Piše: Stojan Stamenović
Znate da je lagano mogao biti vrhunski, slavni sportista? Trenirao i vaterpolo i plivanje. Kao tinejdžer osvajao i medalje i turnire u juniorskim konkurencijama. Ali je za njega, opet, mogla biti samo i isključivo muzika. Takt i ritam.
Zvijezde nad Forte Mare i priča kako njemu ostaje nedokučivo to, ima li srce takt ili ritam. Daleko dolje, na Škveru, Zoro Martineti za mikrofonom, sa bokeškom pjesmom, možete ga i gore na tvrđavi čuti; mlad kao i prije 58 godina kada je u bend, u Exodus stupio čovjek lavina, Dragoljub Đuričić.
Znate da je lagano mogao biti vrhunski, slavni sportista? Trenirao i vaterpolo i plivanje. Kao tinejdžer osvajao i medalje i turnire u juniorskim konkurencijama. Ali je za njega, opet, mogla biti samo i isključivo muzika. Takt i ritam.
* * *
I opet: više od muzičara. Svi smo mi ovdje, tako skloni da od ljudi, kad jednom odu, činimo da budu više od čovjeka – nešto kao ideja, simbol, cijeli pokret, ili kao neka (ne samo rok, ne samo muzička, ne samo ni karakterna, više od toga!) lavina… Pa onda i da smo spram takvih epoleta i etiketa – poslovično sumnjičavi. Ali, baš svako ko je pred taktom i ritmom života Dragoljuba Đuričića svjedočio o toj životnoj i muzičkoj sili – zna koliko je to ,,lavina“ ispravno.
Baš kao što je ta avgustovska noć bila na ispravnom kursu: Forte Mare, iznad vas zvijezde, ispod zaliv i sama pjena od mora. Jedno filmsko platno naše najljepše festivalske bine – i ,,Čovjek lavina“ Slobodanke Radun, za Dragoljuba, za Herceg Novi njegovog odrastanja i mladosti. Za početak putovanja jedne filmske priče i za sve one koje su njegova muzika i njegov bubanj i njegov ritam dotakli. Vjerujte, vrijedi.
,,Meni je, ipak, najdraži početak“ – zato, neće ovo biti bilo kakav osvrt na Slobodankin film. Bilo šta, osim poziva da se u sedmicama i mjesecima pred nama nađete pred bioskopskim ili festivalskim platnom – i svjedočite o toj prapotopskoj sili od muzike – bilo bi nepravedno. Za sav taj put koji povezuje i Novi i Beograd i Cuce i Skopje i Njujork i… Pa i da jedan narativno i vizuelno sasvim konvencionalan dokumentarac (jer u kombinaciji arhivskih snimaka i intervjua ljudi koji su o Dragoljubu govorili Slobodanka nije željela da pretjerano u prvi plan stavlja svoj filmski jezik) – potekne životnom radošću i energijom. I da taj film, svako za sebe – otplešete.
Zato ipak valja birati nešto drugačije. Neke priče o Dragoljubu koje nijesu stale u film – a koje bi bile samo poziv i uvertira – da film odgledate. Jer – opet i na kraju krajeva – nijesu ništa spram one osobenosti i neponovljivosti jednog od najvećih bubnjara koje su jugoslovenski prostori ikad i imali – koje je Slobodanka Radun u svom filmu tako precizno uokvirila.
A priča, na početku, kaže i ovo: da je imao samo 16 godina kad je ušao u prvi bend. Zvali su se The End – a naš najslavniji bubnjar počeo je kao – basista. Već godinu kasnije osnivao je svoju grupu – Krune – sa dvije djevojke (Jelka Krstović i Biserka Vlaović) i Zoranom Vlaovićem.
* * *
I znate zbog čega je Dragoljub prvi put sjeo za bubanj? Jer je Biserki nezgodno bilo da ih svira u mini suknji. I on – lagano, kavaljerski, nikakav problem… Odabere tad ono, što će mu biti i životni izbor i karta za vječnost jugoslovenskog rokenrola.
A šta su svirali: ma, klasične američke rok himne sa kraja šezdesetih. U jeku hipi ere, prije skoro šest decenija, dva tinejdžera i dvije tinejdžerke u višeglasju izvode, u svom Herceg Novom – ,,California Dreamin’“. Ne zvuči loše?
Pa, na primjer: da je Dragoljub i pobjednik posljednje crnogorske gitarijade održane u rokenrol eri! To su i njegovi posljednji nastupi sa crnogorskim bendovima, prije selidbe u Beograd i slave: zvali su se Veritas, pobijedili su u Budvi 1973. godine…
A Exodus, najslavniji bend iz Novog? Njihov član bio je dva puta. Sa njima pobijedio na gitarijadi 1969. godine. U bendu upravo taj Zoran – Zoro Martineti. Legenda grada. Taj VIG (Vokalno instrumentalna grupa, kako ponosno zvuči) Egzodus je rokenrol bend koji bez prestanka postoji 58 godina! I to Crna Gora ima, a koliko mlađih muzičkih zaljubljenika, recimo u Podgorici ili Nikšiću – uopšte zna za njih…
I malo o Zoru i kakav je to tip: od starta u bendu, sa trubom i kao vokal. A decenijama kasnije, kultni gradski tip fino odlučio – da nakon smrti jedinog gradskog odžačara, Njunja Karužića (isti onaj Njunjo čiju statuu, u zoru da niko ne vidi, makoše sa gradskog pločnika prošle sedmice) – da fino preuzme posao. I onda Zoro – jedini odžačar u cijeloj Boki. I divan muzičar. Osmijeh gradskog tipa sa Škvera i vječito mlad. Samo sa takvima i uz takve je mogao stasavati Dragoljub Đuričić. I samo da ga čujete, kako o Dragoljubu štosno i divno priča u filmu.
Nego, na primjer, šta još nećete čuti u filmu: da je Dragoljub, u jednom zlatiborskom hotelu, svirao na dočeku Nove godine – za predsjednika Tita, 1977. godine. Ono, već kao ozbiljan i na jugoslovenskoj sceni afirmisan muzičar. I da je već godinu kasnije (decenijama prije onog koncerta na ,,Marakani“) svirao na turneji Zdravka Čolića.
* * *
Čućete u filmu i, na primjer, mnogo i široko i sa pravom – o Đuričićevoj karijeri u YU grupi. Za čiju je realizaciju i početak zaslužan jedan drugi Crnogorac, mnogo važan za veliki bend: Ulcinjanin Bato Kostić…
I, na primjer, zbog čega je Dragoljub želio da ode, početkom osamdesetih, iz YU grupe? Zbog čega je ušao u zamalo realizovanog prelaska u Parni valjak – da bi se na kraju ipak našao u Skopju i u Leb i sol priči (ovo sve zvuči kao neki fudbalski transferi, ali – u najboljim jugoslovenskim bendovima, prije četiri i po decenije, knap je i bilo nešto tako)? Jer mu se, prosto – sviralo. U nesreći u Nišu bendu se zapalio kombi sa instrumentima i neki od njih su prošli sa težim povredama; u dužem periodu YU grupa je praktično zamrla… Iz benda ne bi svakako pošao bez blagoslova ostatka ekipe koju je mnogo volio i cijenio; dobio ga je od slavne braće Jelić.
I šta još. Recimo, da je sa Leb i sol prvo sarađivao u pozorištu – pa onda snimao albume! Kakav talenat: njihove prve pjesme sa Đuričićem bile su za mjuzikl ,,Kapetan Džon Piplfoks“, pa za jednu predstavu ,,Let u mestu“.
A taj dio priče vezan za Skopje, Vlatka Stefanovskog i Makedoniju – je vjerujte, samo djelić onog raskošnog i skoro magičnog, što ćete o Dragoljubu i tim danima vidjeti i čuti u filmu…
E da – Dragoljub je svirao i na posljednjem sletu za Dan mladosti! Na Partizanovom stadionu, u maju 1987 – tada kao član Kerbera… Svirali su, sasvim simbolično – ,,Seobe“.
Taj isti Đuričić bio je, početkom devedesetih i nakon povratka u Leb i sol, na korak od potpisivanja velikog ugovora za neke od najvećih američkih diskografskih kuća… I kakva greška: nakon sjajne američke turneje, u osvit jugoslovenskih ratova – oni odluče da se vrate u Skoplje. Neiskorištena šansa.
* * *
Ali, uopšte – kako govoriti o propuštenim šansama – za čovjeka koji je sa 30 muzičara svirao za preko milion ljudi, u beogradskoj protestnoj zimi, tamo u januaru 1997. godine? I bubnjem svijetu oglasiti i prorokovati pad Miloševića?
Jer Dragoljub je bio sve to – i još više, i glumac i slikar i roditelj i mnogo brižan i nezaboravan prijatelj i muzičar koji je u Cucama, u svom Kobiljem Dolu, bogu iza nogu, u onom kršu na Cuckoj jeki znao i do 15.000 ljudi okupiti. I uvijek jedna sila koja dijeli, koja je za timski rad, za skladnu cjelinu; jer to je ritam i to je takt. Pružiti sebe za druge. I to je, iznad svega – bio životni damar Dragoljuba Đuričića. Pogledajte ,,Čovjeka lavinu“; naučite tu u filmu nešto važno za naša vremena. I svjedočite, u kojoj mjeri je Dragoljub i dalje živ; u taktu i ritmu srca koji ne mogu stati.
Izvor: Pobjeda
