
Prvi film prikazala su braća Limijer u Parizu 1895. godine. Trajao je nekoliko minuta i prikazivao je ulazak voza u stanicu. Isti film prikazan je u Beogradu 6 meseci kasnije. U međuratnom periodu nastao je prvi zvučni film (1927), zavladao Holivud i film počeo da se koristi u svrhu političke propagande. „Evropski film nije povratio poziciju koju je izgubio tokom Prvog svetskog rata. Filmska produkcija rasla je velikom brzinom između 1911. i 1914, ali Holivud je do 1918. već zauzeo vodeću poziciju koju nikada neće izgubiti. Većina filmova koji su prikazivanim u britanskim i, u nešto manjoj meri, kontinentalnim bioskopima između dva rata, bili su američki. Bilo je pokušaja da se nametnu kvote domaćih filmova, ali ovo nije urodilo plodom. Značaj bioskopa, posebno posle pojave zvučnog filma, bio je izuzetan iz obrazovnih razloga, a posebno što je širio ideje o poželjnom načinu života, koji je često bio oprečan tradicionalnom, prihvaćenom načinu, a ponekad i ekonomskoj stvarnosti. On je bio snažna sila koja je ujednačavala stavove i manire.
Ovako moćno oružje nužno je privuklo i političare. Neke od prvih filmova koje su pratili političku kampanju finansirala je grčka delegacija na Mirovnoj konferenciji 1919. Kasnije su nacisti predstavili sliku svetu o novoj, ujedinjenoj i nepobedivoj Nemačkoj kroz filmove o masovnim jurišnim odredima i velikim partijskim skupovima. U Rusiji su ubrzo uvideli značaj filma za narod koji je u velikom broju bio nepismen, te su samo nekoliko nedelja posle Oktobarske revolucije obrazovali Komisiju za film.
Rusi su veoma mnogo koristili mogućnost prikazivanja filmova van bioskopa, tako da su na selima prikazivani filmovi o pretnjama revoluciji iz inostranstva, o snazi i jedinstvu ruskog naroda. Ovakve teme dobro su poslužile dramatizovanoj vizuelnoj predstavi, a bile su prilagođene zvaničnim potrebama; u filmu Oktobar, prvi put prikazanom 1928, u kome su obrađeni događaji iz 1917, potpuno je izostavljen Trocki. Ruski filmovi naišli su na izvanredan prijem u inostranstvu i umnogome su doprineli povećanju ugleda sovjetske države. Krajem tridesetih godina njihova popularnost u drugim državama počela je da opada, jer su, umesto socijalnih i revolucionarnih tema, počeli da prikazuju patriotske spektakle koji su naglašavali doprinos velikih nacionalnih heroja iz prošlosti ruskoj istoriji.“
Džon Roberts, Evropa 1880-1945, Clio, Beograd 2002, 526-527.
Izvor: Istorijska čitanka
