Piše: Branislav Predojević
Udruženje strip autora i obožavaoca stripa Republike Srpske „Deveta dimenzija“ objavila je kultnu knjigu „Crni vitez: Riči Blekmor“ (Black Knight: Richie Blackmore), britanskog autora Džerija Bluma na srpskom jeziku.
U pitanju je prva knjiga o legendarnom gitarističkom virtuozu prevedena na srpski i donosi neautorizovanu biografiju jedne od gitarističkih ikona sedamdesetih, talentovanom rok autoru, začetniku hevi metal zvuka i vrlo kontroverznoj ličnosti.
Originalno je izdata 2008. godine u Engleskoj, a kako ističe Zoran Pejić, predsjednik „Devete dimenzije“, srpsko izdanje je plod kombinacije dugogodišnjg poštovanja članova udruženja prema opusu Ričarda Hjua Blekmora i potrebe da regionalni obožavaoci „čovjeka u crnom“, napokon dobiju jednu knjigu o svom heroju.
– Dobar dio „Devete dimenzije“ čine poštovaoci rok zvuka, posebno onog koji uključuje bend „Dip parpl“ i njihovog gitaristu Ričija Blekmora, tako da je ovo izdanje sa jedne strane plod čiste ljubavi, ali sa druge strane i izdavačkog interesa, jer je broj prevedene rok beletristike posvećene bendu „Dip parpl“ ili Blekmoru, veoma skroman. Preciznije rečeno, ovo je prva prevedena knjiga o Blekmoru u cijelom regionu, a ne samo na srpskom jeziku – kaže Pejić.
U pitanju je prvo izdanje „Devete dimenzije“ koje se bavi rok muzikom, a ne samo stripom kao do sada, a kako Pejić ističe nije bilo većih problema oko kupovine prava, iako su neka pravila morali ispoštovati.
– Regularno smo kontaktirali sa engleskim izdavačem „Omnibus pres“, brzo se dogovorili oko prava, iako su imali određene uslove, tipa da se naslovna strana nije smjela prevoditi na srpski jezik, niti smo mogli dobiti originalnu fotografiju, dok smo tekst apsolutno smjeli prilagoditi našim jezičkim i izdavačkim standardima – rekao je Pejić. Napisana od strane Bluma, dugogodišnjeg urednika časopisa „More Than Black Purple“ i velikog fana čuvenog muzičara, knjiga prati Blekmora od ranog djetinjstva i sviranja na lokalnoj sceni preko osnivanja „Dip parpla“ i globalnoj proboja, do odlaska i osnivanja sopstvenih sastava „Rejnbou“ i „Blekmor najt“.
U pitanju je krajnje zanimljivo napisana priča o kontroverznom gitaristi, ispričana djelimično njegovim riječima, kroz rijetke intervjue koje je davao, ali i riječima brojnih ljudi iz njegovog najbližeg okruženja. U prvim poglavljima pratimo odrastanje stidljivog dječaka, velških korijena iz gradića Veston, otkrivanje rok muzike, kupovinu prve gitare i časove klasične muzike, koje mu je platio otac i koji će izvršiti kasnije ogroman uticaj na njega kao muzičara.
Rano napuštanje škole, odlazak u London, a potom brojne svirke u pratećim bendovima rok zvijezda starije generacije tipa Džin Vinstent i Džeri Li Luis, gdje je kalio zanat, da bi se sredinom šezdesetih pridružio klavijaturisti Džonu Lordu, bubnjaru Janu Pajsu, basista Niku Simperu i pjevaču Rodu Evansu u sastavu „Dip parpl“ u postavi poznatoj kao „Mark I“. Knjiga potom prati njihov proboj u SAD nakon uspjeha singla „Hush“, razlaz prve postave, dolazak Ijana Gilana i Rodžera Glovera, te stvaranje postave „Mark II“, snimanje simfonijskog albuma, internacionalni uspjeh sa albumima „In Rock, „Fireball“, „Machine Head“ i „Who Do We Think We Are“, a potom i dolazak slave, bogatstva, skandala i sve narušenijih odnosa unutar grupe, te na kraju razlaz druge postave.
Nakon što nije bio zadovoljan muzičkim smjerom treće postave „Mark III“, Riči je napustio bend i osnovao svoj sastav „Rejnbou“, a Blum istražuje razloge zašto je ovaj sastav preživio brojne personalne promjene i zašto ga je gitarista na kraju rasformirao, vratio se u „Parpl“, potom ponovo otišao, kako bi nakon toga sa suprugom Kendis Najt osnovao „Blekmor najt“, bend posvećen srednjovjekovnoj i renesansnoj muzici u kojem i dalje svira.
Ukratko, knjiga „Crni vitez“ je krajnje detaljna istraga života i djela jednog od najuticajnijih instrumentalista u rok muzici, koja ne bježi od veličanja njegovog talenta, ali ne pravi ustupke njegovoj sujeti, već prikazuje i njegovu drugu stranu, vrlo komplikovanog i vrlo nezgodnog za čovjeka za saradnju.
Autor knjige Blum u jednom od intervjua, naveo je da najveća slabost knjige kratak rok za njeno pisanje, ali da je na kraju najponosniji na dio koji prati Blekmorovu mladost.
– Najraniji dio knjige je dio na koji sam najponosniji. Odlučio sam, kada sam počeo raditi na njoj, da se prvo fokusiram na rane godine. Djelimično zato što sam znao da će biti najteže, a dijelom zato što ću morati kontaktirati sa starim ljudima i nadam se da ću to učiniti prije nego što umru! Nažalost, neki od onih koji su bili vrlo korisni su u međuvremenu umrli, poput Tonija Dendžerfilda i Nila Kristijana.. Prvi dio knjige je ujedno i dio koji sam najviše vremena istraživao. Kao što kažete, vrlo malo je prethodno dokumentovano o njegovom životu prije benda „Dip parpl“. Pronašao sam njegovu prvu djevojku i neke od njegovih starih kolega iz benda, poput Rikija Munroa. Već sam poznavao neke ljude koji su bili uključeni u njegovu ranu karijeru, poput bubnjara Mika Andervuda i Nika Simpera. Takvi ljudi su me takođe doveli u kontakt s mnogim drugim ljudima poput Mikija Dija, koji je bio vođa Ričijevog prvog profesionalnog benda. Takođe, proveo sam nekoliko dana u Britanskoj biblioteci u Londonu pregledavajući stare muzičke novine iz ranih šezdesetih, koje su bile neprocjenjive. Bilo je vrlo uzbudljivo otvoriti jednu od onih iz 1963. i vidjeti na srednjim stranicama fotografiju Ričija sa Džeri Li Luisom- rekao je Blum.
Autor brojnih knjiga posvećenih bendu, ali svim članovima „Parpla“, kaže da sumnja da je glavni junak čitao, jer prosto nije tip sklon tome.
– Iznenadio bih se da je Riči pročitao knjigu, jer ne mislim da je on previše zainteresovan za čitanje o sebi, iako vjerujem da ju je Kendis možda pročitala. Iznijela je neke komentare o tome da nisam razgovarao s ljudima unutar njihovog „unutrašnjeg kruga“ i stoga nisam dobio istinu.
Iskreno, razgovarao sam s mnogima koji su bili uključeni u Ričijev „unutrašnji krug“ u prethodnim decenijama, mnogima prije nego što se ona rodila! Dakle, iako je možda u pravu u vezi s periodom od početka, rekao bih da je sasvim suprotno slučaj za ostatak njegove karijere. Uz to, razgovarao sam s ljudima koje su oni protjerali iz svog „unutrašnjeg kruga“ i bio sam svjedok mnogih stvari koje su se događale u „Blekmor najt“, iako neke od njih nisam uključio u knjigu – jasan je Blum.
Iako je privatno jako dobar sa Blekmorom i godinama je pratio njegovu karijeru, ni Blum nije uspo privoliti gitaristu da pristane na obimniji intervju, ali kako on ističe, on nema dileme ko je Riči Blekmor.
– Riči Blekmor je izuzetno talentovan muzičar i vrlo nesavršena osoba u pogledu načina na koji se ophodi prema drugim ljudima. Mislim da, budući da je tako dobar u onome što radi i toliko je naporno radio da to postigne, ne mislim da mu je lako okružiti se ljudima koji nisu na njegovom nivou. Definitivno je odlučan, ali s tim dolazi i sebičnost, što mislim da je njegova najgora osobina. Ali može biti velikodušan i takođe je vrlo duhovit čovjek. Što se tiče ega, pokažite mi muzičara kojeg su mnogi idolizovali, a koji nema ogroman ego. Uprkos tome, vještina je držati to pod kontrolom i ne shvatati sebe previše ozbiljno. Mnogi ljudi u svijetu kreativne umjetnosti pate od toga i Riči nije izuzetak – rekao je Blum.
Knjiga je sastavljena iz18 poglavlja, plus diskografija i filmografija Blekmorove autorske muzike, uz set fotografija iz cijele karijere engleskog muzičara. Sve je to spakovano u B5 format u mekom povezu na 478 strana. Urednik srpskog izdanja je Predrag Ikonić, a cijena je u pretprodaji 30 KM, dok će kasnije iznositi 40 KM.
Klasika
Kao gitarista Blekmor je poznat po tome što je odigrao pionirsku ulogu u prenošenju uticaja klasične muzike u rokenrol, inspirišući brojne moderne gitariste.
On sam isticao je da posebno voli Baha, čije je uticaje iskoristio za stvaranje nekih od svojih najpoznatijih rifova poput onih za pjesme „Highway Star“ ili „Burn“, ali kako je isticao u intervjuima njega je inspirisao rani rok i bluz, te gitaristi poput Džimija Hendriksa, Džefa Beka, Erika Kleptona, dok je hvalio i stil Tomija Bolina i Mikija Blomfilda.
Izvor: Glas Srpske
