Dinko Gruhonjić u Dubrovniku nije rekao ništa što već godinama ne govori i piše i on i sav njemu sličan prateći moralističko-pozerski polusvijet koji profesionalno zauzima banalne i štetočinske stavove po konferencijama koje su odavno izgubile svaki smisao, ako su ga ikada i imale. Poligoni su to za neznalice, površna piskarala, emotivne lešinare i vampire, riječju za jedan duboko narcisoidan, korumpiran i nemoralan svijet. Bespotrebno je uopšte objašnjavati koliko je u stilu nacističkog Der Šturmera žigosati Srbe iz Bosne kao kancer koji kvari vojvođansku prirodno antifašističku idilu ili se osvrtati na puste želje o skvotovanju srpskih crkava i njihovom pretvaranju u pabove sa referencom na neko prethodno standardno bizarno palamuđenje Dragana Bursaća za kojeg je nebrojeno puta dokazano da ne posjeduje bazično znanje ni o jednoj temi kojom se bavi.
Kome takve provale najprostačkijeg šovinizma imaju veze sa antifašizmom, taj se odavno pozdravio sa pameću, te mu nikakvo dodatno objašnjenje nije potrebno.
Ono što je, međutim, dubrovački festivalčić do kraja razotkrio jeste da nekadašnje perjanice antifašističkog splitskog Feral Tribunea, poput Viktora Ivančića i Borisa Dežulovića ne samo da svojim prisustvom daju legitmitet iznesenim bljuvotinama, već da s rigačima tih bljuvotina čine simbiotički “ja tebi vojvodo-ti meni serdare” orkestar za konferencije i sahrane inteligencije. Najbolja usluga takvom orkestru je da se njegovom do zla boga dosadnom i repetitivnom repertoaru daje prevelik značaj. Stoga se treba čuvati bilo kakve hajke i pogromaške atmosfere. Sama činjenica da je Gruhonjić univerzitetski profesor u Srbiji nam govori da Srbija ni izbliza nije onakva kakvom je on predstavlja.
A kakva zapravo jeste? Puna struja sukobljenih oko zauzimanja trona kolonijalnog upravnika, od kojih dominantnu većinu čine praznoslovi i blebetala, od univerzitetskih katedri preko skupštinskih klupa do oltara, ona je zapravo najjasniji odraz političkog globusa u ideološkoj krizi na balkanskim jugoslovenskim prostorima: tako haotična, tako zastrašujuća, a opet, jednostavno, savršeno ljudska pa čak za sve vrste antiljudi.
I srozana i uništena Srbija je još uvijek balkanski odraz srozane i uništene Amerike, sa svim prednostima i zastrašujućim ludostima takve vrste društva na umoru. A u takvom ljudskom morbidnom cirkusu, svaki antiljudski morbidni klovn, od lažnog predsjednika do lažnog opozicionara ima svoju ulogu, pa tako i Gruhonjić.
Vuk Bačanović
