Profesor doktor Sonja Tomović Šundić – redovni profesor na Fakultetu političkih nauka u Podgorici, sinoć je gostovala u Dijaloškoj tribini na temu: „Njegoš u likovnoj umjetnosti“.
Prenosimo dio njenog uvodnog izlaganja, kao i video – snimak cijele emisije.
„Njegoš je središte naše kulture, praktično nema nijednog pitanja koje nije pokrenuto u Njegoševoj poeziji, a poezija ima karakteristiku da je simbolička, a simboli su ono što možemo višeznačno tumačiti, jer su sami po sebi višeznačni. Za razliku od jezika, nauke i filozofije, pjesnički jezik je polivalentan, složan, slojevit, pa zato nema vremena u kome se ne možemo vratiti Njegošu i nema vremena u kome na velika pitanja, pitanja egzistencije i najkrupnija filozofska i teološka pitanja ne možemo se obratiti Njegošu, da bismo dobili odgovor. Naravno, ne samo filozofsko-teološka pitanja, nego i društvena, istorijska, običajna, nacionalna…znači sav korpus pitanja koji je vezan za čovjeka (antropološka pitanja, pitanja estetike, etike, religije, nalazi mjesto u odgovoru koji bi nam dao Njegoš).
Dijaloška tribina na temu: „Jezik kao čuvar narodnog pamćenja“
Njegoš pripada velikim pjesnicima drevnih civilizacija kao što je to bio Hesiod koji je napisao Teogoniju, gdje je to pjesništvo zapravo teogonijsko-kosmogenijskog karaktera i za razliku od modernog pjesništva gdje vi možete ređati riječi kako želite, po nekoj njihovoj sonornosti, prosto ređate riječi kako god želite, pjesništvo ovog tipa govori o najkrupnijim stvarima postanja, o kauzalnom uzroku svijeta, postanku svijeta, postanka čovjeka u smislu njegovog postojanja, tako da danas mi zapravo stojimo pred jednom velikom enigmom, a to je kako su stari epovi veoma usaglašeni sa modernim naučnim i fizičkim otkrićima. Ono, dakle, što tvrdi Hesiod u „Teogoniji“ ili što Njegoš tvrdi u njegovoj „Luči“ kada je u pitanju koncept vremena, koncept prostora, vječnosti, organizacije vasionskog ustrojstva, možemo ga, dakle, dovesti u vezu sa matematičkom gotovo proporcionalnošću kosmosa koja odgovara modernim fizičkim teorijama. Znači, govoriti o Njegošu, a Njegoš je, sinteza kao što sam rekla našeg duhovnog bića, naše duhovne kulture, kao što je Homer sinteza Grčke ili Gete sinteza Njemačke ili Šekspir britanske kulture ili Dante italijanske. Biti sa Njegošem, biti u okrilju i u okviru terminološkom pojmovnom ove poezije znači biti na tragu najkrupnijih pitanja egzistencije.“
Njegoš je više je od jedne ličnosti jer to svjedoči njegovo djelo. Vi možete vještači da stvarate autoritete u kulturi, međutim, ono što svjedoči o veličini jedne ličnosti jeste njegovo djelo. Bez obzira na priznanja i sve druge privilegije i povlastice koje neko može dobiti za života, ono što je svjedočanstvo o nekoj ličnosti jeste njegovo djelo. Tri velika spjeva, „Njegoševa bilježnica“, „Male pjesme“, „Pisma“ su ono gdje je Njegoš na suštinski način izrazio svoju sliku svijeta, svoju misao o svijetu. U toj slici, on je sjedinio stare antičke mislioce -misao filozofsku antičkog perioda, zatim Platona i neoplatoničare, hrišćanstvo i hrišćanske pisce, kao i romantičare kojima je pripadao u horizontali vremena: Igoa, Puškina, zatim i one pisce koji su naročito uticali na njega Milton ( „Izguljeni raj“ ) i Danteova „Božanstvena komedija“). On je sakupio to celovito nasljeđe, prvenstveno Balkana, iako antički period negdje, ipak vezujemo i za balkanska iskustva, zatim iskustva naroda kome pripada, dakle, to je onaj epski sloj kod Njegoša, ali i cjelovitu evropsku duhovnost, književnost, umjetnost i filozofiju.
Kada je sve to sjedinio (pritom je bio samouk, ali za genija ovog tipa samoukost znači da izrastaju iz sebe sa malo podsticaja spolja), on je učio, imao ogromnu biblioteku, naročito ruske prevode dobre, mada je i sam bio poliglota- govorio je italijanski, njemački i ruki jezik…Sve to je sabrao, a onda je izvorno i autentično izrazio nešto što pripada izvorno našem jezičkom i misaonom iskustvu. Taj dodir sa Njegošem je dodir sa dubinom našeg bića , jer on govori kako govori naše istorijsko biće, naše kulturno biće, duhovno biće. Zahvatio je u cjelinu naše najdublje duhovnosti i to iskazao pjesničkim jezikom, pri čemu ovdje po mom sudu, pjesnički jezik, iako je briljantan, iako je estetski, književno, lingvistički stilski izuzetan i izvanredan, on ovim jezikom zapravo saopštava velike filozofske ideje. To je nesumnjivo. Vi možete ostati na tumačenju Njegoša na tim prvim slojevima-tumačiti ga samo književno, leksički, jezički, pronalaziti u njemu epske slojeve, istorijske slojeve što je nesporno tačno, ali u najdubljim svojim slojevima, on sigurno ima velike odgovore, autentične , iako su oni nastali na određenoj literaturi, ali on je ipak probio samoslojan put i odgovarao na najkrupnija pitanja čovjekovog postojanja.“
