Piše: Prof. dr Radoje V. Šoškić
Teorija informacija polazi od pretpostavke da je čovjek, kao biće uronjeno u mrežu komunikacijskih procesa, egzistencijalno zavisan od brzih, sažetih, obuhvatnih i preciznih obavještenja. U savremenim društvima, čiji su temelji izgrađeni na ekonomskim, bankarskim, političkim, vojnim i medicinskim strukturama, informacija predstavlja osnovnu jedinicu orijentacije u svijetu. Ona je podjednako nužna u sferama policijskog djelovanja, kao i u domenima umjetničkog i književnog stvaralaštva: čovjek je u svakom pogledu biće koje traga za pouzdanim saznanjem.
Međutim, dominantan dio informacija kojima smo izloženi ne ispunjava kriterijume vjerodostojnosti i iscrpnosti. Subjekt koji evaluira primljeno obavještenje često mora da utvrdi da ono nije ni egzaktno, ni dovoljno obuhvatno, ni potpuno ažurno. Prema teoriji informacija, ključna prepreka u komunikacijskom lancu jeste fenomen šuma. Šum se javlja u različitim oblicima: kao preobimnost poruke, kada informacija gubi preciznost zbog suvišne raspričanosti; kao netačnost, kada njene konture postaju nejasne; ili pak kada sadržaj biva deformisan emocionalnim ili ideološkim uplivima. Čak i objektivno tačna informacija može postati nepouzdana ukoliko u sebi nosi implicitni sloj emocionalnog ili ideološkog šuma. Time teorija informacija otvara prostor za duboko filozofsko pitanje: da li je uopšte moguće odvojiti „čistu” informaciju od njenih nužnih interpretativnih slojeva, ili je svaka poruka već u polazištu prožeta perspektivom i vrijednosnim pretpostavkama onoga koji je proizvodi i onoga koji je prima?
Tradicionalno, laž je razmatrana prvenstveno iz moralne i logičke perspektive. Etika je posmatra kao povredu dužnosti prema istini, a logika kao devijaciju u odnosu na načelo korespondencije između iskaza i stvarnosti. No, pri tom se laž tretirala kao činjenica po sebi, kao gotov fenomen, bez razrađene metodologije za njegovo dublje razumijevanje i operativno razotkrivanje. Teorija informacija otvara mogućnost za radikalno novi pristup: laž se u tom okviru može shvatiti prije svega kao dezinformacija, odnosno kao poruka koja raspolaže svim formalnim svojstvima vjerodostojne informacije, ali joj nedostaje temeljna dimenzija – istinitost.
Egzaktna laž, paradoksalno, može posjedovati sve atribute pravilno strukturisanog obavještenja: ona može biti kratka, jasna, precizna, obuhvatna i iscrpna – ali upravo u tome leži njena opasnost, jer ono što nedostaje jeste njen odnos prema stvarnosti. Dezinformacija se kreće između dvije krajnosti: s jedne strane, ona može poprimiti oblik apsolutnog muka, gdje odsustvo poruke briše događaj iz horizonta svijesti, uranjajući ga u tišinu; s druge strane, dezinformacija se može ispoljiti kao buka – kao hiperprodukcija šuma koja zatrpava prostor značenja i razlaže suštinu u kakofoniji signala. Ovi oblici evociraju tehniku ometanja radio-veza: stvarnost se ne negira neposredno, već se zamagljuje i rastvara u neprepoznatljivosti. Ipak, nijedna od tih strategija ne može poništiti faktičko zbivanje, niti ga preobraziti u puko nepostojanje. Laž je stoga uvijek prisiljena na minimalni komunikacijski čin: ona nužno funkcioniše kao dvostruki proces – uklanjanje stvarnog fakta i instaliranje njegove falsifikovane zamjene.
Prof. dr Radoje V. Šoškić: „Kvaka 22: sloboda kroz negaciju“
U pojedinim slučajevima istina biva u potpunosti uklonjena, iščezavajući bez ikakvog vidljivog traga. U drugim, pak, ona nije sasvim izbrisana, već tek zamućena, što proizvodi oblik koji bismo mogli označiti kao „prozirnu laž“ – takvu u kojoj se obrisi stvarnog još uvijek razabiru kroz mrežu obmane. Upravo u tim prelaznim zonama razotkriva se složenost laži: ona nikada ne djeluje isključivo destruktivno, već ostavlja ostatke, sjenke i nagovještaje istinitog. Na taj način teorija informacija ne samo da razjašnjava tehnički mehanizam laži, nego otvara i prostor za razumijevanje njene unutrašnje dinamike – dijalektike između činjenice i njenog iskrivljenja.
Informacija nije neutralna: ona uvijek proizvodi određeni učinak, bez obzira na to kakav je njen objektivni sadržaj. Svaka informacija posjeduje egzistencijalnu posljedicu, jer djeluje performativno – ona ne samo da prenosi znanje, već oblikuje način na koji subjekt doživljava i tumači stvarnost. U tom smislu, svaka poruka je istovremeno i transformacija: ono što informiše, ujedno i transformiše.
Razlika između informacije i dezinformacije upravo se očituje u pravcu tog preobražaja. Dok informacija vodi ka uspostavljanju jasnijeg i cjelovitijeg odnosa prema stvarnosti, dezinformacija proizvodi stanje zabune, neznanja i dezorijentacije. Ona nije tek odsustvo istine, već aktivna sila koja pomjera subjekt dalje od stvarnog. Time se otvara mogućnost da se laž izrazi i formalno, analogno informaciji, ali sa obrnutim ontološkim predznakom: dok je baza informisanja povezana s entropijom stvarnosti, odnosno s procesom približavanja potpunom saznanju, baza laži jeste asimptotsko kretanje prema potpunoj neinformisanosti.
Drugim riječima, vjerodostojna informacija transformiše subjekt time što ga dovodi bliže realnosti – ona proširuje horizont znanja i umanjuje neizvjesnost. Laž, naprotiv, transformiše time što udaljava od realnosti, povećavajući epistemološki jaz između svijeta i njegovog reprezentovanja. Moglo bi se reći da informacija teži redukciji entropije u saznanju, dok laž proizvodi novu entropiju, šireći polje dezorijentacije.
Iza ovog razlikovanja stoji, međutim, skriveni aksiom teorije informacija: pretpostavka da postoje nesumnjive činjenice, stabilne tačke stvarnosti na koje se informacija može osloniti. Ukoliko prihvatimo Ničeovu radikalnu tvrdnju da „ne postoje činjenice, postoje samo interpretacije“, cijela konstrukcija teorije informacija dovedena je u pitanje. Ako nema apsolutnog oslonca u stvarnosti, kako onda razlikovati informaciju od dezinformacije? Ovdje se razotkriva temeljna filozofska napetost: potreba za istinom kao referencom i istovremena svijest o neizbježnoj perspektivnosti svakog ljudskog iskaza.
Moguće je, dakle, da logički i gramatički ne postoji nikakva objektivna razlika između informacije i dezinformacije. Sâmo njihovo postojanje – njihova ukorijenjenost u realnom ili fiktivnom – omogućava njihovo razlikovanje. Upravo zato pitanje informacije nije isključivo tehničko, već ontološko i etičko: ono se tiče sâme mogućnosti orijentacije čovjeka u svijetu i granice između istine i obmane.
Ova problematika ne bi imala dublji značaj kada se u nju ne bi upisala moralna dimenzija. Naime, loša savjest pokoravanja i moral pobune stoje u stalnom sukobu unutar istorijskog i društvenog prostora. Loša savjest je neiscrpna u svojim strategijama pritajivanja, skrivanja, zavaravanja i prevare. Ona se hrani dezinformacijom i u njoj nalazi opravdanje za sopstveno pasivno stanje. Nasuprot tome, moral pobune – barem dok se i sâm ne kompromituje i ne pokori vladajućim strukturama – nastupa kao princip otpora, kao stalni i istrajni zahtjev za slobodnim i istinitim informacijama.
U interesu pokoravanja uvijek je da deformiše sliku svijeta, jer onaj ko se pokorio mora nekako da nadoknadi gubitak sopstvene moralne autonomije. Ta kompenzacija ne odvija se putem istine, već putem laži. Laž, u tom smislu, postaje defanzivna operacija pokoravanja, svojevrsna ratna strategija kojom se subjekt brani od suočavanja sa sopstvenim porazom. Pokoreni, da bi očuvali minimalni integritet, pribjegavaju dvostrukoj igri: s jedne strane, oni plasiraju dezinformaciju da su lojalni aktuelnom sistemu – jer se jedino kroz lojalnost može opstati i crpiti korist od vlasti. S druge strane, oni održavaju paralelnu dezinformaciju, onu koja prikazuje njihovu pokornost kao puku nužnost preživljavanja, a ne kao istinsku privrženost. Tako nastaje osnovna životna tehnika pokoravanja: istovremeno se smijati, žmirkati i hodati četvoronoške.
Ova ambivalentnost nije samo psihološki fenomen; ona je ontološka struktura svakog poretka zasnovanog na laži. Čovjek pokoren mora igrati dvostruku ulogu, balansirajući između vlastitog moralnog poraza i potrebe da prikrije taj poraz, pa čak da ga predstavi kao strategiju. Na taj način, laž postaje conditio sine qua non opstanka u sistemu koji počiva na dezinformaciji.
Prof. dr Radoje V. Šoškić: „Kvaka 22: sloboda kroz negaciju“
Ako posmatramo šire, ovdje se otvara prostor za poređenje sa Ničeovim uvidima: u Genealogiji morala on pokazuje kako savjest, daleko od toga da je neutralni unutrašnji sudija, može postati sofisticiran mehanizam unutrašnjeg porobljavanja i samoponiženja. Nasuprot tome, Alber Kami u Pobunjenom čovjeku razvija ideju pobune kao jedine istinske moralne jasnoće: otpor laži i obmani nije puki akt negacije, već afirmacija dostojanstva, jedini način da čovjek ostane vjeran samome sebi. Erih From bi, sa svoje strane, dodao da pokoravanje rađa autoritarnu savjest – onu koja prestaje da razlikuje istinu od iluzije, budući da je potpuno podređena spoljašnjim autoritetima. Tek u pobuni i otporu dezinformaciji rađa se slobodna savjest, sposobna da razluči stvarno od lažnog. Slobodna informacija, u tom smislu, nije tehničko pitanje transparentnosti ili pristupa podacima, već egzistencijalni zahtjev moralnog subjekta da ne bude porobljen konstrukcijama koje sistem nameće. Ona je temeljno vezana za čovjekovu autonomiju: u traženju istine krije se njegov otpor prema svakoj vrsti laži koja ga želi oblikovati i učiniti poslušnim.
U istorijskoj perspektivi, fenomen laži u političkom djelovanju nije nikada bio potpuno isključen. Naprotiv, već Platon u Državi uvodi pojam tzv. plemenite laži (gennaion pseudos), kojom se uspostavlja mitski okvir za legitimisanje društvene hijerarhije i održavanje političkog poretka. Makijaveli, u renesansnom duhu političkog realizma, afirmiše sličan stav: vladar, ako želi da opstane, mora biti spreman da vara, da obmanjuje i da koristi laž kao instrument moći. Žorž Sorel, pak, u kontekstu modernog revolucionarnog mišljenja, naglašava funkcionalnost mitova – ideoloških konstrukata koji, iako nisu istiniti u empirijskom smislu, djeluju kao pokretačke snage istorije.
Ova tradicija – od Platona preko Makijavelija do Sorela – oblikovala je osnovu modernog razumijevanja političke vlasti. Njihova zajednička pretpostavka jeste da laž, ili barem fikcija, može biti opravdana kada se upotrebljava u ime „opšteg interesa“. Upravo na tom tragu stoji i većina savremenih vladalačkih akata: laž nije tek devijacija, već je institucionalno dopuštena, pa čak i nužna komponenta državnog upravljanja.
Suprotno tome, Gandi u svojoj doktrini satjagrahe postavlja radikalno etičko načelo: lagati se ne smije čak ni kada je u pitanju dobrobit cijelog naroda. Istina se, prema Gandiju, ne može instrumentalizovati – ona je apsolutna vrijednost, nezavisna od političke koristi. Ovdje dolazi do izražaja fundamentalna dihotomija između dviju filozofskih tradicija: jedne, koja smatra da je laž ponekad opravdana kao sredstvo kolektivnog opstanka, i druge, koja zastupa neotuđivo pravo istine i slobode informacije bez obzira na posljedice.
U tom rasponu između „plemenite laži“ i „istinske istine“ oblikuje se prostor modernih država, koje – iako često prizivaju opšti interes – laž koriste ne kao privremenu strategiju, nego kao trajnu osnovu vlastite legitimacije. Na taj način, ono što je kod Platona i Makijavelija imalo status izuzetka, u savremenoj političkoj praksi postaje pravilo.
Moderna država je, paradoksalno, primorana da razvija sve sofisticiranije mehanizme dezinformacije upravo zato što je njena politička nesposobnost sve očiglednija. Što je vlast manje djelotvorna, to se intenzivnije širi mreža obmane. U ranijim epohama, cenzura je imala oblik relativno naivnog i „primitivnog“ instrumenta: jednostavno se zabranjivalo širenje određenih vijesti ili su se knjige i tekstovi stavljali na tzv. Indeks zabranjenih djela, po uzoru na crkveni Index librorum prohibitorum. U tom se vremenu još moglo vjerovati da neko saznanje prestaje da postoji ukoliko se prećuti ili ukloni iz javne sfere. Savremene države, međutim, više se ne zadovoljavaju pukim potiskivanjem ili prećutkivanjem informacija. Umjesto toga, razvile su profesionalne i sistematske aparate dezinformacije, čije djelovanje obuhvata čitav spektar javne sfere: od novina, radija i televizije, preko filma, pozorišta i književnosti, pa sve do naučnih istraživanja. Laž više nije incidentna devijacija, već postaje strukturno proizvedena i planski održavana komponenta društvenog života.
Štaviše, dezinformacija više nije samo vertikalno nametnuta od strane države, već je postala i horizontalna praksa pokorenih. Sâm pojedinac, ukoliko želi pristupiti javnosti kroz umjetnost, nauku ili ekonomiju, prisiljen je da prilagođava vlastite iskaze unaprijed zadatim obrascima – da proizvodi preštimovane informacije koje se besprijekorno uklapaju u dominantnu paradigmu. Tako se oblikuje kultura autocenzure, gdje ni meteorološki izvještaj ne može biti puko saopštenje o vremenskim prilikama, nego mora sadržati semantičku nijansu pogodnu za vlast. Danas su, ironično, gotovo jedine pouzdane informacije one koje se odnose na kalendar, jer samo on još odolijeva sistematskoj instrumentalizaciji značenja.
No, politička nesposobnost ne može opstati samo na dezinformisanom javnom mnjenju. Da bi sistem trajao, potrebno je izvršiti dublju transformaciju čovjeka. Stoga moderna država ne teži samo da prikriva stvarnost, već da je u potpunosti preobrazi – da oblikuje subjekte koji će izgubiti sposobnost razlikovanja istine od obmane. U tu svrhu, dezinformacija se institucionalizuje već u osnovnoj školi. Pedagogija, istorija, pa i prirodne nauke postaju polja u kojima se sistematski izgrađuje laž. Najvažniji zadatak ovog procesa jeste falsifikovanje istorije: jer ko kontroliše kolektivno pamćenje, kontroliše i mogućnost kritičkog odnosa prema sadašnjosti.
Dijete se, prema tome, od najranijih godina vaspitava ne samo u odsustvu faktičkih podataka, već i u uvjerenju da je svaka vjerodostojna informacija zapravo neprijateljska propaganda, dok je sâma stvarnost predstavljena kao zastarjela i prevaziđena fikcija. Na taj način formira se generacija koja je od početka ontološki lišena neposrednog dodira sa istinom. U toj perspektivi moderna država otkriva svoj istinski lik: ona više ne počiva prvenstveno na eksploataciji rada niti na podmuklom teroru, već na sistematski dezinformisanom javnom mnjenju.
U svojoj krajnjoj konsekvenci, politički poredak utemeljen na obmani ne održava se vlastitom snagom, već neprekidnom reprodukcijom iste iluzije. Laž je prisiljena da rađa novu laž kako bi prikrila prazninu vlastitog temelja i proizvela privid stabilnosti. Time se, međutim, razotkriva paradoksalna istina: istina ostaje jedini horizont bez kojeg laž ne bi imala ni mogućnost postojanja, jer je svaka obmana tek iskrivljeni odjek stvarnog. U toj tragičnoj strukturi moderne države leži njena slabost: ona može opstati samo kroz beskrajno ponavljanje onoga što je, u svojoj biti, neodrživo.
