Piše: Milija Todorović
Gostovanje mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija na RTCG, od prije neku noć, skrenulo je na sebe pozitivnu pažnju ovdašnje javnosti. Možda po prvi put (dosadašnji njihovi javni nastupi na frekvencijama državne pokrivenosti uvijek su imali neki diskutabilan povod — ustoličenje, polemike, saopštenja) Joanikije javno nastupa bez okolnosti nekog ili nečijeg pritiska na crkvu, bez neke drame u pozadini. Njegoševi dani, Amfilohijevi dani, odnos države i crkve, rad crkvene gimnazije i humanitarne crkvene aktivnosti… To su teme koje su široj javnosti (pa i onima koji „ne navijaju“ za crkvu) dale priliku da, poslije četiri godine njegovog stolovanja na tronu mitropolita, vide Joanikija u punom i pravom svjetlu njegove ličnosti i njegove crkvenosti.
Ovaj intervju na RTCG (sve pohvale inače vrlo profesionalnoj Ivani Popović) na prvom mjestu je rastopio onu poštapalicu i opštu predrasudu da se Joanikije nedostižno razlikuje od svoga prethodnika. Svakako da je Amfilohije neponovljiv i da se ne samo Joanikije, nego i njegovi naredni nasljednici, ne mogu ni po čemu porediti s njim. Međutim, ta činjenica ne ukida pravo i mogućnost novom mitropolitu da projavi svoju individualnu prepoznatljivost, svoj obrazovni profil i viđenje crkvene službe.
Pa ako niko (pa ni Joanikije) nije ravan Amfilohiju, opet svako ima dovoljno mogućnosti da obavi svoju službu u najboljem mogućem sopstvenom izdanju i na društvenu korist. Tako smo preksinoć vidjeli čovjeka po svemu dostojnog svoje službe, pa i službe Amfilohijevog nasljednika. Umjeren i blagorodan ton saopštavanja, pomirljivi iskazi, a opet dovoljno jasni i nedvosmisleni, širok spektar obrazovanja i zanimanja za različite oblasti ljudskog djelovanja i izbor onih odgovora (na nezgodna pitanja) koji umiruju, a ne pomamljuju publiku.
Gimnaziju ”Sveti Sava” u prvom upisnom roku upisao 41 učenik
Joanikije je komentarisao ličnosti Njegoša i Amfilohija onako kako to priliči crkvenom pastiru, bez ambicije da ta tumačenja imaju opštu obaveznost, a opet sa izraženim autoritetom nekoga ko razumije i drugima lijepo tumači jasnu vezu ovih velikana sa samom crkvom, čiji su obojica bili mitropoliti.
Pored toga, Joanikije je, bez trunke pretencioznosti, održao kratak čas (kurs) cjelokupnoj javnosti na teme: sekularno društvo, antifašizam, revizija istorije, društveno pomirenje. Način na koji je obrazlagao te teme može se opisati ovako: ne može kraće, a jasnije.
Mislim da je od velike društvene koristi bilo i to što je napravio ne samo pojmovnu nego i praktičnu političku distancu između crkve kojoj je on na čelu i bilo koje državne vlasti. Još ljepše od toga bilo je i to kako je afirmativno govorio o Metodiju i Eparhiji budimljansko-nikšićkoj, uprkos opštem utisku da se mlađi od „dvojice mitropolita“ ne snalazi najbolje kako u komunikaciji sa javnošću tako i sa istorijskim temama.
Sve u svemu, Crna Gora mogla je da vidi dostojnog čuvara Amfilohijevog nasljeđa u liku mitropolita Joanikija. Na to je ukazivao njegov cjelokupan nastup, bez obzira na to što to „Amfilohijevo nasljeđe“ neki ideološki i medijski centri različito interpretiraju. Dovoljno je bilo sat i deset minuta živog razgovora sa Joanikijem, razboritim čovjekom očiglednih dobrih namjera, da se sve te interpretacije svedu na onu jednu: Dostojan.
