Piše: Milovan Urvan
U svijetu je, izgleda, postalo pravilo da glupani vode države. Ništa, dakle, neobično što se taj trend primio i u našoj državi Misusupi. Samo što je naš predsjednik tu ljestvicu podigao na zavidan nivo.
On, naime, ne samo da vlada — on i potcjenjuje. I to sistematski. Sa uvjerenjem da mu je narod najgluplje stado koje se igdje zapatilo. No, jedina greška u toj računici jeste što stado sve bolje vidi čobanina.
Predsjednik, inače, dosljedno slijedi onu staru činovničku mudrost: kreći se stalno, da izgleda kao da nešto radiš. I kreće se. Ne patiše.
Šeta gradom kao pokretni dekor sopstvene brige. I gdje god naiđe na šačicu nezadovoljnih — evo ga, kao naručen. Da se solidariše. Da se slika. Da zauzme pozu. Slučajno, naravno. Kao što su slučajno tu i kamere. I mikrofoni. I „sedma sila“ koja sve to uredno zabilježi, da bi predsjednik potom to isto uredno postavio u svoj fid — kao dokaz da postoji.
A kad već postoji, red je i da kritikuje. Svakoga. Uvjek. Vladu, ministre, poziciju, opoziciju — sve redom. Jer, najlakše je biti korektiv svima, kad ni za šta nisi odgovoran do za sopstveni imidž.
Tako ispada da je u ovoj zemlji najzabrinutiji upravo onaj koji ima najviše vremena da bez cilja kruži gradskim kvartovima, glumeći angažman.
No, vlast je čudo. Mijenja i ćud i dlaku. Nije čovjek isto što i kurjak. Ne!
