li đe koga. I taman kad se primače da dignem pušku na nj, kad on pobježe ustranu. Alʼ znam ja kud će on, znam sve njegove staze i prtine, pa ti ja poteci, poteci upoprijek, da ga jope dočekam, u Bujadnicama. Neće ga on meni lako uteći!
I tu mi unuci s uzbuđenjem čekamo nastavak pripovedanja, sasvim sigurni da će djed stići do Bujadnica pre vuka. I da će ga ubiti. Čekamo ono njegovo što je izgovarao na kraju ranijih priča o nekom drugom, takođe bivšem lovu.
– Stignem ti ja do Bujadnica, zauzmem mjesto i čekam. Vidim da sam stigaʼ prije njega. Sad će on, samo što nije. Kad ti on, dragosti moja, rupi iz šume pravo preda me, nije me opazio. Ja se pridignem, nanišanim i, puk – tu djed lupi dlanom o dlan – bogami, uprdim ga.
Djedovo pripovedanje donosilo je nama unucima priliku da živo zamišljamo Liku, njegov zavičaj i našu postojbinu. Ja sam se tako uživljavao u pripovedanje kao da sam pratio djeda dok hita za vukom. Sve je bilo blizu, na dohvat ruke takoreći, dragosti moja. Kraj priče, ubijanje vuka, dočekivao sam i kao svoju pobedu nad zveri, kao izvršenje pravde nad onim ko je otimao blago od pastira.
Djed Dane bio je visok i plećat, s ručerdama i dugačkim prstima. Stoga je imao nadimak Dašina, odmila Dašo. Nije išao u školu, ali je pisao i čitao, bio je samouk. U starosti, posle babine smrti, voleo je da uzima knjige iz seoske biblioteke i nosi ih kući, da čita neka druga pripovedanja. Kad je doselio u bačku ravnicu, u Kolut, nije više išao u lov. I puška mu je ostala tamo u Lici, oteli je ustaše pre nego što su zapalili kuću. I njegov poslednji lički lov, onaj pred rat, bio je prenet u pripovest o bivšem, nije više bilo skorašnjeg lova za izveštaj – kuda se tačno kretao, gde je vuka dočekao, kako ga je uprdio.
Ja sam posle pošao u škole, pa na fakultet, u Beograd. U školi sam prestao da govorim ijekavski, naučio sam drugi govor. Sve reči došle su nove, ekavske, osim što nisam nikako hteo da menjam jednu reč – djed. Dane. Ali ne umem da pričam kao on, pa ti, dragosti moja, samo prepričavam o sećanju na njegovo pripovedanje o lovu na vuka. Tamo u Lici, nekada davno.
Izvor: Stanje Stvari
