Piše: Miloš M. Milojević
Kada se okončao samit u Enkoridžu na Aljasci između ruskog predsednika Vladimira Putina i američkog predsednika Donalda Trampa delovalo je da su mirovne inicijative koje je Tramp slavodobitno obznanjivao tokom predizborne kampanje potpuno propale.
U javnosti su, komentatori i analitičari pokušavali da dokuče zbog čega se to dešavalo, te su neki optuživali Stivena Vitkofa, Trampovog specijalnog opunoćenika u nekoliko kriznih područja da je krivo prenosio reči ruskih sagovornika. Do sada je pokušavao da iznađe pomirljiva rešenja u Libanu, Gazi i Ukrajini.
U Pojasu Gaze primirje je nekako uspostavljeno. Pregovaračke strane su pričale svašta samo da bi se realizovala prva faza primirja: prekidanje izraelskih vojnih dejstava i oslobađanje talaca odnosno predaja tela onih koji su u zatočeništvu stradali. Međutim, posle prve faze napretka nema: izraelska vojska i dalje kontroliše otprilike polovinu teritorije Pojasa Gaze, proces obnove nije ni otpočeo a svako malo se izvrši poneki napad na palestinske ciljeve u kojima, sada već sa užasnom monotonošću, stradaju civili.
Ni u Libanu stvari ne stoje mnogo bolje: dogovorena demilitarizacija Hezbolaha nije daleko odmakla. Izrael je vršio pritisak na libansko političko vođstvo da vrši premetačine po kućama i oduzima oružje, što su ovi, pragmatično, odbili da učine. Hezbolah se dovija da doturi oružje preko sirijske teritorije koju kontroliše neblagonaklona vlada nekadašnjeg džihadiste koji se premetnuo u tehnokratu. Izrael za to vreme vrši napade na ciljeve za koje tvrdi da su skrovišta oružja i municije. Primirje je i dalje krhko.
Zbog čega bi stvari stajale drugačije u slučaju hipotetičkog mirovnog namirenja u Ukrajini? Prema navodima koje su objavili Fajnenšel tajms i Aksios, a potom i svi ostali mediji, američki politički vrh utanačio je novi mirovni predlog, sažet u dvadeset osam tačaka, koji, na prvi pogled deluje izrazito nepovoljno po ukrajinsku stranu: obuhvatio bi između ostalog, predaju preostalog dela Donbasa, uskog pojasa zemljišta zapadno od sadašnje linije fronta, koji obuhvata gradove Slavjansk i Kramatorsk. Takođe bi podrazumevao umanjenje ukrajinskih oružanih snaga i odricanje od svih dalekometnih oruđa, kojima ukrajinska strana može da deluje po dubini ruske teritorije.
Ruska strana, čini se, precenjuje ono što Tramp može da isporuči. Hladnoratovska logika prožima i ograničava obe strane: Rusi veruju da je njihov protivnik neodređeni Koletivni Zapad te da njegovo delovanje predstavlja izraz vašingtonske političke volje.
Međutim, to ni izbliza nije tako. Ne postoji vašingtonska politička volja. Sadašnje odlučivanje na Zapadu određuje mušičavost američkog predsednika koji nepredvidljivo upravlja ogromnom američkom finansijskom i vojnom moći. Sve se svodi na nekoherentni voluntarizam.
U takvom stanju, za razliku do pređašnje američke administracije, poluge američkog uticaja na Kijev su slabije nego što se čini. Hipotetički, američka strana može da obustavi dopremanje pomoći, koju sada uglavnom plaćaju evropske države, i da rizikuje kolaps fronta i posledično pogoršanje evropske bezbednosti. To bi bila skupa opklada. Sa druge strane, kao što sugerišu, spomenuti bliskoistočni primeri: ako do namirenja dođe, ko će obezbediti mehanizme sprovođenja odredbi primirja?
Kijev je u nezgodnom političkom i vojnom položaju. U vrhu predsedničke administracije odvija se veliki korupcionaški skandal. Opozicija u Radi, tokom rata uglavnom lojalna predsedniku Volodimiru Zelenskom, upućuje nešto oštrije primedbe i zahteva strogo gonjenje vinovnika korupcionaških skandala. To traže i evropski partneri. Na frontu, ruska strana je uspela da ugrozi neke položaje prema Zaporožju, učvrsti se u Pokrovsku za koji se borbe vode prethodnih dvadesetak meseci i zapodene neke okršaje oko Kupjanska, u Harkovskoj oblasti, odakle su se njene snage povukle još na jesen 2022. godine.
Tramp o NATO-u: Mi imamo,,veliki lijepi okean“ koji nas dijeli od problema
Trampa povrh svega more domaći skandali: usvajanje zakona kojim se nalaže Ministarstvu pravde da objavi dokumenta u vezi sa slučajem svodnika Džefrija Epstina gotovo da je dovelo do rascepa unutar republikanske stranke. Međutim, kako su pojedini republikanski kongresmeni bili odlučni da istraju oko ove stvari Tramp je prestao da se im se suprotstavlja i naložio je da podrže usvajanje zakona – procedura je brzopotezno okončana i u Predstavničkom domu i u Senatu. Dokumenta, uz izvesne intervencije crnim flomasterom, biće objavljena kroz trideset dana.
Da li će ono što piše dodatno potopiti administraciju koja već sada stoji slabo, uz dobre izgleda da doživi potpuni brodolom na idućim izborima za članove Kongresa 2026. godine?
I da li se Rusi, računajući na predusretljivost američkog vođstva, klade na firmu čije akcije na berzi stoje sve slabije?
