Piše: Milovan Urvan
Kada kupiš polovnjak u Crnoj Gori, ti ne kupuješ auto – ti kupuješ iluziju. A ponekad i kovertu sa blagim mirisom dizela i obrisom volana koji je vidio više puteva nego što si ti vidio dana u životu.
Dobro došli u domaći cirkus sa brojčanikom! Gdje je svaki auto „prešao 180 hiljada“ – pa makar bio 2007. godište i došao sa 14 vlasnika, četiri registracije i tragom felne iz Hercegovine.
Scenario ide ovako: dođe naš čovjek iz Njemačke, parkira „provjerenog dizela“ na placu pored Podgorice ili Cetinja, otvori haubu da se malo provjetri i onda – magija. Jedan klik, drugi klik – i kilometraža se vraća. Sa 387.000 na 183.000. Baš lijepa, okrugla brojka. Nije ni mnogo, nije ni malo. Još ga vozio ugledni doktor iz Frankfurta, biće po naselju razonode radi. Da djeluje realno. Ko šminka pred važan sastanak: „nema mnogo, ali zna da radi“.
A kupac? Kupac je obično neko ko je upravo dao posljednji evro od otkazne plate, došao sa ženom i djetetom da „izabere nešto ekonomično“, sanjari o dugim putovanjima i pita:
– A je l’ troši?
Ma troši, brate, živce! Jer tek kad vidiš da turbina zviždi kao da je u penziji, a menjač izdiše na petoj, shvatiš da je auto vidio više svijeta nego Kolumbo i Magelan zajedno.
I eto nas tu. Imamo tehničke preglede, ali im je važnije da ti prodaju miris bor nego da provjere ispravnost ABS-a. I tako, vrtimo se u krug kao i taj brojčanik – samo unazad.
Jer u zemlji gdje se i život vraća na fabrička podešavanja svakog prvog u mjesecu, šta je jedna kilometraža više ili manje? Ali, što jes-jes. Bolje da piše da je prešao 180 hiljada, nego realnih 780 hiljada. Ko bi izdržao strah od famoznog miliona.
