Piše: Vuk Bačanović
Hrvatski istoričar Tvrtko Jakovina je u intervjuu koji je nedavno dao Pobjedi podsjetio na ono što je pokojni hrvatski diplomata Mate Meštrović izrekao bez naročitog zazora. To je rečenica koja se u pravilu prećutkuje ili se prikriva slojevima kulturne patetike: Njegošev mauzolej na Lovćenu nije zamišljen tek kao estetski ili memorijalni čin, nego kao svjesna intervencija u polje identiteta. Po vlastitim riječima, njegov otac, čuveni hrvatski kipar Ivan Meštrović, projektovao je mauzolej kako bi „digao nacionalnu samosvijest Crnogoraca“ i — što je ključno — „razdvojio Srbe i Crnogorce“. Time je monumentalna umjetnost eksplicitno imenovana kao sredstvo političkog razgraničenja, kao arhitektonski oblikovana teza o budućoj naciji koja nije, odnosno prestaje biti srpska.
Takva iskrenost je dragocjena ne samo jer razotkriva jednu širu matricu: da se crnogorski identitet, iz pozicije hrvatskog nacionalizma, nužno ne posmatra kao dio autohtonog istorijskog procesa, ma kako on bio shvatan, već kao projekat koji se može dizajnirati, ubrzati i korigovati spolja. Crna Gora se u toj perspektivi ne pojavljuje kao subjekt vlastite istorije, već kao prostor nad kojim se vrše kulturno-političke operacije — dobronamjerne jedino po samopercepciji svojih autora, ali duboko paternalističke i kolonijalne po strukturi.
Meštrovićeva rečenica, međutim, ne predstavlja naročitu novinu, niti neko posebno šokantno otkriće koje bi nam Tvrtko Jakovina tek sada razotkrio. Ona je prije svega povod da se podsjetimo jednog starijeg, idejno sasvim kompatibilnog narativa, artikulisanog mnogo ranije i mnogo eksplicitnije. Riječ je o pasusima jednog drugog hrvatskog nacionalnog pregaoca, koji se opsesivno bavio Crnom Gorom, a po zanimanju nije bio kipar nego pripadnik franjevačkog reda i samoproglašeni istoričar — tačnije, pseudoistoričar i nacionalistički pamfletista. U pitanju je fra Dominik Mandić (1889–1973), jedan od glavnih ideologa hrvatske političke emigracije i autor spisa Crvena Hrvatska (Čikago–Rim, 1973), knjige koja je s Meštrovićima dijelila istu ideološku liniju, samo bez estetskih pretenzija Mauzoleja. Ako se danas i može koristiti, onda isključivo kao ilustrativni materijal: ne za razumijevanje srednjovjekovne Duklje i generalno hrvatske i srpske istorije, nego kao didaktički primjer kako se, uz ozbiljno shvaćenu nacionalističku agendu i potpun izostanak metodologije, ne piše akademska istoriografija. U tom kontekstu nam je vrlo zanimljiv njen zaključak koji glasi ovako:
„Stara Duklja jedini je kraj, gdje su Hrvati uzmakli uslijed povijesnih nedaća, a najviše radom vjerskih predstavnika srpsko-pravoslavne crkve. Ovi, da učvrste pravoslavlje, od 17. stoljeća stalno šire u narodu srpstvo, kao da nema pravoslavlja i bez srpskoga! Uza sve to široki narodni slojevi u Crnoj Gori, uslijed svoje povijesne podsvijesti, trajno se opiru srbiziranju i traže, da im se prizna ime i država crnogorska. Bez obzira na današnje stanje, sredovječna Duklja je bila neprijeporno hrvatska zemlja. I zato hrvatski povjesničari trebaju ubuduće obrađivati povijest Duklje, napose dukljanske kraljevine 11. i 12 stoljeća kao sastavni dio hrvatske povijesti. A današnje Crnogorce, u kojima teče krv starih Hrvata, valja da Hrvati sa simpatijama susreću i pomažu njihovu borbu za neovisnošću i samostalnošću Crne Gore i crnogorskoga naroda.“
Vuk Bačanović: Novogodišnji poklon naciji – sertifikat da ste „došli niotkud“
Na stranu za trenutak činjenica da je Meštrovićeva motivacija za izgradnju Njegoševog mauzoleja, koji je otvoren samo godinu dana nakon Mandićeve smrti — to famozno „razdvajanje Srba i Crnogoraca“ — očigledno bila uvezana u širi politički imaginarij hrvatske političke emigracije nakon Drugog svjetskog rata (u čijem je ideološkom spektru ustaška tradicija, blago rečeno, imala vidljivo mjesto). Ono što, međutim, i dalje ostaje frapantno jeste stepen do kojeg je DPS, pod vođstvom Mila Đukanovića, završni pasus Mandićeve Crvene Hrvatske praktično internalizovao: ne samo kao operativni politički program, nego gotovo kao neku vrstu nacionalnog zavjeta — kao da je riječ o državotvornoj povelji, a ne o pamfletu čija je naučna vrijednost otprilike jednaka astrološkim prognozama Dragoša Kalajića. Ali dobro, prije nego što je prigrlio Mandića, Đukanović je bio dio ekipe koja je visoko uvažavala ovog… hm… eksperta, pa nije nikakvo čudo da je usvajajući sličnu metodologiju uvažio da posjeduje — da, dobro ste pročitali — hrvatsku „povijesnu podsvijest“, šta god to da označavalo u fra Mandićevom registru parapsiholoških fenomena.
No, vratimo se osnovnoj liniji argumenta. Milo Đukanović, koji je nedavno javno ožalio smrt mlađeg Meštrovića, tokom godina je, čini se, internalizovao gotovo sve ključne postavke tog ideološkog sklopa. Prvo, prihvaćena je teza da je jedina crnogorska tradicija koju u istorijskim izvorima možemo pratiti u kontinuitetu od XI do XXI vijeka navodno okupatorske prirode, i to kao proizvod kasnijih, tobože osvajačkih pretenzija Srpske pravoslavne crkve. Drugo, polazeći od pretpostavke da se pravoslavlja kao takvog nije moguće „riješiti“, predloženo je njegovo nasilno razdvajanje od kanonske crkvene strukture bez koje je, istorijski gledano, sama crnogorska državnost teško zamisliva. I treće, u tom unaprijed postuliranom „otporu srbiziranju“ – proglašenom činjenicom bez i jednog ozbiljnog uporišta u istorijskim izvorima – politička i simbolička podrška se traži kod onih koji Crnu Goru navodno gledaju „sa simpatijama“: prije svega kod radikalne hrvatske desnice, čiji se dio političkog imaginarija uporno vrti oko rehabilitacije NDH, samo sada upakovane u savremeniji, progresivniji celofan.
Ironija u svemu tome nije samo u tome što se Crnogorcima, pod firmom poštovanja njihove „autentične svijesti“, zapravo oduzima svako stvarno istorijsko utemeljenje. Njihova volja, izbori i identitetske transformacije ne tumače se kao rezultat konkretnih političkih, socijalnih i kulturnih procesa, nego kao refleksi jedne unaprijed definisane, podzemne istine. Drugim riječima, Crnogorci su u toj šemi slobodni samo utoliko što se „spontano“ sjećaju onoga što im je autor, a s njim i njegov realizator, idejni kreator Njegoševog mauzoleja, već unaprijed upisao u „podsvijest“.
Upravo zato, odgovor na takvu instrumentalizaciju ne smije biti strah i površna povika na postojeću impozantnu strukturu na Lovćenu. Ona nije nakazna zbog intencije svoga tvorca i/ili ideologije koja ga je inspirisala, taman koliko je poetska, istorijska i politička misao koju su željeli iskriviti od nje svjetlosnim godinama veća. Upravo zbog toga, odgovor na reanimaciju Meštrovića, a time, posredno i Mandića, mora biti hladna i inteligentna aproprijacija. Njegošev mauzolej postoji i, sviđalo se to nekome ili ne, on je postao dio savremenog pejzaža crnogorske memorije; ali njegova stvarna značenjska težina ne leži u namjerama njegovog idejnog tvorca, već u onome što mu se ne može oduzeti ni prekodirati: u istorijskoj ličnosti Petra II Petrovića Njegoša i u opusu koji je za sobom ostavio. Njegoševo djelo – i političko i poetsko – mnogo snažnije, dublje i uvjerljivije govori o istorijskoj Crnoj Gori, o njenim unutrašnjim napetostima, državotvornim horizontima i kulturnim samorzumjevanjima, nego bilo kakav naknadni nakaradni pokušaj da se njegova snaga upregne u tuđe identitetske projekte.
Jer problem s kojim se, prije ili kasnije, susretnu svi deluzivni mračnjaci – bilo oni koji na crnogorski istorijski identitet atakuuju s pozicija odbjeglih hrvatskih nacista, bilo oni koji ga diletantski i ostrašćeno-šovinistički „brane“ misleći da tako čine uslugu „srpstvu“ – jeste to što istorija ne funkcioniše kao skriveni softver, a narodi nisu arhive sopstvene „krvi“, nego živi društveni kolektivi čiji se identiteti oblikuju u vremenu, kroz sukobe, prilagođavanja i diskontinuitete – upravo ono što pseudoistorija, pozivanjem na „podsvijest“, sistematski izbjegava. Drugim riječima, mauzolej se, u najboljem interesu srpskog naroda u Crnoj Gori, može – i treba – okrenuti u vlastitu korist: tako da iz svijesti ljudi u potpunosti iščezne lukavo instalirani spomenik razdvajanja, nego kao podsjetnik da, kada je Njegoš u pitanju, nijedna politička i arhitektonska gesta, ma koliko ambiciozna, jednostavno ne može nadjačati tekst, istoriju i tradiciju koja je sama sebe već dovoljno jasno ispisala.
