Piše: Nenad Pivaš
Crnogorski vladika i srpski pesnik Petar II Petrović Njegoš nije ostavljao ravnodušnim ni svoje savremenike, a još manje ljude na ovim prostorima u XX i XXI veku. Ono što posebno pada u oku je to što je u pitanju ličnost koja je izazivala poštovanje pojedinaca najrazličitijih svetonazora – dovoljno je reći da je reč o pravoslavnom mitropolitu čiji su lik na poštanske marke stavljali (i) jugoslovenski komunisti! A pored Srba – čiju je borbu za oslobođenje i ujedinjenje podržavao – uživa(o) je respekt i onih Crnogoraca koji su odlučili da u potpunosti raskrste sa srpskim identitetom svojih predaka.
Međutim, za Montenegrine to je predstavljao svojevrsni problem, jer je potrebna velika intelektualna i etička akrobacija kako bi se pomirili srbofobija i pozitivan stav o nekome čiji je književni i politički rad bio posvećen borbi za srpsko oslobođenje i ujedinjenje. Imali su raznih pokušaja da Njegoša smeste u Prokrustovu postelju, a jedan od njih bila je tvrdnja da za Njegoša termini „Srbin“ i „srpski“ predstavlja oznaku za pravoslavca/pravoslavlje tj. da je u pitanju verska, a ne nacionalna odrednica. Tako je još Savo Brković, društveno-politički radnik i publicista iz vremena SFRJ, u svojoj knjigi O postanku i razvoju crnogorske nacije [1] iz 1974. na 82. strani napisao:
„Njegoševa narodnosna orijentacija je jasna. Ona je, kao i njegovih prethodnika – mitropolita i uopšte Crnogoraca – crnogorska; a njihovo srpstvo je sinonim hrišćanstva, odnosno kvalifikativ njihovog pripadništva istočnopravoslavnoj vjeri“
Već na sledećoj 83. stranici Brković iznosi ponovo istu tvrdnju:
„Da je kod Njegoša, a samim tim i kod Crnogoraca, u ono vrijeme, pa i kasnije, srpstvo i Srbin bilo vjersko obilježje, potvrđuju i sljedeći stihovi koje govori Tomaš Martinović:
‘Čujite me dobro, Crnogorci:
Trag po tragu meni poginuo,
Da je bješe Srbin ugrabio,
Ako hoćas glave obrtati…’“
Ovakvi „argumenti“ ne samo da su nadživeli Sava Brkovića, već su u periodu pozne montenegrinske etnogeneze doživeli pravu proliferaciju. Pa tako portal Aktuelno ima tekst koji su samom naslovu nosi poruku „Ime ‘srbin’ označava pravoslavnog“ [2]. Bez potrebe da nešto dokazujemo onima koji (skoro) nikakve kontra-argumente ne uvažavaju za nas same može biti korisno razmatranje toga kako je Njegoš video odnos verskog i nacionalnog i čemu je davao primat. A ukoliko želimo videti šta je on mislio o tim i o drugim pitanjima, najbolji izvor je ipak on sam, a ne naknadna tumačenja.
Gojko Perović – Kosovski zavet – posvećeno Mitropolitu Amfilohiju
Tako je u pesmi „Pozdrav rodu“ iz 1847. jasno je izražen Njegošev stav o primati nacionalnog nad verskim, te piše:
„Ne pita se ko se kako krsti,
no čija mu krije krvca dušu,
čije ga je ml’jeko zadoljilo.
To je vopros svetoga simvola.“
Još jasniji biva u pesmi „Srbin Srbima na časti zahvaljuje“ iz 1833. koja opisuje njegovu posetu Srbima katolicima u Kotoru. Na samom početku najpre sledi njegova bojazan da usled toga što je druge vere ne bude među njima loše dočekan:
„Kako odoh iz slobodnih gorah,
mišljah u njih Srpstvo ostaviti,
a međ’ tuđim uljesti narodom,
kom običaj ni jezika ne znam:
vjera druga, carstvo, misa druga;
mišljah prezren ka i krvnik biti
radi vjere – svijeta nesloge.
No ja sasvim drugojače nađem:
bih dočekan u Kotoru krasno
u srpskojzi kući Lumbardića“
Da bi na kraju iste pesme poslao jasnu poruku kako različite veroispovesti nikako ne trebaju biti nešto što će biti prepreka za međusrpsku saradnju:
„O, vi Srbi, svud li srpstvujete,
dužnost čojstva pravu ispunjate!
Srpstvuj djelom, vjeruj što vjeruješ:
laktom vjere glupost čojka mjeri,
a ozbiljnost djelom i vrlinom!“
Nešto je složeniji Njegošev odnos prema Islamu, s obzirom da je glavnina njegovog celokupnog dela posvećena srpskoj oslobodilačkoj borbi protiv jedne muslimanske imperije. To je na terenu značilo sukob sa glavnim stubom okupacije Osmanlijskog sultanata – sa domaćim islamizovanim stanovništvom koje se na kraju XX veka nacionalno opredelilo kao Bošnjaci. Oni danas neretko i samog Njegoša inspiratora genocida [3] Njegoš je koristio termin „Bošnjak“, i u Gorskom vijencu pominjući ih kao susede Crne Gore, tako da nije isključeno da će doći do paradoksa da oni koji ga optužuju kao arhitektu njihovog zatiranja zapravo pokušaju u njemu pronaći i jedno od vlastitih uporišta, odnosno dokaz o navodnom vekovnom kontinuitetu vlastite nacije. No, Njegoš je vrlo jasan onima koji su spremni da njegovo delo sagledaju nepristrasno i u celosti, pa tako u trećoj pesmi „Svobodijade“ piše:
„Ali Bošnjak, Hercegovac –
Srb je turske vjere zbiljski“
Ovo je jasan pokazatelj da on bosansko-hercegovačke muslimane smatra Srbima islamske vere – što je još jedan prilog tvrdnji Srbi za njega ne predstavljaju versku, već etničku kategoriju. A što se tiče odnosa prema samoj muslimanskoj veri, pažnju su često privlačili citati poput onog iz Lažnog cara Šćepana Malog:
„Kako bismo mi to uradili
bez pomoći nekoga drugoga kad
Bošnjaci, naša rodna braća,
slijepi su te ne vide ništa?
Kuran im je oči izvadio,
kuran im je obraz ocrnio;
kod njih nejma duše ni obraza
koji ne bi za kuran umro.
To je njina kukavna svetinja“
Možda na prvi pogled izgleda kao islamofobija, ali pažljivijom analizom se može videti da je Njegošu zapravo žao zbog toga što su oni promenom vere sami sebe svojevoljno ispisali (i) iz srpskog korpusa. To se naročito vidi u nastavku pomenutog dela gde jasno piše:
„Mi smo Srbi narod najnesrećni:
svaki Srbin koji se prevjeri –
prosto vjeru što zagrli drugu,
no mu prosto ne bilo pred bogom
što ocrni obraz pred svijetom,
te se zvati Srbinom ne hoće.
Ovo ti je Srbe iskobilo,
robovima tuđim učinilo“
Ovaj pravac mišljenja nije bio prisutan samo u njegovoj poeziji, po kojoj ga najviše pamtimo. Isto svetonazor možemo videti i u Njegoševim pismima.Tako u pismu skadarskom veziru Osman paši Skopljaku jasno kaže:
„Kada sa mnom govoriš kao moj brat Bošnjak, ja sam tvoj brat, tvoj prijatelj, ali kada govoriš kao tuđin kao Azijatin, kao neprijatelj našeg plemena i imena, meni je to protivno i svakome bi blagorodno mislećemu čovjeku protivno bilo.“
A u pesmi „Sinovi Ivanbegovi“, koja čini sastavni deo Srpskog ogledala, imamo postoje i stihovi za koje se može reći da predstavljaju najdirektniji Njegošev stav o tome kakav treba biti odnos između vere i nacije:
„brat je mio koje vjere bio
kada bratski čini i postupa;
ali oni bratski s nama neće
već krvnički, po turskom načinu“
Čuvajmo dakle sećanje na našeg pesnika, vladara i vladiku iz XIX veka, ne samo da bi ga odbranili – bilo od onih koji bi da nam ga ukradu, bilo od onih koji ga kleveću – već i da bi bolje razumeli sami sebi i svoja iskušenja.
Izvori:
[1] Brković, Savo. (1974). O postanku i razvoju crnogorske nacije. Grafički zavod: Titograd
[2] https://www.aktuelno.me/clanak/pavel-rovinski-ime-srbin-oznacava-pravoslavnoga
[3] https://www.bosnjaci.net/prilog.php?pid=39220
[4] Petrović Njegoš, Petar (2001). Djela. Podgorica: CID
Izvor: NSPM
