Piše: Redakcija
U redakcijskom uvodniku od 2. avgusta pisali smo o tome kako političke okolnosti zahtjevaju od Milorada Dodika da omogući formiranje nove, stabilne vlasti u Republici Srpskoj. „Državnik iz Laktaša“ kao da nas je, istina sa zakašnjenjem, poslušao.
Vijest dana stigla je iz Sočija: Milorad Dodik predložio je za predsjednika Republike Srpske Sinišu Karana, aktuelnog ministra za naučnotehnološki razvoj i visoko obrazovanje, člana vladajuće SNSD. Prethodno je opoziciona Srpska demokratska stranka izašla sa kandidaturom, drugog univerzitetskog profesora, Bogdana Blanuše.
Nijesu se se kao tačne pokazale spekulacije da će Dodik istrajati na svojoj funkciji, a ni one da će se naći zajednički kandidat vlasti i opozicije. Sudbina nejasnog referenduma koji je trebalo da prati izbore i sama je neizvjesna.
Jednom riječju, oni koji su se kladili na poslovičnu zavađenost stranaka u Republici Srpskoj, nijesu izgubili opkladu. Štaviše, ima glasova kako je Karan došao kao najbezbolnije rješenje za sam vladajući SNSD, u kojem su se pojavile pukotine na samu pomisao o Dodikovom odlasku. Logično je da je „državnik iz Laktaša“ razmišljao i o svom rezervnom položaju u toj kadrovskoj kombinatorici. On bi trebalo da ostane neprikosnoven lider u partiji i time glavna politička figura u zemlji.
No, pritisnut sarajevskom sudanijom kojom mu je zabranjeno i obavljanje političkog rada, biće teško da se „održi u sedlu“. Teško ali ne i nemoguće za jednog vještog političara kakav Dodik nesumnjivo jeste.
Važnije je drugo pitanje: kakva će biti buduća politika RS, prije svega prema partnerskom entitetu i „međunarodnoj zajednici“ koja ga uporno favorizuje? Hoće li se nastaviti rolerkoster protrampovske, proputinovske, proizraelske, promađarske politike, koji je Dodiku, tako reći, bio uobičajena stvar? Dalje, donose li novi ljudi autoritet da se zemlja pokrene iz hroničnog evidentiranja demografskih i privredno-tranzicionih gubitaka? Sudeći po, u međuvremenu formiranoj novoj Vladi Republike Srpske, za tako što postoje mali izgledi.
Ako je politika vještina mogućeg, smijemo li vjerovati da će, koliko god iznuđeni, predsjednički izbori u Republici Srpskoj biti demokratski i slobodni? Samo kao takvi oni će dati legitimitet novim liderima, a u ovom slučaju pomalo paradoksalno, potvrditi i rezervni položaj starog.
