Piše: Sinan Gudžević
Na aerodromu u mjestu Algero, u prodavnici turističkog materijala, gledam da kupim bolju kartu Sardinije. Dvije djevojke kraj kase se nešto domunđavaju, poglednu prema meni, pa se krenu prigušeno kikotati. Pitam ih, jesam li nešto nespretno učinio. Jedna kaže, ama ništa, nego nam ličite mnogo na Alberta Ajnštajna. I pitaju me da li mi je to ikad iko kazao. Šalim se pa kažem: nikad niko. One prihvate šalu pa odgovore: eto i nama se desi da pogriješimo.
Nedavno su me ispred kazališta Gavela zaustavila dva mladića. Jedan hoće da se slika sa mnom. Hajde, pomislim, možda čita ove moje trice u Novostima, pa neka se slika. Pa ga upitam a što hoće da se slika sa mnom. Zato što mu ličim na Ajnštajna, kaže. E pa hajde i to. I slika nas onaj što je s njime. Pitam sad i onoga drugog hoće li i on sliku sa mnom, kaže, ne bih, hvala. Dobro, kad nećeš, nemoj.
Ove godine u martu u Ljubljani, šetamo kraj Ljubljanice drugarica životna moja Sanja, ja i Boris A. Novak, a neko iz grupe holandskih turista dobaci: “Good afternoon, mister Einstein.”
Stvar je počela prilično davno, i nije prestala nego se učvrstila. Krajem januara 2023. u Napulju u piceriji ‘Ntrettella konobar prilazi stolu za kojim sjedim sa sinom Zenom, pita ga šta bi naručio, on mu kaže, a onda se okrene meni: “E signor Einstein, desidera?” I to Ajnštajn izgovori kako ga pišemo, e-in-ste-in.
Barem dvaput mi je neko od onih koji me znaju poslao sliku spomenika Ajnštajnu iz dvorišta Akademije nauka i umjetnosti u Vašingtonu (Okrug Kolumbija). I uz sliku je bila poruka, evo da vidiš gdje te sve ima. To je slika uz ovaj tekst. Sjećam se kako sam se tome smijao dopisujući se sa Rumenom Bužarovskom kad je ona bila u Americi.
A jednu zgodu moram podrobnije ispričati. Bila je godina, mislim 2005, možda 2009, obilježavalo se ili 50 godina od smrti ili 130 godina od rođenja Alberta Ajnštajna, ne mogu sesjetiti. Našao sam se u Rimu, bio je decembar, nedjelja popodne, hladan vjetar je puhao i provijavao je sitan snijeg. Odšetao sam do piazza Venezia, i hodajući onim ulicama u jednom času se našao pred Palazzo Collona, pred Muzejem voštanih figura.
Ispred zgrade je bila voštana figura Alberta Ajnštajna u prirodnoj veličini. U odijelu, djelovao je kao živ. Prišao sam i krenuo da ga zagledam, bio sam nekoliko minuta sam pred njim. Nakon tih par minuta vidim trojicu japanskih turista kako se približavaju. Svaki je, Japanac kao Japanac u Rimu, imao fotoaparat. Imaš utisak da japanski turisti jedva šta gledaju golim okom nego sve kroz objektiv aparata te onda samo slikaju, pa valjda kad dođu u Japan gledaju gdje su bili.
Kad su se, dakle, primakli na desetak metara Ajnštajnu i meni složno su me rukama i uglas zamolili da se još malo primaknem kipu. Razumio sam, hoće da me slikaju. Prišao sam sasvim blizu, a jedan od njih mi je rukama pokazivaoa da se još primaknem. Kad više nisam mogao bliže, pokazao mi je da ruku prebacim preko Ajnštajnova ramena. Hajde, rekao sam sebi, i to ću im ispuniti.
Oni spremili aparate na gotovs, ja priđem Ajnštajnu s lijeve strane i stavim desnu ruku preko njegova desnog ramena. U tom času se začuje jak zvuk alarma. Pomislim da je to od nekog auta u blizini, ali vidim da svjetlo iznad ulaza svijetli. Dok mičem ruku sa Ajnštajnova ramena, iz vrata Muzeja istrčava grmalj i vikne što ga grlo nosi: “Mani giù, mani giù!” Dolje ruke! Trojica Japanaca krenu da idu, a više da bježe, otkuda su i došli, čuvar muzeja me pita zašto to činim, zar ne znam da je statua posuđena i da mogu biti uhapšen što je diram.
Pokažem im na Japance i objasnim da su oni tražili da stanem kako sam bio stao. A zašto, pita on dalje, poznajem li te Japance? Ne, prvi put ih vidim, ali ima ljudi kojima se čini da ličim na Ajnštajna, pa valjda zato. On me pogleda i kaže: “Caspita, ma ora scappa, se no, ti arrendo!” (Stvarno ličiš, ali sad se gubi, da te ne uhapsim).
Stvar sa mnom kao Einsteinom počela je negdje kad sam počeo da sijedim. Što sam imao više sijedih, više me je očiju gledalo sa zanimanjem. A dok sam imao crnu kosu i brkove, nisam ni od koga čuo da ličim na Ajnštajna. Nekima sam ličio na nekog drugog. Najčešće sam slušao da ličim na glumca Ljubu Moljca. Jednom mi je vozač gradskog autobusa u Zemunu, neki Crnogorac, dok sam ulazio u autobus rekao: “Ada đe si, Vanzemoljac!?”
Glumac Ciga Milenković, kad smo prije evo zamalo će 40 godina u Ušću (gdje se Studenica uliva u Ibar) u naselju Omladinske radne akcije Ibar sjeli pred televizor da gledamo utakmicu Engleske i Argentine rekao mi je: “E bre, svaki čas mi dođe da te zovem Ljubo!” Kad je Maradona dao Engleskoj onaj gol u osvetu za Malvine, Ciga je skočio: “Ljubo, brate, ovo je sad taman i potaman, ali, brate mlogo potaman! Ovaj sumnjivi gol rukom vredniji je od Falklandskih ostrva, a ovaj drugi ima i Šekspir da opeva!”
A koju godinu ranije, nakon jedne utakmice za zemunski Milutinac na stadionu Galenike, kad je kiša neprestano lila, i kad sam prije ulaska u svlačionicu tresao blato sa kopački o drvenu rešetku pred ulazom, priđe mi čovjek i ispod kišobrana mi ovako veli: “Svaka čast, Ljubo! E da nisam došao na ovu utakmicu, ne bih znao koliko si kompletna ličnost!” Onako mokar i cvokoćući zubima zamalo sam se ugušio od smijeha. Čuj kompletna ličnost! Ta je sintagma, mislim, izum radio reportera Marka Markovića.
On je tako u nekoj svojoj emisiji zvao Dragana Džajića i Mustafu Hasanagića, igrače Zvezde i Partizana, koji su igrajući fudbal snimili i gramofonske ploče sa svojim pjevanjem. I puštao je njihove pjesme u emisiji. Džajić je pjevao: Devojko crnooka,/najlepši cvete moj, ljubav svoju pruži meni/ Jer te moje srce želi. A Hasanagić je pjevao: Sarajevo na Miljacki hladnoj/ nisam skoro dolazio dragoj.
Te su ploče bile od 45 obrtaja, a ja sam tada mislio da je to zato što poluvrijeme utakmice ima 45 minuta. To je bilo moje tumačenje kompletiranja ličnosti. Da ne zaboravim čovjeka pod kišobranom: bio je razočaran mojim odgovorom i udaljio se od mene pokunjen što mu nisam potvrdio da sam Ljuba Moljac.
A prije Ljube Moljca sam jedno vrijeme bio Željko Bebek. U Beogradu su me neki začuđeno zagledali čak i kad sam sa svojim sobnim drugovima išao na koncert Bijelog dugmeta one večeri one godine kod Topčiderske česme. To su moji cimeri iz studentskog doma primjećivali i ranije i pjevušili mi: Da sam da sam da sam pekar / koji noću radi. Jednom mi je neka djevojčica tražila autogram. Moji davni cimeri Živko Dubljević i Dragan Pamučar, pouzdani svjedoci za ovo što pričam, ne mogu više ni potvrditi ni ovo pročitati. Odsutni su s ovoga svijeta opravdano.
Kad danas pogledam unatrag pa unaprijed, mogu kazati da sam, sve u svemu, barem u nalikovanju drugima napredovao. Sve je počelo u ranom djetinjstvu kad me je amidža Šemso prozvao pola detèta. Zato što mi je brat jednojajčani bliznak umro. Zato sam bio polovina. Pa su me poslije i drugi znali zvati kao što me je nazvao Šemso.
Poslije me je neko nazvao gutlo, to je neko zdepast i šlanjav, gutlo gutlavi. I to je imalo svoju primjenu i trajanje, barem četiri-pet godina. Valjda zato što sam kasno prohodao. Kad sam malo odfrknuo, prestao sam biti gutlav, pa je poslije nekoliko godina praznog hoda, uslijedio taj moj, kako da se izrazim, identitetski uspon samo takav, i uz njega i zavidna raznovrsnost, jelde. Znam čitalaca koji će sad reći: nije da nije, od pola deteta do Ajnštajna.
Izvor: Portal Novosti
