Svjetski popularnu američku animiranu seriju Sunđer Bob Kockalone (SpngBob SquarePants) osmislio je Stiven Hilenberg, animator, ali i edukator marinske nauke. Serijal o avanturama Sunđer Boba i ostale družbe iz podvodnog grada Koralava, predstavlja petu najdužu američku animiranu televizijsku seriju. O njenom uspjehu svjedoče prestižne nagrade, šest nagrada Emi, 17 nagrada Kids՚ Choice Awards i dvije nagrade dječije BAFTA; da ne govorimo koliko je ovaj omiljeni dječiji junak širom svijeta prodro u industriju igračka.
Pa ipak, ovaj televizijski serijal nudi daleko više značenja, nego što to mogu da uoče ili razumiju djeca. No, opet, to ne znači da te više po(r)uke djeca ne mogu da prepoznaju kao modele poželjnog obrasca ponašanja.
Svi junaci ovog serijala profilisani su kao uprošćeni karakteri; dakle, kao junaci koji su zadržali potencijal jednostavnosti/jednodimenzionalnosti, kakav je sasvim prijemčiv za uzrast djece predškolskog uzrasta. Njihova (mislim na „Koralovce“) osnovna egzistencijalna situacije jeste igra/igralište, osnovi socijalni okvir urbana sredina, dok njihov osnovni spirtus movens jeste socijalni konflikt. Tako kreirana stvarnost (a ovaj serijal to jeste: metafora savremene stvarnosti) smještena je na dnu mora, čime je avanturizmu pridružen i kriterijum egzotičnosti, kao davno oprobani sastojak produkcije za djecu i mlade.
Međutim, kroz egzotičnost je došlo do još jednog pomjeranja: svijet koji se nalazi gore, dislociran je u prostor koji se nalazi: dolje (na dnu mora). To je, zapravo, spuštanje ka dubinama ljudske prirode, koje uvijek sadrži nešto od infernalne imaginacije.
Ako, najzad, razmotrimo morfologiju junaka iz serijala Sunđer Bob, možemo uočiti da se infernalnost, bez obzira što je legalizovana efektima komike i smjijeha (to je nužni paravan, jer djeca predškolskog uzrasta ne trpe skoro ništa osim humora), razvija u jednom, iz perspektive recepcije, veoma problematičnom smjeru.
Družba sa „dna mora“, bar ona stalna postavka, bez ikakve dileme, profilisana je provlačenjem kroz optiku sedam smrtnih grehova. Uprošćavanje karaktera (junaka), o čemu je nešto već rečeno, nije sprovedeno samo u kvantitativnom (socijalna redukcija), već i u kvalitativnom smislu (mentalna inhibicija). Otuda bi bilo zanimljivo „Koralovce“ analizirati i kroz optiku menatlnih (graničnih) poremećaja ličnosti.
GORDOST ili Lignjoslav Pipak (Squiward Tentacles)
Lignjoslav Pipak jeste najsloženiji junak serijala. Sadrži skoro sve smrtne grjehove. U tom smislu on je zaista razvijen karakter, demonizovan više od drugih junaka. On je nosilac gordosti. Počevši od toga da je nosilac (samo)obmane, jer on nije onaj za kojeg se izdaje – on je lažna lignja, budući da je, zapravo, hobotnica. On je nosilac prezira, jer njegova osnovna socijalna korelacije jeste konflikt izazvan prezirom i zavišću prema svojim prvim susjedima, Sunđeru Bobu i Patriku, koje Lignjoslav prezire zbog njihovog infantilnog ponašanja, ali pritom ne biva svjestan da je i sam takav: psihički, emocionalno i intelektualno redukovan. Svoju strast ka muzici i slikanju oholo tretira kao vrhunsku, klasičnu umjetnost, iako je njegova umjetnost užasna i nepodnošljiva ostalim stanovnicima Koralova. Rascjep njegove ličnosti indukuje još jedno stalno osjećanje a to je mržnja. Lignjoslav Pipak radi u „Keba Krabi“ kao kasir. Mrzi svoj posao. Lajtmotiv njegovog života jeste da postane uvijek „nešto više“, ali u tom smjeru on ne preuzima nikakve napore.
LENJOST/STOMAKOUGODIJE ili Patrik Zvijezda (Patric Star)
Osnovne insignije, naizgled, dobroćudnog i priglupog Patrika jesu televizor i fotelja. No, on je reprezent hedonizma i konzumerizma. Njegova gotovo jedina socijalna aktivnost jeste lov na meduze. Ovaj karakter regulisan je posebno i „vizuelnim identitetom“. On je, prosto, samo to: lenjivi debeljko.
SREBROLJUBLJE ili Evgenije Kraba (Eugene Krabs)
Evgenije Keba Kraba još je jedan iz stalne postavke „dobrih momaka“. Njegova jedina osobina jeste srebroljublje. Vlasnik je restorana „Keba Kraba“, em što je „stara škrtica koja obožava novac“, on sprovodi stalni mobing nad svojim radnicima.
GNJEV ili Šeldon Plankton (Sheldon Plankton)
Gnjev/bijes/zavist jedine su odlike Šeldona Planktona, čija se životna misija svodi da uništi posao svom konkurentu Evgeniju Krabi. Gnjev je jedini pokretač ali i jedini „proizvod“ Planktonov. On bi mogao da se tretira i kao savršena metafora tzv. „narcističke ljutnje ili bijesa.
PONOS/SAMOLJUBLJE/RAZVRAT ili Sunđer Bob (SpongeBob)
Glavni junak serijala, Sunđer Bob navodno je građen mo modelu djeteta uzrasta od četiri godine. Bar njegov infantilni repertoar otprilike ima obuhvatnost tog uzrasta. Njegova emocionalna profilacija uglavnom se svodi na ispunjenje potrebe da se osjeti ponosnim; baš to – glavnim junakom. On je tipičan predstavnik američkog superstara. Osim što je narcisoidnost osnovna odlika američke kulture (kako je toj definisao još američki sociolog i moralizator Kristofer Laš), ona se u blažoj varijanti može odrediti i kao histrionična. Tako bismo i Suđera Boba mogli tretirati kao prototip histrioničnog poremećaja ličnosti. Ovaj granični poremećaj odlikuje brza i nemotivisana promjena u osnovi plitkih i površnih emocija (kao kod Sunđera), pri čemu je ekspresija emocija praćena histeričnim uzbuđenjem, autodramatizacijom i skretanjem pažnje na sebe, ukratko, samoljubljem, egocentričnošću, stalnom potrebom za zadovoljavanjem svojih nagona, želja, prohtjeva…
Elemente graničnih – emocionalnih i moralnih – ponašanja posjeduju i ostali, epizodni, junaci ovog serijala.
Primjera radi, Sendi Obraščić odlikuje odsustvo socijalne adaptibilnosti, metaforički je to realizovano staklenom kupolom u kojoj živi. Pored toga, njena jedina emocionalna reakcija jeste: ljutnja.
Lignjorad Fenserić, Lignjoslavov smrtni neprijatelj, bogat, slavan, uspješno svira klarinet… No, sve to koristi kako bi se rugao i podsmijevao drugim junacima
Ili, recimo, puž Gari, kućni ljubimac Sunđera Boba, asocijalan karakter, koji posjeduje jednu strast, a to je čitanje poezije. Pored toga, lajtmotiv i ovog junaka je hrana.
U seriji postoji bar još deset epizodnih junaka, od koji baš nijedan ne sadrži modele nekog, u moralnom ili emotivnom smislu, uzornog ponašanja.
O osnovnom mehanizmu umjetnosti, a to je identifikacija čitaoca/gledaoca sa umjetničkim tekstom/ekranom i/ili junakom, odnosno, o mogućim efektima koji se ostvaruju u činu takve identifikacije, ovdje se nema više šta reći. No, možda se zapitati kojim morem plovi ovaj svijet, koji ovakve proizvode kulture nagrađaje, a desetkuje ne samo Diznijevu produkciju, već i najveća imena klasične literature.
Milorad Durutović
