Razgovor vodila: Grozdana Olujić (1959)
Za Sijarića obično kažu: „Uleteo je u literaturu kao metak.“ To može, ali ne mora da bude tačno. Pre romana Bihorci koji je u 1955. uzvitlao za naše prilike veliki publicitet oko sebe, zahvaljujući koliko milionskoj nagradi prvi put datoj nekom u ovoj zemlji, toliko i čudnom životu sandžačke zabiti koji je tek tim romanom ušao u literaturu, Sijarić je u književnom svetu bio uglavnom poznat po zbirci pripovedaka Ram Bulja gde se već mogao da nazire lik budućeg autora Bihoraca i tvorca jednog okamenjenog sveta, čija se satna kazaljka zaustavila još negde u Srednjem veku.
Fantastična je i zbunjujuća slika tog sveta u Sijarićevoj prozi. Kao da ste u snu preskočili nekoliko vekova i našli se u jednom kraju, primitivnom i divljem, među ljudima koji u sebi nose neki čudan prkos i ponos, surovost i plemenitost, snagu i slabost, kukavičluk i herojizam. Sve vam je tu strano: i nepojmljiva beda, i Halimačina grubost, i Hadžijin fatalizam, dirljiva Hatkina bezazlenost, i čitav taj život na granici pesme i jauka, na ivici noža i osmeha; a ipak, čini vam se da svi ti ljudi po nekim nepromenljivim ljudskim čežnjama, tugama i nadama imaju izvesne dodirne tačke s vama.
„Tema Sijarićeve proze iz Sandžaka – kaže B. Milačić u eseju „Jedno novo književno ime“ – nisu nove, nije ni sredina sasvim, sredina u kojoj događaji otkrivaju neslućene ljudske fizionomije, ljude koji su samo prividno jednostavni, ruke koje mirišu na krv i mokru vunu i srneće kože, na kamenjar i planinu, i oči pune otmica i svađa, nevjerice i ljubavi, trave planinske, gostoljublja i smrti. U njima su zajedno hljeb, so i nož. Ruka i metak. Izbija iz te atmosfere jedinstven osjećaj kao da je vrijeme nekada najednom stalo i skamenilo se s jedne i druge strane planine koja odvaja Pešter od Bihora, stiskajući niske daščare i čađave slamnate kolibe uz strane klisure ispod karaula sivih od neprestanog iščekivanja i nesanice. Okamenilo se vrijeme i samo se ljudi kreću, vrte se u krugu, penju uz kamene obronke, prelaze planinu, otimaju jedni drugima, muče se i pomamno zaigraju na tanki pisak zurle i bubnja. Žive da bi se mogli osvetiti, jer je prošlost puna neplaćenih dugova, pamte dobro i zlo, dobro da ga dobrim vrate, zlo samo još većim zlom, pa usljed takve proporcije dobro se sve više tanji, isparava i putuje u nepovrat s runastim oblacima ispod planine. Zaostali su, otrgnuti od svijeta, pritiješnjeni običajima, neznanjem, sujeverjem, bijedom, kulucima i fatalizmom. Potrebe su im skromne, a život daleko od civilizacije, ali su im osjećanja bogata, ključaju u njima i raspiruju ih, oplemenjuju uprkos stradanju i zloj krvi, tako da se čovjek ponekad zapita osluškujući im srce: ne umire li poštenje ponekad sa civilizacijom?“
A civilizacija nije došla, niti će skoro doći u taj kraj odvojen od sveta kamenim liticama i prekim, uvučenim u sebe i nepoverljivim naravima njegovih ljudi, koji se rađaju i umiru kao biljke na istom parčetu kamenjara, stisnuti u uske okvire svojih nepisanih zakona i stravičnih moralnih dogmi.
Zahvaljujući Sijariću, mi smo dobili neokrnjenu sliku tog čudnog sveta, a zahvaljujući tom svetu, Sijarić je postao poznat.
Da li vas je iznenadila ta brza, neočekivana afirmacija i publicitet posle dobijanja milionske nagrade na prvom konkursu „Narodne prosvjete“? – pitam autora Bihoraca, koji je došao u Beograd na Sajam knjiga i trenutno se zadržao u Klubu književnika. Očigledno nimalo iznenađen, Sijarić kaže:
‒ Ne! Zašto bi?
Dok se zbunjeno okreće gledajući književnike koji ulaze i izlaze, kaže:
‒ Hajdemo drugamo! Ovdje je previše buke. – Posmatram njegovo izduženo lice s tamnim, oštrim očima i preplanulim tenom, lice tvorca jednog neobičnog sveta, o kome on kao i o svomdetinjstvu govori rado i mnogo, premda pomalo nervozno i iskidano.
‒ Bio je to svijet moga detinjstva. Jedan muzejski svijet, meni veoma drag, pun iznenadnosti i rijetke ljudske ljepote. Volim da zalazim u njega, kao što neko voli da zalazi u muzej. Nigdje pokret ruke, pogled, akcenti u riječi i rečenici nisu toliko sublimat istorije, tradicije i jedne skoro nezamislive izolacije, kao kod čovjeka u Sandžaku. Sandžaklija, taj Bihorac, taj Pešterac, nastoji da svaka njegova radnja bude otmena i dostojanstvena. To nije imitacija, nego njegov intimni dekor i manifestacija njega samog. On je elemenat – govori Sijarić reči u kojima se još uvek zadržao sandžački akcenat. – Da, Sandžaklija je elementaran, – ponavlja.
Šta ga čini takvim? – pitam
‒ Način življenja. Izolacija. Sam gorštački kraj, njegova surova klima. Sandžaklija je zbog svega toga u isto vrijeme i divalj, i okrutan, i nježan, i poverljiv, i prostodušan; lak i na suzu i na smijeh. On je samo naizgled jednostavan. U sebi je, iako elementaran, duboko kompleksan. Često je fatalist. Vjeruje u determinizam: tako je odlučeno i tako će biti – govori. – Ni ljubav, ni volja, ni hrabrost, ne mogu da izmijene unapred odlučeno, niti da učine bilo šta.
Tako je pisano, tako će biti – ponavljaju često junaci Sijarićeve proze i polaze u život, brak ili smrt, kao onaj nesrećni Kamber Kuka, čiji se san da vidi svoje žene i svoju decu nikada ostvariti neće. Ima tu, svakako, prilično nasleđa i od orijentalne filozofije, koja je preko Islama stigla čak u okamenjeni bihorski svet.
Da li se nešto izmenilo u Sandžaku od rata naovamo? – pitam.
Sijarić skeptično sleže ramenima.
‒ Duh jednog kraja vrlo sporo se mijenja. Ima u Sandžaku još niz seljaka koji nikada grada vidjeli nijesu. Istina, polako, preko škola, tu počinje da niče jedan novi Sandžak, ali stari još uvijek uporno i ljubomorno čuva svoje navike i običaje, koje je baš zbog toga i teško iskorijeniti. A i kako? Od Srbije prema moru kroz Sandžak nema puta, a o nečem drugom i da se ne govori. Ja sam prvi čovjek iz čitavog ovog kraja kome je pošlo za rukom da završi fakultet. Ujedno sam i prvo opismenjeno dijete svoga sela…
A došlo je do tog opismenjavanja neobično, kao na filmu. Kad se u Sandžaku posle Prvog svetskog rata počeo zavoditi red, „država“, kako su to seljaci zvali, osnovala je u Sijarićevom selu, Šipovicama, žandarmerijsku stanicu. Jedan od momaka, neki Živan Vasiljević, Srbijanac, došao da stanuje kod Sijarićevog strica, prostodušnog čoveka, koji je piscu i njegovom bratu bio i otac i majka jer su ovi rano pomrli, i koga se Sijarić i danas sa zahvalnošću seća. Tu je Živan zapazio čudno lepog dečaka, piščevog brata, koji ga na nekog njegovog iz Srbije po svoj prilici podsećao, i kupio mu bukvar, tablu i čitanku.
‒ Bilo je to čudno! – kaže pisac. – Knjiga ušla u kuću… Mali brat nije umirao od želje da provodi sate za knjigom i tako je umesto njega Ćamil naučio da čita.
‒ To mi je donijelo neočekivanu popularnost. U selu niko nije bio pismen, a regruti su počeli ići u vojsku. Vodili su me po cijelom kraju, od sela do sela, kao čudo neko, da čitam i sastavljam pisma. Sve pukove u staroj Jugoslaviji sam znao. A prvi honorari bili su mi – kolači. Kad sam pošao u školu, bio sam već sasvim pismen.
Kasnije je stric rešio da ga pošalje u gimnaziju. Bila je to u čitavom kraju prva odluka da neko svoje dete u školu daje. Rešeno je da Ćamil ode u Skoplje.
‒ Nikad neću zaboraviti taj put, – priča Sijarić – naročito dio puta od Šipovca do Novog Pazara. Puta koji na konju traje šesnaest časova. Vodio me je stric. Nad nama nemilosrdno nebo, pod nama užaren kamen. A stric priča kao da je otvorio najinteresantniju knjigu. Nedavno sam napisao priču Bunar, istoriju jedne stričeve legende. Taj bunar zaista i postoji. Postoji u Melajskom polju, a svakako je nešto najneobičnije što sam dosada vidio. Svo u kamenim pločama, sa šturom travom, usijano od sunca ili zaleđeno od mraza, prostiralo se Melajsko polje, a na sredini puta bunar, u koji se kao u neki rudnik ulazi. Bunar – legenda. Bunar, djelo jedne nesvakidašnje upornosti i snage.
Da li se i lik vašeg strica javio negde u vašem književnom delu?
‒ Da. U Zelenom prstenu na vodi, ali donekle izmijenjen… – dodaje plaho, a zatim se ponovo vraća istorijatu svoga detinjstva i mladosti.
U Skoplju, kamo ga je stric doveo u internat, osećao se kao ptica u krletki. Telom je bio među zidovima kuća, na koje nikada nije mogao da svikne, a duhom na sandžačkim livadama. Oči naviknute na širine, na slobodno nebo, na izlaske sunca, mrzele su zidove oko sebe. Dečak u početku ni najmanje nije bio oduševljen tim svojim školovanjem. Onda se postepeno navikavao, počinjao da čita, odlazi na sastanke literarne družine Južna vila. Tu mu se učinilo da i on može da piše, pa je počeo da sastavlja humoristične pesmice, koje su ubrzo znali svi đaci napamet.
‒ Tako sam se pročuo kao pjesnik. Jest, bogami! – uzvikuje.
U četvrtom razredu gimnazije, u internatskom časopisu Vesnik štampana je i njegova prva pesma o moru. Nastavnički kadar te škole bio je izvanredan (dr Pero Slijepčević, Svetozar Lazarević, kasniji urednik „Nolita“, Anica Savić-Rebac i drugi) i umeo je da svojim đacima razvije ljubav za čitanje i knjigu. Kad god je u pozorištu bila slaba poseta, a to je bilo često, đaci su vođeni na predstave.
‒ Nagledao sam se Šekspira, Šilera, Getea – priča pisac. – Učio ih napamet. A to mi i danas dobro dođe za komponovanje drame u romanu.
Poezija mu je, ipak, bila stalni predmet interesovanja. Na studijama prava u Beogradu piše uglavnom pesme. To isto radi i kao sudski pripravnik u Sarajevu i Mostaru. Pred kraj rata odlazi u partizane i postaje dopisnik „Tanjuga“.
‒ Moja noga je bila prva koja je ušla u Jasenovac; 23. aprila 1945. ustaše su likvidirale logor, a mi smo ga oslobodili 1. maja. Užas toga logora nikad neću zaboraviti. Sava, koja tu pravi okuku, prosto nije mogla da otiče od leševa muškaraca i žena…
Posle rata bio je jedno vreme sudija, a zatim urednik lista Glas u Banjaluci, pa sekretar pozorišta, a onda ponovo urednik Zadrugara i Čička. Tek u 1953. napisao je, upravo štampao prvu zbirku pripovedaka Ram Bulja, zbirku koja će u našu literaturu prva početi da uvodi sveže, neobične, dotada literarno neobrađene likove Sandžaklija.
Otkuda vam toliko poznavanje tog skoro fosilnog sandžačkog sveta? – pitam, prisećajući se neobično bogate galerije Sijarićevih junaka i čudnog poznavanja običaja, navika i pejzaža toga kraja.
‒ Još kao dijete bio sam veoma radoznao. Sve me je interesovalo. Sjećam se kako sam se, još sasvim mali, uveče, na njivi, kada se kupi žito, izdvajao od ostalih i dugo posmatrao plavo večernje nebo po kojemu su nicale prve zvijezde. Moji su mi se smijali. Izgledao sam im kao čudak. Volio sam da zalazim i u duboke klisure pa da se divim stijenama, čudnim oblicima uklesanim u njih, ogromnom stablu, pećini, vrelu, potoku koji teče sasvim sam kroz divljinu, često bez sunca i mjeseca i koji, takoreći, ničija noga ne preskače. Takvih prirodnih fenomena Sandžak je krcat. I ne samo takvih. U njemu možete naći tragove svih mogućih epoha i vremena. Mene je neobično interesovao svaki trag prošlosti u Sandžaku, a naročito stari grad Bihor, grad Otomanovića, razne crkve i crkvice, rimski i turski putevi, legende o njima, narodne pjesme i sve što znači riječ i odgovor na izvjesne životne fenomene. Za mene je, i danas, čitav život jedna jedinstvena misterija, čiju sam odgonetku vječito tražio u ostacima prošlosti, ljudima i životu. I sada, kad pišem, ja nemam nikakve druge namjere do da odgonetnem misteriju postojanja stvari, ljudskih odnosa, postupaka, želja i nađem opravdanje za postojanje čovjeka i stvari.
Ono što me trenutno najviše interesuje baš je to: taj odnos čovjeka i stvari. On je svakako nešto više no što mi zamišljamo. Naročito je prisan kod seljaka. Duše seljaka duboko ulaze u dušu stvari, a stvari u duše seljaka. Seljak ponekad zna bolje, pametnije, srdačnije i intimnije da razgovara sa stvarima, nego s ljudima. On im često i zavidi jer zapaža: ostaje jaram, ostaje prag, kruška ostaje, a čovjek odlazi i ne vraća se više. Ima tu neke tihe, neprimjetne tragike i posebnih psiholoških odnosa. Seljak je veliki pjesnik, a da to i ne zna. Vidio sam seljake koji pred smrt, kad u njima na čas ožive sve snage i žile, pohode sve vode iz kojih su pili, sve bregove sa kojih je vidik širok, sve puteve koji su im dragi, s istim onim unutrašnjim zadovoljstvom s kojim posjećuju i svoju rodbinu i prijatelje u tim trenucima.
Za mene je velika šteta što ne živim na zemlji, u svom kraju. U gradu se čovjek veže za asfalt, pretvori u građanina, iznevjeri sebe. Nema univerzalne literature. Varamo se mi u tome. Sve ono iskreno i neposredno plod je onoga što dolazi iz srca, a na asfaltu čovjek to srce najčešće gubi. Svaka literatura, pa bilo i najveća, samo je sreska literatura, literatura onoga što smo ponijeli iz svog kraja, i iz svog djetinjstva. Ja, na primjer, najsnažnije mogu da izrazim jedino ono što sam preživio u tom periodu, kada se osjećanja i stvari najduže pamte. Djetinjstvo je ta podloga iz koje stvaram svoju priču, svoje Pešterce i Bihorce…
Kako su Bihorci primili roman o sebi?
‒ Kao čudo! Zaprepastilo ih je da je o njima neko napisao knjigu i da je ta knjiga otišla u svijet.
Da li su likovi vaše proze autentični?
‒ Ni govora! Logično je da neki imaju svoj prototip u stvarnosti, ali o nekom identičnom ni riječi. Mislim da pisac koji uzima žive likove ne može daleko stići. To je velika smetnja mašti. Likovi se izmišljaju. Njih obrađuju same ideje, to što hoćete da kažete.
Koji vam je junak najdraži?
‒ U Bihorcima – Zemko, lirska duša. Kroz njega sam, čini mi se, dao jednu tipičnu odliku sandžačkog čovjeka – bolećivost. Od svojih pripovijedaka najviše volim: Bunar, Zelen prsten na vodi i Put.
Kako pišete? Sporo ili brzo? Po trenutnoj inspiraciji ili unapred smišljenom planu?
‒ Pišem sporo. Užasno sporo. Ali, malo brišem. Imam čitave radnje unaprijed sređene u glavi i kad pišem, najviše vodim računa da to što kažem, kažem onako kako sam zamislio i stilski bar pristojno uobličenim.
Za koga pišete?
Pisac ustaje, ispravlja svoju visoku, koščatu figuru, zabacuje glavu oštrih, izrazitih crta i govori pomalo iznenađeno, pomalo plahovito:
‒ Pisanje je kao zabava. Niko se ne zabavlja za drugoga, sem za sebe. Pisanje je magija, a ako je usto i strast, onda je ona za pisca izvanredna, iako ponekad mučna zabava.
Jeste li zadovoljni tom svojom „zabavom“?
‒ To da! Ali ne i onim što je iz nje proizišlo…
Šta za vas predstavlja literatura?
‒ Humanizam. Literatura je uvijek najsublimiraniji humanizam. Jedna priča o čovjeku, puna gorčine, suza, očaja, vedrine, uvrijeđenosti. Ona nije utilitarna u jednom užem smislu, ona to i ne smije da bude, kao što ne smije da bude ni jasan dnevni program akcije i agitacije. Postoji klasična persijska filozofija po kojoj se večito bore pol dobra i pol zla. A na toj liniji zlo – dobro razvija se čitava ljudska dijelatnost, pa i umjetnost, naravno, ubrzavajući hod čovječanstva od pola zla ka polu dobra, u čemu se baš i sastoji njen humanizam. Volio bih kad bi u onome što pišem bila bar mrvica toga…
Mnogo sumnjate u sebe…
‒ Kako da ne! Pa ja i nisam pisac! Može li, recite, da se nazove piscem onaj koji je izdao tek nekoliko knjižica?
Lazarević je izdao tek nekoliko pripovedaka – napominjem.
Sijarić strpljivo odmahuje glavom. Očigledno, ta tema mu nije osobito prijatna.
Kakva je trenutna književna atmosfera kod vas u Bosni? – pitam. – Ima li značajnih imena, dela, razmimoilaženja i sukoba?
‒ U Sarajevu nekih književnih frontova nema. Sve je na realističkim pozicijama. Neki obrađuju vrijeme prije rata, neki ratno razdoblje, malo njih se hvata u koštac s vremenom u kome živimo…
Zašto?
‒ Zato što je ovo naše vrijeme veliko vrijeme, – govori – vrijeme puno promjena, kompleksa, problema koji su sasvim novi i zahtijevaju jedan poseban aspekt, mnogo rada, uživanja, smjelosti, jednu veliku kulturu i talenat. Ali, da se pogrešno ne razumijemo, veličinu jedne literature, po mom mišljenju, ne određuje to koliko je koristila pojave koje vrijeme donosi, koliko dubina misli samog pisca o toj konkretnoj stvarnosti često izražena jednim detaljem, ali datim tako intenzivno da djeluje impresivnije nego stotine kojekakvih realističkih slika. Naše vrijeme nije vrijeme literarnih panorama, nego simbolike kroz male stvari. Sjetite se samo Hemingvejevog Starac i more ili Andrićeve Proklete avlije. Za mene su te dvije knjige najbolji primjer kako treba pisati modernu prozu, veliku a razumljivu svima.
Preuzeto iz: Dela Grozdane Olujić, knjiga 8, Srpska književna zadruga, 2020
Izvor: Nova Zora
