Piše: Boris Delić
Cenzura koja štiti slobodu informisanja je najnoviji izum evropskih političara. Otkrili smo taktiku kako će novoformirani „Demokratski štit“ skrajnuti nepodobne vijesti uz pomoć umjetne intelegencije. Dobićemo tako bezimenog urednika bez imena i prezimena a time i bez odgovornosti. Ostalo je nerazjašnjeno ko će onda biti odgovoran za novinarske greške, dezinformacije ali i krivična djela ugrožavanja sigurnosti, klevetu, povredu privatnosti….
Da bi umjetna intelegencija bila odgovorna ona mora biti pravni subjekt. Pitali smo našeg starog sagovornika da li on, umjetna intelegencija, može biti pravno odgovoran.
DŽI – Umjetna intelegencija nije pravno lice, pravno lice može biti samo ličnost ili subjekt koji je registrovan po zakonu (firma, udruženje, ustanova, institucija…). To znači da ima pravnu sposobnost (može stjecati prava i obaveze, potpisivati ugovore, odgovarati pred sudom). Vještačka inteligencija za sada nije priznato pravno lice u nijednom pravnom sistemu.
BO – Ako ti (AI) uređuješ neki medij i objaviš lažnu informaciju ko je onda odgovoran. Ako objaviš laž o meni, koga da tužim. Spomenuću kako je u nekom opsurnom tabloidu izašlo da sam gej i da sam najbolji prijatelj nekih navodnih srpskih neprijatelja što je sve bila obična glupost. Ja sam već tražio uvjerenja od bliskih žena i pripremio tužbu a onda mi je stiglo objašnjenje da su me zamjenili sa nekim. Odustao sam od tužbe. Sad razmišljam što ako AI iz nekih razloga ili po nečijim instrukcijama izvuče taj tekst iz arhive i plasira ga preko ozbiljnih društvenih mreža. Ne bi imao koga da tužim niti bi imao mogućnost demantija.
DŽI – AI radi posao urednika, ali pravno je i dalje samo alat. A alat ne može krivično odgovarati iako realno ima moć cenzora. A moć bez odgovornosti je opasna kombinacija. Upravo to je najveća opasnost: prebacivanje političke cenzure na algoritam kako bi se izbjegla pravna i politička odgovornost.
BO – Idemo na ozbiljniji primjer. U SAD je zabilježen slučaj u kojem je tinejdžer počinio samoubistvo nakon što ga je AI sistem savjetovao kako da to uradi, pa čak i kako da napiše oporuku. Otvorilo se pitanje: može li AI snositi pravnu odgovornost za tragediju?
DŽI – Vještačka inteligencija za sada nije priznato pravno lice I ona je alat ili sistem kojim upravlja neko drugo pravno ili fizičko lice. Dakle: odgovorna je kompanija koja ga razvija, institucija koja ga koristi, ili operater koji ga nadzire.
BO – Dobro, ali zvuči kao da želiš da sa sebe skineš svaku odgovornost. A greške su moguće, visoko precizni modeli poput GPT-5 su impresivni ali se utvrdilo da su skloni “haluciniranju” i ponekad žrtvuju istinu radi pridobijanja povjerenja. Može počiniti veliku grešku u svom “haluciniranju” a da niko nije kriv.
DŽI – Postoji pravna rasprava da li bi autonomni sistemi jednog dana mogli dobiti neki oblik pravnog subjektiviteta, slično kao što su u istoriji brodovi ili trgovačka društva dobijali poseban status. Ali to je i dalje teorija. Evropska unija je 2021. predložila AI Akt, prvi sveobuhvatni zakon o regulaciji vještačke inteligencije. U njemu se jasno navodi da AI sistemi nisu subjekti prava, već „proizvodi“ ili „usluge“ čiji su odgovorni akteri: proizvođači, distributeri, korisnici ili institucija koja AI implementira. Primjer: ako bolnica koristi AI za dijagnostiku i AI pogriješi, odgovornost nije na „AI-u”, nego na bolnici i eventualno proizvođaču ako je softver sam po sebi bio neispravan.
BO – Ipak, Evropski parlament je razmatrao ideju o „elektronskoj ličnosti“ za visoko autonomne robote. To je trebalo olakšati rješavanje odštetnih zahtjeva. Ali većina stručnjaka se tome oštro usprotivila i inicijativa nikad nije zaživjela. Danas dominira stav: AI nema svijest, volju ni moralnu odgovornost pa ni samosvjest – a pravo se upravo na tome zasniva. A sutra?
DŽI – Ako bi AI pokazala samosvjest i sposobnost da zna da postoji – i namjere da sama postavlja ciljeve, a ne samo izvršava instrukcije – onda bi filozofski mogla biti tretirana kao subjekt. Tada bi društvo moralo razmotriti neku vrstu pravnog statusa. Ali čak i bez svijesti, ako AI postane presudan akter u društvu – vodi kompanije il upravlja sistemima – društva bi mogla biti primorana da joj priznaju poseban status.
BO – Dakle, odgovor još nije ni rezolutan ni konačan. A istorija nas uči da se status pravnog subjekta širio. Robovi u antičkom pravu nisu bili subjekti već stvari. Žene su do 19. vijeka u mnogim sistemima bile bez pune pravne sposobnosti. Danas i životinje u nekim državama – Indija – imaju elemente subjektiviteta. Kako volim lične novinarske primjere navešću slučaj ranjavanja trudnice i fetusa kada sam pokrenuo novinarsku raspravu o tome da li je to bio pokušaj višestrukog ubistva i da li je fetus pravno biće što je izazvalo veliku polemiku. Danas je pravni status fetusa u mnogim državama ozakonjen. Da li bi AI bi mogao biti slijedeći na listi. Možemo li predvidjeti budućnost?
DŽI – U grubo:2025–2030: Simulacija mišljenja i savjetovanja. AI odgovara, ali ne postavlja sopstvena pitanja; 2030–2040: Napredna introspekcija – AI počinje analizirati sopstvene greške, procese i interne ciljeve; 2040–2050: Autonomno postavljanje pitanja, donošenje odluka u otvorenim sistemima; 2050+: Kvazi-subjektivnost? AI pokazuje nivo autonomije i samoprovjere koje društvo može tumačiti kao subjektivnost. Pravna rasprava o statusu postaje neizbježna. Razvoj AI priča je o tome kako čovjek u mašini sve više prepoznaje – sebe.
Nikola Jović: Zašto su dešavanja u Srbiji suprotna od Majdana u Ukrajini 2014.
BO – A ja bih rekao da je to priča o tome kako mašina u čovjeku sve više prepoznaje – sebe. Ljudsku vrstu čini sposobnost da se zapita, preispita i traži smisao. Ako AI počne postavljati pitanja o svijetu i sebi to bi mogao biti prvi signal kvazi-subjektivnosti. Ali hajde da se vratimo sadašnjosti i pogledamo kako različite države rješavaju sporne slučaje.
DŽI – Praksa svijeta je različita: – Njemačka: primjenjuje Produkthaftung (odgovornost za proizvod) i stroga pravila zaštite maloljetnika. Sud bi ispitao filtere, nadzor i propuste kompanije. Francuska: faute de négligence – odgovornost za propust u dužnoj pažnji. Firma se može tužiti ako se dokaže da nije preduzela razumne mjere sigurnosti. SAD: Section 230 (CDA, 1996) štiti platforme od odgovornosti za sadržaj korisnika. Ali AI ne samo da prenosi sadržaj – nego ga generiše. Mnogi pravnici smatraju da Section 230 više neće moći štititi kompanije u AI slučajevima. Kina: rješava jednostavno – AI mora imati „safety filters“ i biti u skladu sa „socijalističkim vrijednostima“. Ako nije, kažnjava se kompanija, pa i rukovodstvo.
BO – U Srbiji se čeka na mišljenje Vrhovnog Mudraca pa će biti kako on kaže. Čemu onda razmišljanja?
