Piše: Vojin Grubač
Sveprisutni, pomamljeni bosanski publicista Dragan Bursać uporno nastoji da se nakaradnim načinom bavi društvenim procesima i simbolima, gdje halucinogene priče o „četnicima“ često zauzimaju centralno mjesto. Zato njegov pristup temama više otkriva lične, radikalne ideološke frustracije nego što predstavlja objektivnu analizu društvene stvarnosti.
Ideološka zamka umjesto analize
Recimo, u nakaradnom tekstu „Aman u zaman, nije problem u hidžabu, nego u kokardi!!!“, objavljenom na portalu „Radiosarajevo“, umjesto smirene i argumentovane analize, autor se ponovo služi ideološkim generalizacijama, konstrukcijama, emotivnim ispadima i površnim zaključcima koji su u službi besprizornog sijanja mržnje.
Njegovo pisanje odavno je prestalo biti poziv na razum i dijalog. Pretvorilo se u dogmatski pamflet koji stvarnost tumači kroz unaprijed zadatu matricu: koristeći isključivu i pojednostavljenu retoriku otrovnog siktanja koja ne doprinosi dijalogu i razumijevanju, već „uzgajanju“ animoziteta među narodima.
Cilj ovog njegovog novog ideološkog pamfleta su hrabri studenti Srbije, oni isti koji su ustali protiv kriminalnog režima koji guši državu i narod. Dok hiljade mladih Srbije rizikuju budućnost da bi svojoj zemlji dali šansu, Bursać ih proglašava poligonom „kokardijanstva“.
To nije novinarstvo. To je otrov koji se sipa u najosjetljiviji dio društva – u generaciju koja pokušava da spasi ono što se spasti može.
Banalizacija simbola i izokretanje poruka
Najbolji primjer njegove jednostranosti i ideološke pristrasnosti jeste način na koji je u dotičnom tekstu predstavio zagrljaj Save Nikolića i Nadije Delimeđac — događaj koji je javnost širom regiona doživjela kao simbol studentske tolerancije, međusobnog uvažavanja i brižne ljudske solidarnosti. Umjesto da u tom gestu vidi snagu pomirenja, Bursać ga prevodi u politikantsku i ideološku ravan, proglašavajući ga za simbol „kokardijanstva“.
Student Sava Nikolić na toj i sličnim fotografijama ima dva bedža – jedan s natpisom „štrajkača“ i drugi sa stilizovanim grbom na bijeloj podlozi. Sava nosi bedž „štrajkača“ i stilizovani grb? Za Bursaća, to je dovoljno za dijagnozu „kokarde“.
Da li je primjetio da isti mladić maše bošnjačkom zastavom? Da li je vidio studente iz Novog Pazara ogrnute trobojkama, njihovo prihvatanje u manastiru Studenica? Naravno da nije – jer se to ne uklapa u njegov ideološki folklor. Kad činjenice smetaju, Bursać ih jednostavno pregazi svojom fikcijom.
Primjeri „silovanja realnosti“
Njegov sumanuti tekst sadrži pasuse koji najbolje oslikavaju način na koji Bursać konstruiše stvarnost. Evo jednog: „Postoji u toj zemlji koja se još uvijek zove Srbija nešto što je dublje od mržnje, nešto što prelazi u sistemsku multidisciplinarnu patologiju. Nešto što se prenosi s generacije na generaciju, kroz udžbenike, školske himne, litije i televizijske dnevnike. To nešto nije ni religija, nije nacija, nije ni politika. To je svetosavska ideologija koja je odavno progutala i jedno i drugo i treće – ideologija kokarde.“
Evo drugog pasusa: „Ono što je nekad bio studentski pokret postalo je, kako bi rekli klinci, „četnička laboratorija na otvorenom“. To više nije pokret prkosa režimu, pokret znanja, nego ideološki ultranacionalistički i neostaljinistički poligon. Na fakultetima, u srednjim školama, kroz vjeronauk u i „patriotske sekcije“, djeca uče da je kokarda simbol ponosa. Da su Bošnjaci „Srbi koji su izdali veru“, da su Hrvati „ustaše“.
Ove rečenice predstavljaju silovanje realnosti kroz brutalnu laž – kolektivnu optužbu jednog naroda, njegovih institucija i kulture, ali i bacanje gomile kamenja na studente u blokadama. Umjesto analize, čitalac od Bursaća dobija bizarne etikete, a umjesto dijaloga – amoralnu presudu iz dubina njegove ideološke kanalizacije. Takav diskurs ne gradi razumijevanje, već podstiče čitaoce na netrpeljivost. Ovakvo banalno i bestijalno istresanje propagandnog smeća navodi na zaključak da je Bursać prvo oslijepio, a potom i pukao od mržnje.
Ideološka magla, bijeg od stvarnosti i društvena šteta
Ono što posebno zabrinjava jeste što je Bursać ovim tekstom svjesno proizveo mržnju dijela javnosti prema Savi Nikoliću i Nadiji Delimeđac, što je u praksi rezultiralo prijetnjama i napadima na njih. Takav ishod pokazuje koliko je opasno kada se javna riječ koristi bez odgovornosti.
Ipak, većina građana, bez obzira na nacionalnost, vjeroispovijest ili političko opredjeljenje, odbacila je njegovu interpretaciju. Ljudi su u zagrljaju Save i Nadije vidjeli ono što jeste – gest humanosti, empatije i građanskog dostojanstva.
Bursać ne vidi da je stvarnost daleko složenija od njegovih prizemnih moralisanja i težnji k režiranim etničkim podjelama. Dok neprestano priziva duhove prošlosti i podgrijava narative o „kokardi“ i „svetosavskoj ideologiji“, stvarni problemi regiona ostaju u sjeni, van domašaja njegovih halucinacija.
Naime, sve nove države bivše Jugoslavije su opljačkane od svojih razbojničkih nacionalnih elita, dok su stotine hiljada ljudi iz njih iseljene zbog bijede, siromaštva i bezperspektivnosti. U isto vrijeme, narkomanija i beznađe među mladima poprimaju razmjere društvene tragedije. On te procese ne vidi.
Bursać, međutim, svojim rogobatnim povratkom u prošlost i šovinističkim iskrivljavanjem realnosti stvara dimnu zavjesu kojom prikriva suštinu današnjih problema – istinu: da je moralno i ekonomski razoreno društvo rezultat pljačke i korupcije, a ne „kokardijanske ideologije“.
Bursaćevo pisanje, iako obavijeno retorikom „borbe protiv mržnje“, u suštini doprinosi njenom širenju. Njegov tekst o hidžabu i „kokardi“ nije poziv na razumijevanje, već primjer kako se ideološki refleksi mogu pretvoriti u oruđe društvene manipulacije.
Vojin Grubač: Kataklizma civilnog sektora lažnih antifašista
Galopiranje ideološkog kriminalca
U pokušaju da raskrinka „mrak prošlosti“, Bursać zatvara oči pred teškim i tamnim pokrovom sadašnjosti. Time ne samo da promašuje smisao novinarstva, već i gubi ono što bi trebalo biti njegova osnovna misija – podrška buntu naroda protiv svake kriminalne i korumpirane vlasti.
Umjesto toga, on projektuje netrpeljivost kroz grozničavo traženje detalja, pa i izmišljanje da bi se oni naduvavali do granica pucanja. Osnovno pitanje je da li on nehotično ili namjerno kroz takvo publicističko divljanje podržava razne kriminalne režime, uključujući režim protiv kojeg su ustali studenti i građani Srbije? Vjerovatno se radi o namjeri, dakle podršci svirepom, visoko- koruptivnom sistemu koji vlada u Srbiji.
Jer, on je isto to radio svojim šovinističkim štivima u Crnoj Gori, podržavajući time režim Đukanovića. Dok je skretao pažnju crnogorske javnosti pričama o četnicima i Srpskom svetu, kroz Crnu Goru su tutnjali šleperi cigareta, kontejneri koakina, kriminalni klanovi ušli u sve grane vlasti, 220.000 građana Crne Gore se iselilo. On to uopšte „nije primjetio“, već je trubio o četnicima i virtualnim opasnostima.
Dragan Bursać odavno nije novinar. On je proizvođač mržnje. Čovjek koji izmisli neprijatelja da bi prikrio stvarni problem. Političke elite regiona dobile su u njemu i sličnima savršene saveznike: one koji uvijek pokazuje prstom u prošlost, samo da bi sadašnjost ostala nevidljiva. Zato nije pretjerano reći: Bursać nije kritičar mržnje – on je njen arhitekta. Ideološki kriminalac u kostimu novinara.
