Piše: Đakon Pavle Lješković
“ U sobi sa prozorom u uglu, pronašao sam Istinu.
U igri sjenki, glumeći sopstvenu smrt, ništa više ne znajući“ – Jan Kertis
Noć se već uveliko spustila nad Budvom, kada sam, vraćajući se sa večernje službe u crkvi u Starom gradu, zastao na krivini koja se nalazi neposredno prije poslednjeg uspona koji vodi ka manastiru Podmaine. Dok sam sjedio na zidiću ispred turskog hotela, prišao mi je čovjek duge, guste kose u pedesetim godinama. Na sebi je nosio crne pantalone i zelenu vijetnamku. Jakna mu je bila otkopčana, pa se jasno mogla vidjeti i njegova bijela dukserica na kojoj je bila slika sa omota albuma “ Klouzer“ od grupe Džoj Divižn. Sam omot je rađen po uzoru na izgled grobnice porodice Apijani, koja se nalazi na monumentalnom groblju u Đenovi. Na slici je prikazan Hristos dok leži u grobu. Cijela dramatika je u tome što se tvorac omota potrudio da se na slici stvori takva atmosfera u kojoj posmatrač dijela treba da se zapita da li je Hristos vaskrsao.
Ubrzo pošto mi se predstavio, čovjek mi je rekao da je i sam veliku većinu svog života bio agnostik. Po nacionalnosti je Jermenin. Roditelji, koji i sami nisu praktikovali vjeru, su ga po običajima još kao veoma malog krstili u Jermenskoj monofizitskoj crkvi. Već je bio navršio tridesetu godinu, kada se u potrazi za poslom preselio u Moskvu. U Crnoj Gori je već sedam godina i prilično je dobro savladao srpski jezik. Dok je boravio u Rusiji, počeo je sve više da traga za smislom života. Tada se i upoznao sa pravoslavljem, budući da je dosta vremena provodio obilazeći manastire i čitajući duhovnu literaturu. Tada je i započelo u njemu duhovno stanje, koje je sam nazvao agonijom. Godinama se svojski trudio da svim svojim bićem povjeruje u Hrista, ali u tome nije uspjevao u potpunosti. Svakodnevno je čitao pravoslavnu asketsku literaturu i posjećivao protestanske sajtove koji su nudili apologetske dokaze o postojanju Boga. Tih godina bi noću u krevet odlazio kao hrišćanin, a u jutrima bi se budio kao agnostik!
“ Ti , oče, ne možeš ni pretpostaviti koliko je strašno kada te vjera koju si prethodni dan sa teškom mukom i trudom stekao ujutro napusti! Prilično je bolno stanje kada se prve pomisli kada se probudiš ogledaju u pitanjima da li je Hristos vaistinu vaskrsao i da li uopšte postoji Bog“…
Rekao sam mu da vjerujem da je prilično veliko iskušenje i egzistencijalna kriza kroz koje je prošao i podsjetio ga na misao Lava Šestova:“ Sve je u tome postoji li Bog“.
Nakon mojih riječi je par trenutaka oćutao, da bi potom dodao sledeće: “ Međutim, par mjeseci nakon što sam došao u Budvu, u ranu zoru me je probudilo nevrijeme praćeno snažnim vjetrom. Odmah sam ustao i provjerio da li sam dobro zatvorio prozore. Vjetar je sa lakoćom pomjerao grane drveta koje se nalazi tačno ispred zgrade. Na unutrašnjem zidu moje garsonjere su se jasno oslikavale grane i listovi drveta. Posmatrajući tu neobično brzu igru sjenki, shvatio sam da se tog jutra u mom unutarnjem biću dogodio veliki preokret. Naime, sumnja je nestala i moje srce je u potpunosti prigrlilo Hrista! Tada sam i donio odluku da pređem u pravoslavlje. Jedini je problem što stalno iznalazim razloge da taj prelazak odložim. Od tada gradom šetam isključivo u sutonu, kada mogu da posmatram sjenke koje me podsjećaju na zoru u kojoj su se mir, spokoj i ljubav konačno uselili u moje srce „. Nakon njegovog monologa, pričao sam mu o Sv. Maksimu Ispovjedniku koji je govorio da je Stari Zavjet sjenka, Novi Zavjet ikona, a da je istina u budućem vijeku. Upoznao sam ga i sa crkvenom pjesmom koja kaže da je ovozemaljski život tek “ sjenka i san“. Sve nas to navodi na istinu prema kojem je punoća života u carstvu nebeskom. Međutim, da bi smo tog neprolaznog carstva bili udostojeni, neophodno je da živimo svetotajinskim životom. Zbog toga sam čin prelaska u pravoslavnu crkvu ne treba da odlaže.
Rastali smo se uz njegovo čvrsto obećanje da će se uskoro krstiti, nakon čega sam nastavio svoj put prema stanu u kojem sam tada živio, a koji se nalazio u blizini manastira. Nakon nekih sat vremena sam opet prošao tom stazom i ugledao ga kako sjedi na onom istom mjestu i na svjetlošću ulične svjetiljke obasjanoj zgradi preko puta, posmatra igru sjenki koje su se preplitale na njenom zidu.
