Piše: doc. dr Radoslav T. Stanišić
Kada je film „Ljubav jedne plavuše“ počeo da se prikazuje, odjeknuli su glasni protesti iz ministarstva lake industrije. Ministarstvo je dokazivalo da im film komplikuje već ionako tešku situaciju sa pridobijanjem djevojaka za rad u fabrici. I još kad im na filmskom platnu prikaže tako besperspektivna situacija, više se nijedna neće odlučiti za fabriku.
Stanovište ovog ministarstva snažno je podržavala uprava fabrike za dječiju obuću u Zruču, koja je, u stvari, omogućila snimanje filma: Ni Forman ni njegovi saradnici nisu ni slutili, kakvog će to odjeka da napravi u društvu, u stvari oni nijesu ni željeli, niti su imali vremena da se dublje pozabave tom problematikom. Jer, jednostavno u gradu nema dovoljno mladića.
Čelni ljudi iz fabrike se odlučuju da riješe problem manjka muškaraca, tako što će u grad dovesti vojne rezerviste. Organizuje se igranka uz velike količine piva i vina i baš na toj igranci Andula upoznaje mladog pijanistu Milana, koji za tu priliku došao iz Praga da svira u Zruču. Andula naša glavna junakinja primjećuje da pored čovjeka od svih stvorenja na zemlji samo se guske vezuju kao ljudi, one sa svojim izabranicima mogu da budu 120 godina, i naravno pate isto kao i ljudi. Ona se zaljubljuje u mladog pijanistu Milana. Među njima se javlja ljubav i slijedi niz jednostavnih, spontanih prizora koji se događaju u hotelskoj sobi, hodniku, u dvorani. Andula u šumi na jednom stablu vrlo maštovito vezuje šarenu kravatu kao znak njenom pijanisti, a okolo sve je prekriveno snijegom, reklo bi se prava zimska ljubavna idili, ali i nije baš tako. Na kraju, kada se ova idila završi — sve to što se činilo lijepim, uzbudljivim, što je dosezalo u svojoj senzibilnosti do poetskih impresija, ostaje samo uspomena. Ovim filmom Miloš Forman je sazreo u osjećajnog filmskog umjetnika. I u ovom njegovom filmu, kao i u Crnom Petru, susreću se i neprofesionalni akteri, odnosno naturščici. Naročito je zapažen nastup Vladimira Puholta.
U ovom podneblju, međutim, ljudi su oduvijek voljeli da vide sebe u ogledalu, da se time zabave i sami sebe nasmiju. To se u rediteljskom postupku zadržalo, s tim što su unijeti izvjesni novi tonovi u kojima se miješa nostalgičnost i sentimentalnost sa otvorenijim smijehom i ironijom. U sceni u hotelskoj sobi ima nekoliko kadrova sa platnenom roletnom na prozoru koja nikako da ostane u željenom položaju, (citirana kasnije prilično u raznim žanrovima), Milanov pomalo nespretni pokušaj da prikrije prozor ovoj senzualnoj sceni daje simpatično-naivnu, lijepu crtu. Pijanista u svom ponašanju, a i u razgovoru sa Andulom djeluje dosta naivno, dječački. Govori joj da izgleda kao gitara koju je naslikao Pikaso.
Forman se drži svog osnovnog načela: treba gledati oko sebe, biti prisan sa ljudima, umjeti ih shvatiti, zajednički se smijati a pri tom nikad ne iznevjeriti svoju prirodu. Uvjeren da se toliko značajnih stvari u životu ljudi zbije a da to niko sa strane ne primijeti.
Ovaj stil je ne samo kod Formana nego i kod Mencela povezivan sa neorealizmom. U filmu Ljubav jedne plavuše ponekad ima i samoispovijesti, nostalgije, sjećanja, ali i želje da se sve to zadrži kao ono što jedino ostaje u našem pamćenju.
Film je tako došao na ivicu komedije, ali samo na trenutke i koliko je potrebno s obzirom na njegovu dramaturšku konstrukciju.
To je panorama malih, anonimnih, nepretencioznih ljudi, koji u zavjetrini velikih događaja žive svoj život, brinu svoje brige, iskazuju svoje jade, govore o patnjama duša, sa dosta naivnosti, iskrenosti, onih lijepih ali i neprijatnih strana ljudske prirode. Reditelj je pažljiv u sažimanju emocija, blagonaklon prema sudbinama svojih junaka, nikog ne osuđuje, nikom ništa ne zamjera, kloni se meditacije, nema mistifikacije, pa je sve tako jasno, duhovito i prihvatljivo. Zbunjivao je kritiku svojom šarmantnom jednostavnošću, nailazio je na nevjerovatno dopadanje publike svuda gdje je prikazivan.
Milan želi da odvede Andulu u sobu i na sve načine pokušava da joj drži pažnju da ne izgubi interesovanje za njega. Pričaju o ličnim porodičnim emocijama i o ožiljcima, na taj način Milan uspijeva da na Andulu ostavi utisak, stalno ponavljajući da u Pragu nema djevojku.
U tom zanosu Pijanista brblja svašta što mu padne na pamet, tako je i poziva da kada poželi dođe kod njega. Ona je dobrodušna i naivna, a on je vjetropir i pomalo bekrija.
To su ne samo najbolje scene ovog filma, već spadaju sigurno u ono najlepše što su reditelji šezdesetih godina stvorili u tom domenu. Andula se samo poslije nekoliko dana odlučuje da ode iz internata za Prag i da potraži Milana, iako im je u internatu starija vaspitačica savjetovala da moraju da budu strpljive i pametne govoreći da će se svaka od njih udati i zasnovati porodicu kada za to dođe vrijeme i na kraju živjeti svoj život.
Međutim, Andula nije bila strpljiva, želi da bude s Milanom odlazi na stan njegovih roditelja koji su zatečeni i iznenađeni posjetom ove mlade i lijepe djevojke. Majka je pogotovo sumnjičava i nikako ne može da shvati kako je ona tako prosto banula kod njih na samo jedan poziv, koji to možda i nije bio, samo onako iz kurtoazije da se nešto kaže a ona je već tu u kući s namjerom da ostane. Otac je želio da joj pomogne i bio je na njenoj strani, govoreći ženi da je njihov sin pomalo bleskast čim se ovako neodgovorno ponaša.
Dok je majka držala kritički govor njen muž i Andula su zaspali za stolom, a ona je želeći da upozna bliže ovu čudnu djevojku otvorila njen uredno spakovani kofer.
Zato nisu potrebni čudni zapleti, jer je dovoljno vidjeti ljude u njihovom prirodnom ambijentu onako kako se oblače, o čemu razgovaraju, šta žele, kako posmatraju druge ili reaguju na njihov doživljaj. Sve to Formanu pomaže da stvori svoj jezik koji djeluje kao suptilno pripovijedanje u slikama sa puno atmosfere, topline, svijetla, radosti i ljepote.
U svemu tome izuzetnu ulogu ima kamera Miroslava Ondržičeka svojom prisnošću, strpljenjem da se uhvate prave reakcije, identifikacijom sa ambijentom, pa se ponekad čini kao da je skrivena i neprimjetna, ali je uvijek veoma analitična, prisna i topla. U finalnoj sekvenci ovog filma, preciznije, sceni u spavaćoj sobi kada revnosna majka ne dozvoljava Milanu koji je konačno u sitne sate poslije svirke i provoda s drugom djevojkom došao kući, da spava u dnevnoj sobi sa gošćom već ga odvlači kod nje u krevet, u kojem treba da spava zajedno sa svojim roditeljima pokazuje koje gazda u kući. Milan moli majku da mu oprosti i da će joj za uzvrat sjutra oprati sudove. Kamera statično slika bračni krevet i u toj ljudski-životnoj sceni dok majka kritikuje i sina i muža, iza vrata Andula plače, odlučuje da se vrati u internat i tamo nastavi svoj život, a da svoju tek naivno nagoviještenu ljubav s Milanom pijanistom preseli u povremenu priču bliskim prijateljicama kao priču o ljubavi jedne plavuše.
Životno iskustvo na svom vlastitom iskustvu je najbolnije i teže pada u odnosu na iskustva koja se stiču iz iskustava drugih. Pretpostavka date situacije nije nikada isto kao i biti u pretpostavljenoj situaciji. To životno iskustvo ako je još i pritom gorko, najviše boli.
Život se tu pred kamerom preobrazio u umjetnički čin i dobio dimenziju koja mu obezbjeđuje puno umjetničko djelovanje. Tako je film Ljubav jedne plavuše bio istovremeno i poziv da se okrenemo sebi.
Film je prikazan u proljeće 1966. godine. Protesti su vremenom prestali, ali su zato s dolaskom toplijih dana u subotu i nedelju u Zruču stizale hiljade mladića, i to, razumljivo, sa šatorima.
Film je djelovao kao masovni oglas, obavještenje, da tu stotine djevojaka čeznu za muškarcima. Prije toga su imali problem kako da pribave muškarce, čak su za to mobilisali i vojnike, a sada je policija morala da čisti šume od momaka za kojima su tamo bježale djevojke iz internata, koje zbog njih nisu odlazile ni na posao.
Negdje u isto vrijeme, stvorena je i nova afera — film je optužen zbog nemorala, samo što u to vrijeme u Barandovu nisu više polagali na takve glasine, tako da to Formanu nije u većoj mjeri ni pravilo probleme. Ljubav jedne plavuše su i u distribuciji doživjele veoma izuzetnu sudbinu. Plavuše su postale jedan od komercijalno najuspješnijih filmova čehoslovačke kinematografije.
Na kraju, lična nota, pisac ovih redova je imao čast, privilegiju i veliko zadovoljstvo za vrijeme studija filmske i TV režije (što mu je kasnije odredilo rediteljski put i filmsku estetiku), da sluša gostujuća predavanja Miloša Formana 1993.g. na Praškoj Akademiji -FAMU.
(Autor je filmski i TV reditelj)
Izvor: RTCG
