Piše: Jaroslav Pecnik
Novina etičke koncepcije Tome Akvinskog sadržana je i u činjenici kako u njoj ima mjesta i za “nekršćansku”, laičku etiku koja čovjeka (pri)vodi dobru, ali sama po sebi nije dovoljna za ostvarenja vječnog spasenja. Za to je potrebna Božja milost, kojom se usavršavaju “teologijske” vrline: vjera kao natprirodni dar, nada koja nas nosi optimizmom i energijom i ljubav, najveći i najljepši dar kojim je Bog podario čovjeka
Iako je Toma Akvinski rođen prije osamsto godina (1225) u dvorcu Roccasecca (u blizini gradića Frosinone) u Italiji, kao posljednje, dvanaesto dijete velikaša Landulfa Akvinskog (u bliskoj rodbinskoj vezi s njemačkim carem Fridrihom Barbarosom) i Teodor Ćienti, njegovo monumentalno djelo – napisao je više od pedeset knjiga, ali i niz himni koje se i danas pjevaju u rimokatoličkim crkvama – i dalje je živo, bez obzira na to da li se prihvata ili osporava, te nadahnjuje generacije mislilaca diljem svijeta. Dubinom, oštrinom, širinom i originalnošću misli, ogromnim, enciklopedijskim znanjem i neobuzdanom strašću za otkrivanjem istine, smisla ljudskog života i poslanja, oblikovao je duhovne kanone novodobne filozofije, teologije i znanosti uopće, ili kako je to u svojoj Povijesti filozofije Zapada zapisao nemilosrdni kritičar Bertrand Rasel: “Sve nas je inspirirao krajnje poštenim izlaganjem svoga nauka, ali i argumenata koji bi ga mogli pobiti, jasno razlikujući argumente razuma od argumenata objave.” U tom duhu ga je komentirao i Ajvs Kongar, jedan od vodećih teologa naše epohe, ustvrdivši kako je bio i ostao “naš učitelj mišljenja” kojeg su krasile otvorenost, tolerancija i spremnost na dijalog sa brojnim i krajnje raznorodnim oponentima. Bio je uvjeren kako se samo tako može tražiti i naći istina.
Tijekom relativno kratkog ali istraživačkim duhom radoznalog i ispunjenog života (preminuo je 7. ožujka 1274, na putu za crkveni sabor u Lyonu, na poziv pape Grgura X, tako da su ga sahranili u francuskom Toulouseu), Toma Akvinski je živio skromno i povučeno, posvema posvećen radu. Iz niza kapitalnih djela koja je napisao svakako bi trebalo izdvojiti dvije nesumnjivo kongenijalne, višetomne knjige: Summa theologiae i Summa contra Gentiles, ali za nas bi danas, u ova vremena velikih ideologijskih kriza, apokaliptičkog (s)loma starog i rađanja jednog novog, krajnje neizvjesnog i opasnog svijeta, možda najinteresantnije bilo delo Questiones disputate, briljantni traktati o istini (De Veritate), moći (De potentia), zlu (De malo), duši (De anima), vrlini (De virtutibus) i duhovnim stvorenjima (De spirittualibus creaturis), traktati koji kritički artikuliraju navedene teme i probleme i postavljaju pitanja koji i nas muče. A, od Akvinca se može i ima što naučiti.
Život posvećen znanju
Praktički već od djetinjstva Toma je bio fasciniran znanjem koje se u njegovo vrijeme moglo steći samo unutar crkvenih institucija, pa se tako jako zbližio s “prosjačkim” redom dominikanaca i želio im se pridružiti, što su mu roditelji odlučno (za)branili, ali upornošću ih je uspio “slomiti”, počeo se školovati u Napulju, a zatim je otišao na studij teologije u Pariz, gdje je slušao predavanja Alberta Velikog, koji ga je i uputio na sustavno proučavanje Aristotela, a ovaj mu je postao cjeloživotnom inspiracijom i temeljem na kojem je (iz)gradio vlastiti, originalni nauk. Istina, na planu etike nije “zaobišao” ni Platona, od kojeg je preuzeo učenje o četiri glavne vrline: o razboritosti, koja je naša najveća potreba, te pravednosti, umjerenosti i hrabrosti, i na tomu se temelji “kompleks autentičnog ljudskog života (bonus totius vitae humane). Nije zgoreg podsjetiti kako je, bez ogleda na gotovo besprijekornu sistematičnost, znao i pogriješiti: primjerice, neoplatonista i mistika iz petog stoljeća Dionizija Aeropagita zamijenio je s Dionizijem koji se spominje u Svetom pismu, ali bez nekog većeg značaja za cjelinu njegova nauka.
Još za studija postao je poznat po “netipičnim” komentarima Aristotelove filozofije, da bi se na koncu, usprkos razmimoilaženju s tada prevladavajućim stavovima među teolozima, našao u Rimu kao “papinski teolog”, i tu je živio do 1269. godine, kada se vratio na sveučilište u Parizu, gdje počinju njegove žestoke konfrontacije sa dogmaticima (latinski averroisti, heterodoksni aristotelovci njima slični), koji su u Aristotelu videli opasnost po kršćansko učenje. Bolestan, iscrpljen radom, stalnim optužbama za heretičko učenje i jalovim polemikama, Toma se povukao u Napulj, gdje je proveo posljednje dvije godine života, kako bi se u miru posvetio “apologiji Aristotela” (smatrao ga je vrhuncem znanja u svim pitanjima) i dokazao da njegova filozofija nije suprotstavljena kršćanskoj misli, niti je štetna po nju, već je “široko manevarsko polje na kojem kršćanska misao obogaćena aristotelizmom daje svoje najplodnije rezultate” (Jan Patočka). U sličnom duhu danas razmišlja i veliki francuski povjesničar Alain Corbin, po kojem je Toma kroz Aristotela (čiju je misao genijalno inkorporirao u kršćanstvo), suočen sa ništavilom, razotkrio tišinu Božje milosti koja nas i užasava i uzdiže i u “naše brbljivo doba”, te mimo jezika otkriva prostore “nepatvorene metafizike”. Nakon što je Toma preminuo, njegova je misao pedesetak godina ostala skrajnuta, pribijena na stup srama, da bi tek 1325. godine sve optužbe za krivovjerje bile povučene, on rehabilitiran, a dominikanci ga prihvatili za učitelja svoga reda; vremenom autoritet mu raste, da bi 1576. bio proglašen za učitelja Katoličke crkve, a 1879. tomizam bio priznat za službeno učenje Crkve.
Učenje
Toma je samome sebi postavio zadaću: Aristotelovu filozofiju prilagoditi “duhu vremena” kako bi što primjerenije obrazložila istine objave i dogme crkve i tako “učvrstila istinu vjere”. Dakako, kao mislilac od formata znao je da um neke temeljne dogme kršćanstva (trojstvo, inkarnacija, posljednji sud itd.) ne može dokazati, niti može pokriti ili zamijeniti cijelo područje vjere, ali može vjeri pomoći objašnjavajući njezine dogme. Pretpostavka za to bila je jasno razlikovanje filozofije od teologije, odnosno razlikovanje njihova predmeta: bitka stvorenja i bitka Boga. U Aristotela potencija je uvijek i materija, a akt ujedno i forma i obratno. Bitak je, međutim, jedan, te se ne razlikuje bitak Boga od bitka stvari. Toma, međutim, pravi razliku između esencije i egzistencije koje su u odnosu potencije i, s druge strane, akta i materije i forme. Tako esencija čovjeka obuhvaća formu “umnosti”, ali i materiju “bićevitosti”. Bog je, utoliko, jedini nužni bitak koji jest po esenciji, a njegova esencija ujedno jest i egzistencija. Kod svih drugih bića bitak je različit od esencije. I na tomu Akvinski izvodi razliku između filozofije kao znanosti o konačnom bitku stvorenja i teologije kao znanosti o nužnom bitku Boga. Materija sada više nije vječna kao u Aristotela, već je stvorena; Bog je svijetu transcendentan, izvan je svijeta, čime je opasnost od panteizma izbegnuta, a Bog jedini o(p)staje savršen i svemoguć, spoznaje samog sebe, “proizvodi” svijet i, kako kaže Patočka “djelatan je uzrok svega i cilj/telos svih stvari”. Time je Akvinski ujedno i “otklonio” mogućnost ontološkog dokazivanja Božje egzistencije i stoga su mogući samo “aposteriori” dokazi kojih je nabrojao pet (prvi pokretač, kauzalnost, lanac nužnosti, potpuno, najviše savršenstvo i svrhovitost/teleologija).
Čovek
Kako bi u cijelosti mogli shvatiti ljudsko ponašanje i djelovanje, moramo detaljno istražiti ono što Akvinski definira kao synderesis (latinska izvedenica grčkog pojma “pozornost”), čime je označio temeljne principe moralnog zakona koji “opominje” našu savjest da izbjegavamo zlo i podstičemo dobro ponašanje; dakle, odnosi se na prirodni zakon koji participira s Božjim zakonom. Dakle, vrline su (i) operativne dispozicije koje čovjek, sopstvenom energijom, stječe pomoću intelekta i volje i kojima modificira svoj karakter suprotstavljajući se zlu. Nitko ne može biti moralan ako nije i human, ali novina Tomine etičke koncepcije sadržana je i u činjenici kako u njoj ima mjesta i za “nekršćansku”, laičku etiku koja čovjeka (pri)vodi dobru, ali sama po sebi nije dovoljna za (p)ostvarenja vječnog spasenja. Za to je potrebna Božja milost kojom se usavršavaju “teologijske” vrline: vjera kao natprirodni dar, nada koja nas nosi optimizmom i energijom i ljubav, najveći i najljepši dar kojim je Bog podario čovjeka. Vjera i nada mogu egzistirati i bez ljubavi, ali niti jedna vrlina, punog sadržaja, opsega i dosega, ne može postojati bez vjere.
Intelektualne i moralne vrline imaju zajednički cilj: ljudski život učiniti humanim, ispunjenim dobrotom (bonus totius vitae humanae). Za takvo što neophodna je uspostava osobne i društvene harmonije; dakle vlastito i opće usavršavanje koje uvijek kreće od razuma i razvija se prema ljubavi. Harmonija je bitna kako bismo Boga pojmili kao Mudrost i Dobro; to je simetrija na kojoj se temelji Tomina kršćanska (ali i opće ljudska) intelektualno-realistička, moralna i aksiološka etika, koja svoj puni smisao ne nalazi u maksimalnoj realizaciji spoznajnih procesa već primarno (p)ostvarenjem i realizacijom istine, dobra i pravednosti. Konačni telos čovjeka je Bog (Summum bonum). Cjelina Tomina učenja mogla bi se “sabiti” u dvije maksime koje je često ponavljao: “Istina ne može proturječiti istini”, odnosno “Smisao proučavanja filozofije nije saznati čime su se to bavili drugi mislioci, već spoznati istinu”.
Vrhunac sholastike
Svojim je učenjem Toma Akvinski kao neprijeporni vrhunac sholastičke filozofije izgradio strogo logički, gotovo savršen sustav kršćanskog, dogmatskog tumačenja svijeta, ali je ujedno svojim “prikrivenim” antidogmatizmom (koji i danas Rimokatolička crkva otvoreno ignorira) otvorio put svojim najžešćim oponentima, poput Dunsa Skota i Vilijama Okama, da svojim učenjem bitno pridonesu “arhiviranju” srednjovjekovne epohe i postave temelje novovjekovne misli, pa i civilizacije kao takve. U svakom slučaju, od tada do danas Tomina je filozofija (p)ostala nezaobilaznom u promišljanju čovjeka i svijeta; tako je u 16. stoljeću doživjela prvu, veliku renesansu kod filozofa (Francisco de Vitoria, Domenico Soto itd.), dominikanaca sa sveučilišta u Salamanki, potom drugu u 19. stoljeću, kada se zaslugom talijanskih, belgijskih i njemačkih mislilaca formira takozvana treća sholastika ili novosholastika, da bi u prvoj polovici 20. stoljeća sholastičko-tomistička ideja ponovo “eksplodirala” u vidu novotomizma, u čijem su okrilju djelovali veliki mislioci poput Maurisija Blondela, Džakesa Maritaina, Etinea Gilsona, Johann+esa B. Lotza, Jozefa Bočenskog, a ne treba zaboraviti ni papu Pavla VI, koji je Tomu nazvao “apostolom istine”, dok ga je papa Ivan Pavao II proglasio (1980) “naučiteljem čovječnosti” (Doctor Humanitatis), a u encilkici Fides et ratio (iz 1998.) naveo ga je kao paradigmu “ispravnog teološkog razmišljanja” i, što je možda još važnije, učiteljem međureligijskog dijaloga i interkulturacije. Toma Akvinski, ili kako su ga još častili “anđeoski i zajednički” (na)učitelj (Doctor Angelicus et Communis) imao je ogromno povjerenje u ljudski razum koji, tvrdio je, nikada neće doći do pune istine o Neshvatljivom, ali je dinamičnom sintezom filozofije i teologije kao malo tko prije ili poslije njega oblikovao moderan pristup iskonu, posvema primjeren suvremenom čovjeku. I u tomu su njegov neprolazni značaj i istinska veličina.
Izvor: Vreme
