Piše: Boris B. Brajović
U priprati praznika predstavljenja Bogorodice iliti Velike Gospojine, narodski rečeno, vratio se Bogu slikar umjetnik Krsto Andrijašević. A kad se umjetnik predstavi, promijeni svijetom onda tamo ponese i svoju umjetnost.
Ne svoja djela, ona su propadljiva i sipna, rastoči ih vrijeme već samu umjetnost i sebe. Umjetnost nije u slici i na platnu već u umjetniku. Tako je oduvijek bilo, slika je jedno i ima cijenu a umjetnik i umjetnost nema. Plinije Stariji ostavio nam je prvo takvo svjedočanstvo u istoriji. Kada je razoren Korint 146 g. prije nove ere rimski vojskovođa Lucije Mumije Ahajski opljačkano blago stavio je na pijacu da se proda. Pergamskom kralju Atalu dopala se slika čuvenog slikara Aristida iz Tebe i za nju je ponudio nečuvenu sumu novca od šest hiljada denara. Rimskom vojskovođi zatečenom vrijednošću do tada za njega nevažne slike, probudio se patricijski trgovački damar i odmah je sve slike povukao sa prodaje i vratio ih u Rim izloživši ih u hram boginje Cerere. Tako počinje istorija trgovine slika i njih su preuzeli lihvari, istoričari umjetnosti, galeristi i trgovci. Umjetnost i umjetnici su ostali negdje drugdje.
Danas nam iz antike nijesu sačuvane slike već samo grobnice, statue, poneki mural i mozaik. Ostala je samo pripovjest da je najveći od svih antičkih slikara bio Apeles sa Kosa. Veći od svih prije i poslije njega. Napisao je i traktat o slikarstvu od koga su ostali samo odlomci. U njemu je napisao da je ono što odvaja istinskog slikara, to jest njega od drugih jeste što posjeduje neuhvatljivu i neopipljivu posebnost nazvavši je haris što bi se moglo prevesti kao dar ljepote. I u slikarstvu po njemu niko mu nije bio ravan osim, kako je zapisao, slikar Protogen koji ga je nadmašio u jednome. Protogen je znao kada da skloni ruku sa slike. Znao je Protogen za kairos, trenutak odluke kad slika postaje umjetnost a ne stvar dopadanja i zavodljivosti, kad slika prestaje biti slika jer ne sliči ni na samu sebe. Slika tada nema cijenu i trgovačku vrijednost. Ko god je vidio slike Krsta Andrijaševića mogao je nazreti taj dar ljepote, nedovršenosti platna na kome se bjelina i praznina šeretski smiješila u savršenstvu izraza umjetnikove želje.
Na posljednjoj izložbi Krsta Andrijaševića pod nazivom „Povratak Bogu i čovjeku“ ispod njegovog autoportreta stajao je tekst: “Puno želja, a malo vremena. Dragi Bože, slava Ti. Poživi me još malo da ostvarim još poneku želju. Nijesu bezobrazne”. I ništa nije bilo bezobrazno u ličnosti Krsta Andrijaševića umjetnika već se sve obrazilo u onoj stvarnosti u koju se preselio.
Krsta sam upoznao na liturgiji u manastiru Svetog Vasilija Ostroškog u Nikšiću prije dvadeset jednu godinu. U toku pričesti prilazio mi je čovjek neobičnog hoda koji je šumorio u koritu svoga tijela kao da lađom brodi po vodi lijevo desno. Raširenih ruku kao da preko ruku drži omofor prilazio mi je da se pričesti sa stisnutim šakama. Iz njih su u jednoj tri a u drugoj jedna provirivale slikarske četkice sa svilenkastima glavama. I pričestio se istinski umjetnik sa svojom umjetnošću koju je doveo do Hrama da se i ona kroz slikarske četkice predstavi Bogu. Dragi Bože, slava Ti.
Izvor: IN4S
