Piše: Milija Todorović
U opštoj identitetskoj pometnji imena, znakova, himni i čega sve ne, u Crnoj Gori se izdvaja jedan baš komičan ishod heraldičkih natezanja. A on se svodi na razlikovanje „srpske“ trobojke od „crnogorske“ državne-crvene zastave. Koliko je besmislena takva podjela govori nam višedecenijska istorija trobojke kao zastave koja je konstituisala crnogorski državni identitet, i koju smo našli na kovčegu crnogorskog kralja kada je 1989 obavljena ekshumacija u San Remu. Ta je trobojka toliko ukorijenjena u ovdašnju državnost da čak ni onom krilu komunista koje se bavilo stvaranjem „nove nacije“ nije padalo na pamet da istu mijenja , nego su joj samo prišili petokraku.
A da ne govorimo o kompatibilnosti trobojke sa rasporedom boja na crnogorskoj narodnoj nošnji…. Uprkos svemu tome, ovdašnja independetistička ideološka „pamet“ uspjela je da trobojku izviče kao nešto strano nacionalnim Crnogorcima, i da je spakuje u narativ nacionalističke, anti-građanističke prijetnje po Crnu Goru. Na drugoj strani, sadašnju državnu zastavu isti oni su proglasili amblemom građanstva i simbolom protiv etničkih, konfesionalnih podjela.
Mitropolit Joanikije o kapeli na Lovćenu: Nadam se da će vlast ispraviti nepravdu
Međutim, osnove heraldike i novije evropske istorije govore nam nešto sasvim drugo: upravo je aktuelna državna zastava Crne Gore, egzemplar religijskog barjaka. Ona u sebi nosi, prije svega, jasnu tradiciju srednjovjekovnog hrišćanskog carstva, sa sve krstovima (njih tri), krunama i simbolima Hristovog jevanđelja. A trobojka, zna se – predstavlja likovni izraz revolucionarnih težnji francuske građanske revolucije. Ali, koga briga šta je šta i ko je ko? Biće onako kako se dogovorimo na narednom partijskom kongresu…ili kako kaže (neki) vođa.
