Piše: Elis Bektaš
Braćo i sestre,
Bog nam se ne javlja uvijek u ognju, u gromu ili u drugim spektakularnim znakovima i na druge dramatične načine. Nekada nam se javlja u jednoj sasvim maloj, skromnoj stvari — u časku u kom drugi čovjek stane da bi te pustio da pređeš ulicu.
Jer pješački prelaz nije samo par bijelih linija na asfaltu.
To je zavjet povjerenja među ljudima.
Mjesto gdje čovjek može, bez ikakvog oružja i bez ikakve zaštite, da zakorači naprijed oslanjajući se na savjest drugoga.
Semafor koji zasvijetli crveno nije ukor, nego blagoslov:
podsjetnik da život vrijedi i da smo jedni drugima čuvari, a ne prijetnja.
Ko stane na pješačkom — taj je svjedok zajednice.
Ko propusti drugoga — taj čuva poredak koji nam je dat.
A ko projuri preko pune linije, kroz crveno, preko života — taj samo potvrđuje da nije pripadao zajednici ljudi, nego hordi koja ne poznaje granice ni Boga ni čovjeka.
Zato, braćo i sestre, pamtimo ovo:
Granica između civilizacije i bezumlja ponekad stane na širinu jednog pješačkog prelaza.
A Bog, koji žubori u tišini srca, govori nam i u tom trenutku —
da se život čuva tako što se zaustavimo pred drugim i pred zakonom,
i tako što drugi stane pred nama da nas pusti da pređemo na drugu stranu.
Neka nam to bude putokaz svima.
Amin.
