Piše: Biljana Vankovska
Jedan odlomak iz „Sluškinjine priče” Margaret Atvud ne prestaje da me proganja: „To je bilo onda kad su suspendovali Ustav. Rekli su da će biti privremeno. Nije bilo čak ni nereda na ulicama. Ljudi su noću ostajali kod kuće, gledali televiziju, tražeći neki pravac. Nije bilo čak ni neprijatelja na koga biste mogli da uperite prst.” S vremena na vrijeme, nešto mi se iznenada iskristališe u glavi — nešto što se može objasniti upravo tim riječima — pa onda opet izblijedi, sve dok se kasnije ne vrati sa novom snagom. U srcu te misli leži tišina: bespogovorno prihvatanje nagrizanja slobode, pasivnost i zombifikacija društva. Namjerno kažem društva, čak i masa, jer to više nisu građani u smislenom značenju te riječi. Iz današnje perspektive, razlika je uglavnom tehnološka. Više ne buljimo u TV ekrane; umjesto toga, beskrajno skrolujemo po telefonima, preskačući sa jedne senzacije na drugu, sa jedne distrakcije na sljedeću. I za razliku od Atvudinog izmišljenog trenutka, danas neprijatelje zaista imamo — ponekad čitav jelovnik za izbor: Rusiju, Kinu, Venecuelu, Iran ili Hamas.
Neposredni povod za ovaj tekst jeste uvođenje takozvanih „restriktivnih mjera” (inovativnog poteza koji se vezuje za Kaju Kalas), zajedno sa naširoko reklamiranim „Štitom demokratije” Ursule fon der Lajen. Kažem povod, jer sama pojava — tiho, vansudsko kažnjavanje pojedinaca i grupa — s nama je već izvjesno vrijeme. Samo smo tada gledali televiziju, ili smo skrolovali isto tako pasivno kao i danas. Najnoviji slučaj koji je uznemirio dio alternativne intelektualne i medijske scene tiče se jednog švajcarskog državljanina: penzionisanog obavještajca i čestog gosta podkasta posvećenih ratu u Ukrajini. On nije izuzetak. On je tek jedno ime među gotovo šezdeset ljudi koji su već bili izloženi sankcijama. Razlika je u tome što se zgražavanje, po pravilu, rasplamsa tek onda kad neko iz „našeg” navodno pravno uređenog, civilizovanog svijeta postane meta mjera koje prkose ne samo zdravom razumu, nego i samoj ideji prava.
Uz Žaka Boda, sankcionisano je i više drugih građana EU. Za one koji nisu upućeni šta to u praksi znači: tim ljudima je zabranjeno da rade — pa čak i da javno govore za naknadu — bilo gdje unutar Evropske unije; ukinuta im je sloboda kretanja, uključujući i kretanje unutar same Unije; a sva njihova primanja i imovina su zamrznuti — od bankovnih računa do pokretne i nepokretne imovine. Da bi se shvatila surovost takve kazne, dovoljno je samo zamisliti sebe na njihovom mjestu. Kako čovjek preživljava bez pristupa sopstvenom novcu, bez prava na rad i bez mogućnosti da pređe granicu — zavisno od toga gdje te takozvane „restriktivne mjere” zateknu? Orvel je za takve ljude u „1984” imao jedan izraz: ne-osoba.
Posmatrano iz perspektive onih koji su sada žigosani kao bezbjednosna prijetnja samo zato što govore i analiziraju — i na pozadini pažljivo njegovane samopercepcije EU kao zajednice zasnovane na vrijednostima, čak i globalnog izvoznika vrijednosti — opravdano je postaviti pitanje: kako smo stigli dotle da je gotovo svaki javni, kritički ili glasan intelektualac postao potencijalna meta? Duga ruka EU već je doprla i do državljana trećih zemalja koji čak ni ne žive na njenoj teritoriji. Zaključci najnovijeg samita EU–Zapadni Balkan prećutno traže da se slične mjere uvedu i unutar ovih zemalja ako žele da budu u potpunosti usklađene sa spoljnom i bezbjednosnom politikom EU. Ukratko: neki od nas su potencijalne ne-osobe.
Ne-osobe ne uživaju nikakvu pravnu zaštitu. Zapanjujuće, odluke Savjeta EU u domenu spoljne i bezbjednosne politike izuzete su od sudske kontrole, pa pogođenim pojedincima ne ostaje nikakav djelotvoran pravni lijek. Oni su neprijatelji — a za neprijatelje više ne važi vladavina prava, ako čovjek sebi dopusti trenutak cinične jasnoće. Balkan je iz osmanskog vremena naslijedio poslovicu koja tu logiku hvata u jednoj rečenici: kadija te tuži, kadija ti sudi. A sve se to dešava zbog radnji koje nisu definisane ni u jednom krivičnom zakoniku — poput „širenja dezinformacija” ili promovisanja „proruskih narativa”.
Ne treba biti iskusan pravnik da bi se prepoznalo sistematsko kršenje temeljnih pravnih načela, od kojih mnoga sežu do rimskog prava. Ne samo da kazne izriče nenadležni organ, nego se te kazne odnose na radnje koje uopšte nisu propisane kao krivična djela (Nullum crimen, nulla poena sine lege). Pretpostavka nevinosti je odbačena (Ei incumbit probatio qui dicit, non qui negat), zaštita lične slobode se ignoriše (Habeas corpus), a procesne garancije — uključujući pravo na žalbu (Recursus) i ograničenja trajanja sankcija — izostaju. Ukratko, podriveni su sami stubovi pravde. Građani se tretiraju kao da su već krivi, lišavaju se prava i ostavljaju bespomoćni pred proizvoljnom vlašću. Ishod je kafkijanska stvarnost u kojoj pravo postoji samo kao performativna fasada, dok su sloboda, zakonit postupak i ljudsko dostojanstvo suspendovani.
Da bi se pokazalo da ova fašizoidna (neki bi rekli feudalna) logika upravljanja, koju ne dijeli samo EU nego i Ujedinjeno Kraljevstvo i Sjedinjene Države, nije ništa novo, potrebno je vrlo malo truda. Ne mora se čak ni počinjati od Asanža; dovoljno je izgovoriti njegovo ime pa da se čovjek prisjeti zbog čega je protivpravno držan u zatvoru. Možda su mlađe generacije to već zaboravile.
Tek prije nekoliko sedmica, Janis Varufakis objavio je briljantan tekst o srodnom slučaju: francuskom sudiji Nikoli Gijuu iz MKS-a, koga je Trampova administracija sankcionisala zato što je odobrio naloge za hapšenje izraelskog premijera i bivšeg ministra odbrane zbog ratnih zločina u Gazi.
Varufakis opisuje Evropu koja je izgubila svaku suverenost — nesposobnu i nevoljnu da zaštiti čak i sopstvene građane. Isto važi i za francusku državu, tako ponosnu na svoje revolucionarne parole. Sjetimo se i njemačke zabrane Varufakisu da učestvuje u debati o genocidu, kao i sličnih prijetnji upućenih Frančeski Albaneze. Sa Kalasinim „restriktivnim mjerama”, EU je načinila još jedan korak ka Trampovom kaznenom modelu — čak ga je i usavršila, jer sada sankcioniše i sopstvene građane, uporedo sa Rusima i Ukrajincima.
Aleksandar Tutuš: Srpski grafiti i beskućno pravo – Kad se vojska na Kosovo vrati
Nekada smo se rugali ukrajinskim vlastima kad su sastavljale liste „proruskih” ljudi za odstrel u javnom prostoru. Danas je EU, u suštini, sama sebe „ukrajinizovala” — kopirala je i nadogradila te prakse, umjesto da obuzda ukrajinske kleptokratske i militantne elite.
Najuznemirujuće od svega jeste to što mi više i ne znamo koliko je ljudi već postalo žrtva ove kafkijanske mašinerije, niti koliko je postupaka prošlo u tišini, bez svjedoka i bez javnosti. Nedavno mi je jedna prijateljica iz EU ispričala zastrašujuće poznatu priču: godinama prije 7. oktobra 2023, njenoj fondaciji su zamrznuta sva sredstva zbog saradnje sa mirovnim grupama iz Irana i Palestine. Pogledajte koga danas targetiraju — koga čak i razvlače po sudovima — zbog navodnog terorizma, samo zato što je nosio kefiju ili javno iskazao solidarnost sa Gazom. Bezbroj ljudi je izgubilo posao, uključujući i na univerzitetima, zbog isto tako bezazlenih gestova.
Krivica je na nama. Reagujemo samo na izolovane slučajeve, i to najčešće tek onda kad prijetnja priđe nama lično, kad osjetimo da bi mogla zahvatiti naš krug. A problem je sistemski. Ovo je sistemsko nasilje nad pravima i slobodama — nad onim što čovjeka čini čovjekom. I nastavlja se neumoljivo, kao u onom čuvenom upozorenju: „Prvo su došli po…”
Živim u onome što se najtačnije može opisati kao polukolija SAD-a ili EU (izvinite, u posljednje vrijeme ta razlika sve više blijedi). Ono što sigurno znam jeste da je u našoj prokletoj avliji — u onom zatvorenom dvorištu koje dugujemo Ivi Andriću i njegovoj „Prokletoj avliji” (na engleskom: The Damned Yard) — ustavni suverenitet oduzet nama kolektivno. Vrlo malo ljudi je protestovalo. „Kenselovanje” je rutina. Ljudi gunđaju starom slugeranjskom logikom: ćuti, može i gore. A sad stiže i ono vidljivo gore: kafkijanska meka moć Ujedinjenog Kraljevstva i EU, koja djeluje u okviru takozvane „koalicije voljnih”.
Narativi se nameću preko NVO-a pod blagonaklonom zastavom „podrške demokratskim institucijama”. Neću ovdje prepričavati tri spolja nametnuta sporazuma koja su prekrojila naš politički sistem — to je duga i bolna priča. Preko USAID-a, NED-a i sličnih fondacija oblikuju se mladi umovi. Jedan simptomatičan primjer: jedan od mojih najboljih studenata — duboko indoktrinisan — dobio je prije samo nekoliko dana nagradu od Njemačke ambasade za „izvrsnost u poznavanju ljudskih prava”, upravo u trenutku kada su se „restriktivne mjere” razmahivale. Ovo se ne može izmisliti. Naravno, on se već vidi kao budući lider, odani sveštenik nove vjere, potpuno nijem na suspenziju prava unutar same EU.
Još je alarmantnije kad se te mjere internalizuju i počnu primjenjivati od strane domaćih vlasti. Retorika se mijenjala postepeno: prvo „hibridne prijetnje” (koje niko ne umije jasno da definiše), zatim „dezinformacije”, pa onda „zlonamjerni uticaji”, „treći centri moći” i „otpornost”. Najnovije, makedonski parlament je usvojio rezoluciju koja, efektivno, zabranjuje opoziciji da širi „dezinformacije” — eufemizam za cenzuru. I sve to djeluje na više međusobno povezanih nivoa.
Prije nekoliko godina, jedna NVO specijalizovana za medijske studije pokrenula je projekat pod nazivom ŠTETNA — igra riječi koja spaja „štetu” i „narative”, nešto kao Harm-Tive — sa ciljem da identifikuje narative koji navodno podrivaju povjerenje u demokratske institucije, iako je stvarnost zarobljene, raspadajuće države svima pred očima. U novije vrijeme, britanski ambasador i direktor projekta TRACE najavili su novi dvogodišnji program po sličnom obrascu, u prisustvu nasmijanog premijera. Ironija je gotovo nepodnošljiva: makedonsko društvo je odavno ućutkano; intelektualci su se povukli u mišije rupe ili u slonovaču kulu; mediji efikasno samoscenzurišu; narod skroluje.
Ličnosti poput Žaka Boda ili sudije Nikole Gijua nisu važne kao pojedinci, nego kao upozorenja — kao signali onoga što čeka svakoga ko odbije da ćuti dok Evropa korača ka trećem svjetskom ratu, ili dok politika cionizma uništava čitav jedan narod, počev od njegove djece. (To, naravno, ne znači da se s njima ne treba solidarisati.)
Prije nekoliko mjeseci, tokom formiranja jedne globalne, multipolarne mirovne mreže, predložila sam da će biti potrebni mehanizmi solidarnosti; posvećenost miru postala je opasan čin. Neki zapadni kolege su vjerovatno mislili da sam kukavica ili paranoična. Nisu znali da mi je drugo ime Kasandra — ona koja je predvidjela pad Troje. Dva mjeseca kasnije, svi postavljamo isto pitanje: šta sad?
Najveća ironija je u ovome: ljudi poput mene učili su hrabrost, kritičko mišljenje i intelektualnu čestitost pod „komunizmom”, u socijalističkoj Jugoslaviji. To je bio etos mog oca; to je i moj. Za mene je uloga javne intelektualke da govori neugodne istine o strukturama — po svaku cijenu. A sada su oni koji su odrasli u „demokratiji” šokirani što je njihova voljena EU skliznula u fašizoidne prakse. Decenijama sam predavala evropske političke sisteme i oduvijek sam znala da je to prazna ljuštura korporativne, kolonijalne i imperijalne moći — uvijena u retoriku mira, blagostanja i pravde. Ne zato što sam naročito pametna, nego zato što sam sačuvala dječiju slobodu da kažem kad car nema odjeću.
Sad kad svi vidimo cara golog — hoćemo li išta učiniti? Ili ćemo se sakriti i ćutati sve dok ne dođu i po nas?
Biljana Vankovska je profesorka političkih nauka i međunarodnih odnosa na Univerzitetu „Sv. Kiril i Metodije” u Sjevernoj Makedoniji, članica Upravnog odbora TFF-a, članica kolektiva No Cold War, mirovna aktivistkinja, ljevičarka, kolumnistkinja i predsjednička kandidatkinja (2024).
Izvor: Biljana Vankovska|Substack
