U razgovoru za naš portal, pjesnik Marko Bačanović govori o „Kadišu za Sarajevo“ – svojoj najnovijoj knjizi nastaloj iz tišina i sjenki – o granici hermetizma i istorijskog svjedočanstva, o Petru Zimonjiću i Ivanu Šariću kao arhetipima mučeništva i demonskog izbora, o profašističkom revizionizmu od Lavova do Mostara, te o Sarajevu kao metafori nestajanja, ali i trajanja. Njegova poezija, kaže, nije tek zapisivanje zla već pokušaj da odsustvo i praznina postanu spomenici glasniji od svakog kamena i riječi.
Razgovarao: Vojislav Durmanović
Poezija koju si skoro objavljivao me umnogome podsjeća na obrade istorijskih motiva Ivana V. Lalića, tog velikog miritelja starog sa novim, a sonetnom formom i razuđenom leksikom na Skendera Kulenovića, za koga je pisano da je rudar naših najgušćih jezičkih zona, dok obiluje istoriografskim reminiscencijama. Kako je došlo do toga da svojom poetikom premošćuješ hermetizam sa dokumentovanom istorijskom istinom?
Odlično zapažanje koje me pomalo zateklo nespremnog, jer moram priznati da o brojnim dimenzijama vlastitih pjesama i većih cjelina – kula koje od njih gradim, uspijem vjerodostojno promisliti tek kasnije, onda kada se materijal već pomalo presamiti. A kada to slegnuće polako začnu zapljuskivati vode zaborava, e onda se javljaju i mogućnosti čitanja vlastitog kao tuđeg, jer u svim ubrzanjima i raščerečenjima svakodnevnice, često ni u ogledalskoj refleksiji ne uspijem prepoznati onog sebe koji je još tog dana nešto zaumio ili učinio, a kamoli introspektivno – onog tamo koji je prije nekog vremena bio stvoriteljem pojedine sintagme, stihova ili čitave knjige. Slično je i sa istorijskim dokumentarizmom. Mijenjaju se objektivi u opskurnoj kameri političkih stvarnosti, što se direktno odražava i o primarna čula kao najčešće granice do koje mahom konformistički pojedinac uspije što mišlju i slovom, a što tvorom da dobaci. Time i sud pjesničke pravde ostaje vjerovatno i jedini kojem je potpuno svejedno da li se nešto desilo ovako ili onako, jer se na to očinje, ušinje i „činjenično” oslanja i najmanje, a primarno na svoje vlastito intuitivno poimanje znakova i njihovih preobraženja u simbole.
Ovdje se, a jasno se i sjećam, radilo više o jedinom filtru kroz koji mi je uopšte uspjelo prokapnuti svu tu zastrašujuću melasastu nakupinu ispisivanja ljudskog zla, a koja je prokuljavala iz svake od pjesama kao da je i dalje živa, i jedno sam se vrijeme, a što se tiče uopšte načina dovršavanja i oblikovanja knjige (a na način da što prije od nje ubjegnem), osjećao u potpunom bezizlazu – ako želiš: u nju zatvoren „hermetički“, jer takva tema ipak u svojoj stravičnoj težini neminovno postaje i opsesivna.
Istorijski dokumentarizam uskočio je svojom plastičnošću doslovno kao ispomoć, i to jedina kojom sam, a i to se samo nadam da jesam, uspio izliti sa papira bar malo mulja iz tih asocijativnih stihija jezivosti, a koji će zatim završiti u rijekama i njihovim rukavcima gdje im se suštinski veoma neoprezno pokušava dati nomenklatura, brojnik, te na kraju podvući i svesti njihov račun. Zato i kažem da je potkrepljenost istorijskim istinama za poetsko poimanje istorije veoma pipava dimenzija, ali se na neku od njih, a kada poetizira makar i najmorbidnije određeni događaj, ipak moralo pozvati, birajući ga, ponavljam, posve intuitivno.
Jer ponestane ubrzo i leksike. Prođete desetak puta kroz sve varijacije na temu sadizma i naslade mučenjem i ubijanjem slabijeg od sebe i krenete recimo od najsjevernije tačke koju knjiga mapira (a čini mi se da je to Riga), pa do najjužnije (a koja je sasvim sigurno Sarajevo) – kao da ste prošli kroz indigo papir – varijacija na temu sve je manje, a u toj sveopštoj banalizaciji i industrijalizaciji nasilja, time i obesmišljavanju samog čina umiranja (kao vrhunca postojanja) i sam hermetizam je morao da popusti, jer je od samog početka potpuno jasno kakvu to misaonu asocijaciju jedino i može izazvati kod čitaoca. Recimo da je istorija, a kako god je ko tumačio (jer čak ni one potpuno revidirane još uvijek nisu pobjegle od epiteta „stravičnosti“), i najbolji interpretator svega onoga što složena leksika nastoji da sugeriše.
Ako bismo Lalićev hermetizam uzeli više kao filozofsko-simbolički, a Kulenovićev kao egzistencijalističko-lingvistički, onda bih Kadišu za Sarajevo, mada mi je kao autoru o tome jako teško govoriti, pogotovo ovako na još uvijek svježe, ipak pripisao naturalističko prokapnuće iz istog i uton u potpunu banalnost ništavila koje preostaje, gdje je sve poništeno, time i objašnjeno te ostavljeno na vjetrometini, a najčešće i bez znaka i spomena da je tu ikada išta i postojalo.
No zatim i odsustvo znaka može biti puno veći i govorljiviji simbol od njegovog jasnog prisuća. Jednako tako i spomenik. Kadiš za Sarajevo potekao je, recimo, daleko više iz tišina i odsustava, nego iz sjećanja i dokumenata ostavljenih na licima mjesta koja sam pohodio, a na kojima sam tražio i osluškivao.
Neko bi rekao, a nije da je iko dosljedno i porekao, da praznina jedino i postoji i da su tu gdje stojiš u ovom ili bilo kojem trenutku, a otvoriš li svoje unutrašnje oko – zapravo i svjetovi svi. Moje se, moguće je, otvorilo upravo na one kojih svojoj očitosti i nespominjanju više nema; ili ih je ipak samo prekrila gusta gusta magla!?
Pjesmama o ispovjedništvu sarajevskog mitropolita Petra Zimonjića, nalik na stradanje Svetog Stefana (kao što je zabilježio dr Vojislav Kecmanović) i cinizmu nadbiskupa vrhbosanskog i ustaškog ideologa Ivana Šarića suočavaš dva, dalo bi se reći biblijska arhetipa. Ne glože li se i prepiru oni u svakoj zajednici i tradiciji, kao oni vukovi iz indijanske legende?
Ne bih baš rekao da se radi o biblijskim, pa ni arhetipima u umjetničkim smislovima riječi. Barem mi to nije bivala namjera, koliko god bi možda i naslov pjesme dao naslutiti drugačije. Što opet ne znači da upravo tako nije ispalo u nekoj od bezbrojnih mogućnosti čitanja. Zimonjić jeste proglašen sveštenomučenikom, no nije i da nam je svedostupno znanje o tome kakav je čovjek zapravo u svojim dubokostima bio, jednako kao i oni koji su o njegovom životu pripovijedali!? No u ovom kontekstu to zaista nije ni bitno. Njegova smrt nesumnjivo jeste mučenička, ali za tu kvalifikaciju mu nije potreban pečat institucije. Dovoljno je bilo i ovih nekoliko Kecmanovićevih redova – svjedočanstvo u posrednosti. Dovoljno bi bilo čak i afirmativno, a bestidno svjedočanstvo onih koji su u raskalašnom odobrenju bacali kamenje ili pljuvačne prskotine u njegovom pravcu. Pa i da odsustvuje bilo kakvo svjedočanstvo, opet je činjenica da je Jovan Zimonjić, monaškog imena Petar, pravoslavni episkop, sproveden od strane sarajevskih, a ubijen od strane ličkih ustaša, stradao u mučeništvu, kao jedan od mnogih. Ni manje, a ni više važan, osim što za nekoga predstavlja simbol. Mi na kraju krajeva ne znamo i ne možemo govoriti ni kakav je, a u raznorodnosti postojanja, kao osoba bio Ivan Šarić, pa bez obzira i na svu nam poznatu monstruoznost njegovog propovijedanja i djelovanja. Španske časne sestre, a koje vjerovatno posebno, u smislu razumljivosti, ne dotiče podatak o njegovoj ustaškoj prošlosti i sadašnjosti, opisuju ga kao blagodušnog i susretljivog starca. I nije nimalo svetohulno tim sestrama i povjerovati, što opet ne mijenja trajan biljeg koji je svojim nedjelima sam na sebe utisnuo. Pjesme „Via dolorosa Petra Zimonjića, mitropolita dabrobosanskog“ i „Nadbiskup vrhbosanski Satana“ date su u knjizi jedna za drugom, jer ih ujedinjuje znakovit trenutak udesa, u kojem Zimonjić, ne htijući pod ruku sa Satanom, radije bira nemati kud do u mučenički sprovod do ništavila, a zatim i svetosti, dok je Šarić itekako imao i mogao odabrati, e a da se nije narojio i sam na odiozni aglomerat koji je stihija ljudskog zla izobličena u ideologiji ostavila pred njime i njegovom pastvom. Mogao je odabrati, mogao je učiniti, a nije, jer jednostavno nije bivao takve kovine, već ili slab i prestrašen i tek ušuškan u skrojenu mu marionetsku odeždu (a o čemu govore sve njegove pisanije), a možda je zaista u toj mu maskraradi bivao i demon zla lično. Posve je nebitno.
E tu već možemo govoriti o arhetipima na nivou simbola, tim prije što se u takvo njihovo poimanje u velikoj mjeri umiješala i današnjica kojom svi prohodimo, a neki joj pokušavaju i svjedočiti. Nakon posljednjeg rata, tijelo Ivana Šarića preneseno je iz Madrida i pohranjeno u kriptu Crkve sv. Josipa na Marindvoru (a gdje se nalazi i danas), uz blagoslov riječju cjelokupne vrhovnosti Vrhbosanske nadbiskupije, a blagoslov ćutnjom kompletne sarajevske javnosti, na čelu sa tadašnjom i svakom narednom vlašću, koja se na takvu sramotu i svinjariju nije udostojila ni osvrnuti. Kao da je riječ o nečemu najnormalnijem. Rasute kosti Petra Zimonjića leže i dalje u velebitskim jamama, a da se u Sarajevu, gdje je čitav život djelovao, ništa, baš ništa o njemu ne zna ili ne govori, a kamoli prisjeća. To ne samo da su znakovi i simboli, već i vrlo jednostavne i uzajamno uporedive premise iz kojih ne treba posjedovati logički genij, a da bi se izveo zaključak, najprije o selektivnosti javnog pamćenja, a zatim i o rasističkoj obojenosti čitavog jednog javnog društvenog uzorka, koji se, kojeg li čuda, tom svojom selektivnošću kompatibilno referiše na Nirnberške zakone. Da se razumijemo, nije se nad Sarajevom (u daleko širem spektru pojma od samog toponima) u tom smislu zbio nimalo jedriji mrak, nego nad mnogom drugom sredinom pregaženom stihijom Holokausta, a u kojoj se istog takođe, iz sličnih razloga više niko ne želi sjećati. Rekao bih čak i da je dosta bezazleniji i daleko lakše rastjeriv, e kada bi samo neko relevantan u njemu to i zaželio. Kada bi ga neko primijetio i kada bi neko možda jasnije učio i znao o tome, a ne od samog spomena teme panično okretao i misao i slovo. Jednako se dešava u svim balkanskim državicama, jednako u čitavoj Istočnoj Evropi. No ja sam tek pozvan da govorim o onome što poznajem i što bezposredno mogu da priosjetim, razumijem i kritikujem. A kao čovjek iz Sarajeva koji se rodni grad trudi poznavati upravo onakvog kakav jeste, suočavati pritom mu rugobu sa krasotom, te kao neko ko danas živi u Istočnoj Evropi, pa i njome putuje i spoznaje postojeće i odumrle kulture i etnose, usudio sam se upravo toliko i nimalo više knjigom i da obuhvatim.
Ako vjerske institucije, a pogotovo njihovi glavari, a najčešće, izuzev rijetkih, ni njihovi odmetnici, nisu u stanju da se pa i po cijenu anateme i progona razračunaju sa dobro znanom i istorijski potkrepljenom demonologijom vezanom za njihove redove, a pokazuje se da su zaista nedorasli, onda ne znam kako ikada više uzeti za ozbiljno ma jedno slovo njihovih glasnogovornika, a kako god neko gledao i postavljao se u odnosu na fenomen onostranog i neobjašnjivog.
U tom smislu, a ako si upravo na to mislio, pada u vodu i simbolika vjerskih starješina kao zavijajućih vukova u pravcu nebesi, odnosno kao duhovnih posrednika i mȍstāra među dimenzijama postojanja. Kako onda, a tako i danas.
Kao i u znamenitoj poemi Jevgenija Jevtušenka o pokolju na Babinom Jaru (na čiji tekst je Šostakovič komponovao Trinaestu simfoniju) sa kojom polemišeš na nekoliko mesta, i tvoje mapiranje ljudskih zala seže do današnjice, dimenzija sećanja, sila mrakobesja i entropije koje nasrću na legat žrtava antifašističke borbe: tome što je Branko Miljković u ciklusima posvećenim NOB-u opevao simbolom ,,krvi koja svetli” preti pomračenje. Aludiraš li na pojavu profašističkog revizionizma koji je, čini se, zacario od Lavova do Mostara i kako nam, neko reče, Berlinski zid pade pravo na glavu?
Rekao bih da je opseg zahvaćenja pronacističkog revizionizma daleko daleko širi i bilo bi čak i razumljivo i sasvim sanabilno, e kada bi i taj Lavov ili taj Mostar, koje spominješ kao eksponente, a gdje je to možda tek veoma očito, bila originalna zemljišta iz kojih je isklijao njihov današnji mrakobjesni troskot. Bilo bi dobro i da to ima ikakve veze sa ukrajinskim, hrvatskim ili nekim inim patriotizmom, jer uzmemo li da su ti i slični gradovi nosioci do zla boga komplikovanog istorijskog naslijeđa, nije ni neočekivano da u različitim epohama bilo šta od toga povremeno isplivava na površinu. Čak je donekle i prirodno da se iracionalne strasti nerealizovanih ljudi (a kakvih je uvijek većina) povremeno nagomilavaju, uskomešaju i klasifikuju u ekstremističkim kontekstima. Mislim da je ključno pitanje zapravo priprema terena za ljudsku nerealizovanost (čitaj pljačka i pustošenje zemlje; disolucija školskih sistema…), a to je proces koji se vrlo rijetko odvija u ratu, već mahom u miru i čiji su rezultirajući pokolji tek kulminirajući trenutak, a nakon čega dolazi faza žetve, u kojem se preko mrtvih tijela ostvaruje obilata korist, i to upravo daleko veća nego što bi se od živih ljudi – topovskih mesišta mogla iscrpiti za tri njihove egzistencije i vijekove njihovog porobljavanja i iskorištavanja. Umjesto da im osvajaš zemlju i bukvalno ih potčiniš i porobiš, jednostavnije je i daleko povoljnije učiniti ih ekonomski zavisnim, te davati im malkice, nekad i doslovne oglodke od kostiju, i istovremeno ih držati krotkima, a vječito prepadnutima i zapetima da na najmanju iskru, tako izluđeni i nerealizovani, budu spremni dati svojim životima makar i onaj najsiroviji smisao borbe za imaginarni koncept otadžbine. Drugim riječima, proizvesti onaj gnusni i militantni oblik patriotizma kao ultimativnog ubježišta izgubljenih masa, a kojem leglo uopšte nije u ljubavi prema svojoj, već jedino i isključivo u mržnji prema inoj kulturi. I malo pomalo ta masa postaje oblikovana, zatim i kritična, te će milom ili prisilom biti rada poći i ginuti za nečiji profit. I ništa drugo. Jednoj od takvih, i to u polumilionskom iznosu, svjedočili smo nedavno recimo na Tompsonovom koncertu, ako se ta odurna dreka uopšte tako može nazvati. Kao u nekakvom demonskom ceremonijalu, u jednome stopljenome glasu skupa sa svojim kumirom, potpuno prigodno zagrnutim u crno, pjevaju o klanju i crvenim rijekama tuđe krvi. I ti su ljudi već odavno žrtvovani, a da se u javnosti tome, izuzev rijetkih, niko više ne iščuđava. Sa njima takvima žrtvovana je i njihova patria, jer ne postoji naprosto nijedna dimenzija, istorijska ili neka joj paralelna, u kojoj takve slike bivaju začetak bilo čega izuzev ultimativnog rasapa i samouništenja vlastite kulture. A one krajnje i doslovne ljudske žrtve, kao što rekoh, tu su samo šlag na torti i što ih je više, to je i profit na njima veći. Otud i ta odurna i morbidna igra brojevima i njihovo nagomilavanje u cilju upravljanja uma na najsiroviju i najjeftiniju emociju. Kao da je sam broj bitniji od stravične činjenice kao posljedice i njezinog prethodnog uzroka, a koji će obično prekriti magla.
Jednovremeno, isti ti ljudi čitavo vrijeme žive pod nomenom slobode kretanja i govora, e ali bez vremena i bez prilike da njihovo slovo, jauk ili krik upomoć, ma iko bilo kada dobije priliku čuti. Paradoksalno, upravo je taj tako već istrt koncept beskrajne slobode govora otupio i svaku kritičku oštricu izrečenog u zazivima upomoć, kako onog gladnog, tako onog neostvarenog, a tako recimo i umjetnika čija se riječ, boja ili zvuk, raspline u tišini ili ostane nečuvena od onih potpuno besadržajnih, a planski uzdignutih na pjedestal. Dugotrajan je to, gotovo i vjekovječan proces kog ideologije, sad da li obilježene kao „autokratske“ ili „slobodarske“, pažljivo njeguju i provode, a da li kroz doslovno nametanje programskih normi ili nekakve tzv. programe pomirenja, škole demokratije i njima srodne užase koji služe istoj svrsi, potpuno je svejedno i na koncu se svede na isto – izrađanje monstruma, izlegnutog po pravilu u ptičijem milobličju.
Monstrum neofašizma pitura bojama mraka sve naše slavenske prostore, rehabilituje na njima nacističke krvnike, njihove mrakonoše i vodonoše, a one sa par preostalih čestica empatičnoga razuma i želje za njegovim ostvarenjem, satjeruje u nečuvenje, a zatim i u intelektualni, egzistencijalni, a najčešće i prostorni egzil. Jedni su se iz javnosti iselili, shvativši da je samoizolacija ili gledanje svoga posla ipak ljekovitije od pasivnog služenja monstrumu; drugi se možda još uvijek zavaravaju da će nešto da se izmijeni (obavezno u trećem licu – da se izmijeni samo) i da će upravo njihova ideja jednom sama od sebe izroniti iz blata (a shvatiće da neće onda kada već bude isuviše kasno), dok su se treći već u potpunosti prepustili moralnoj i intelektualnoj dekadenciji – njihova je moć empatije već potpuno isrknuta, pa im je lijepo svejedno da li će ih prilika natjerati da ubijaju ili ne, a što ih opet čini već pripisanom monstrumovom lovinom sa potencijalom uzdizanja do ratnoprofiterske kakvoće, iz koje najčešće, a kao što vidimo – istorijsko preobličenje pokaže – uslijedi i ona ratnoherojska i spomenička.
Tako da ništa od toga zapravo ne čudi. Antifašistička borba jugoslovenskih, jednako kao i ona istočnoslavenskih naroda neuporediva je po svojoj važnosti, a ja bih dodao i ljepoti, sa bilo čime u modernoj istoriji ljudskog roda. To što se spomen na istu sveo na vašarski i politikantski nivo, a ponegdje i na doslovno poravnavanje spomenika sa zemljom, nije nešto na šta bi se bilo koji od naroda koji je rečeni nekada njegovao, tek tako, sam od sebe iz čista mira drznuo. Dakako, iz suprotne vizure, bilo je potrebno maksimalno ocrniti, a zatim i ukloniti upravo onaj amalgam koji sve te narode, bez obzira na sve, za vijekove vijekova treba i mora da vezuje. I kako drugačije, nego posvađati najbratskije narode najsličnijih kultura. U poljskoj je javnosti, da je uzmemo kao primjer, postalo tragikomično, koliko se na dnevnom nivou, pa i na nivou vijesti iz privrede ili sporta, specifično mora naznačiti odgovornost arhi-neprijatelja, u ovom slučaju Rusije, a dok se po potrebi izmjenjuju i drugi povremeni neprijateljčići: Ukrajinci, Bjelorusi, Jevreji…, a vrlo rijetko bilo ko sa zapadne strane, a čiji su ih komploti, između svega ostalog, jednom i obreli u raljama nacističke zvjerine, a danas ih drže na puškometu nuklearnih imperija.
Jevtušenkova poema, a koju u pitanju spominješ, i šest decenija nakon svog nastanka služi kao spomenik ne samo žrtvama babinjarskog pokolja, već i čitavom jednom narodu toliko omraženom i progonjenom, naposljetku i eliminisanom sa lica ovdašnje zemlje, a ono što najviše preneražava, i njena je u potpunosti nepomjerena aktuelnost, ne samo kada je u pitanju jevrejska, već i bilo koja omražena, a zatim i žrtvovana kultura. Načinom na koji je ispisana ona može slobodno da posluži i kao obrazac na koji se sjećanje, a kada je pregolemo i previše svježe da ga se tek tako satre, selektuje i utišavajući ga do nemuštosti, postepeno usmjerava ususret iščeznuću (…Malograđanstvo – potkazivač moj i sudija…).
Tu, gdje korov se budi – i drveće grozno gleda, kao da ti sudi – u babinjarskoj provaliji, jedno je od ključnih mjesta svega ovoga o čemu govorimo i preporučujem baš svakome, a čim to bude ponovo moguće, da ode da posjeti njezino mjesto i postoji nad njome, a kada vas do kijevskog parka gdje se i dalje nalazi dovede između ostalih i Prospekt Stjepana Bandere ili onaj Romana Šuheviča, pa da pronađe tamo možda i prauzorak, na koji se ugledao recimo, a u drugačijem kontekstu, i onaj jezivi spomenik ubijenim sarajevskim Srbima na Kazanima. Na prvom se Jevreji ni ne spominju, već „građani Sovjetskog Saveza“, baš poput „naši ubijeni sugrađani“ u sarajevskom slučaju. Mjesto je to gdje se sama jama pobunila i razgoropadila izlivši svojevremeno fabričku zguru i jalovinu, podavivši fekalijama hiljade ljudi okolnih naselja, izbacivši na površinu i tu zametnute kosti; mjesto je to gdje je najodvratniji istorijski revizionizam preko istih tih kostiju kijevskih Jevreja započet još staljinističkim dekretom; mjesto je to gdje su nove „demokratske“ ukrajinske vlasti zaumile izgraditi kompleks luksuznih hotela za potrebe negdanjeg prvenstva Evrope u fudbalu.
Ništa od toga nije uspjelo, a čak i da jeste i da bude, što me uopšte ne bi iznenadilo, opet će tu pjesnička pravda poput najveće prirodne sile pronaći način da pomjeri tlo i raškrine nebo, i pošalje strašno upozorenje – u strahobalnom jeku Trinaeste simfonije, i to baš onda kada se u četvrtom stavu iz monotonog bezizlaza zagromi klavirski klezmer parodije i tragične ironije– asimetrična linija spoticanja – te se još jednom potvrdi teza o neprikosnovenosti i neuništivosti simbola, i to upravo u njegovom najprominentnijem odsustvu.
Inače, ne nalikuju li obezličenje i anonimizacija stradalnika protiv koje se bunio Jevtušenko donekle i odnosu zvanične memorijalne politike prema ustaškom Holokaustu nad bh. Sefardima dan-danas?
Što se sudbine bosanskih Sefarda i Aškenaza tiče, naravno da se radi o identičnom principu. Jedan od glavnih koncepata Kadiša za Sarajevo upravo je ta ogledalska refleksija sarajevskog genocida u onom istočnoevropskom. Jednako tome i sjećanja na isti. A čak i da počnemo prebrojavati, brojnici od oko 175.000 nestalih kijevskih Jevreja (da njih uzmemo ponovo za primjer, a mogli smo i ukupnih 6 miliona) i oko 10.000 sarajevskih potpuno su jednaki, onda kada ih svedemo na istinski im nazivnik: SVI! U početku sam planirao da to budu dvije knjige o dva odvojena pomora, ali sam nakon nekog vremena osjetio da su savršeno saglasne. Urlik zvijeri i jecaj bespomoćnih s jedne, samo su eho istog onog što se prolama na suprotnome genocidnom polu. Na kraju krajeva, mnogi su stočni vagoni sa sarajevske stanice, i to ponajviše oni sa ženama i djecom, nakon nekoliko pretovara završili ravno u Aušvicu. Pojedini igrom sudbine i dalje – u Majdaneku, Belzecu ili Treblinki. Sve u tadašnjoj i današnjoj Poljskoj.
Memorijalna politika prema jevrejskom stradanju razlikuje se od kraja do kraja. Zemlja poput Poljske toliko je i višemilionski tim stradanjem obilježena da je nemoguće baš sakriti ono očito zbog čega milioni turista tu zapravo ponajviše i dolaze. S time što niko, baš niko, a pomalo suprotno od nekadašnjeg ukro-sovjetskog primjera (suštinski samo drugačije izokrenute vrste ograđivanja), te žrtve ni ne pokušava prigrliti kao svoje. Ovdje ih se recimo apsolutno ni u jednom kontekstu ne spominje kao ljude koji su posjedovali poljski i nijedan drugi pasoš, jer se ni ondašnja, a ni današnja Poljska uopšte ni ne nastoji profilisati kao multietnička, pogotovo ne i multireligijska zajednica. Tamo gdje ih se spominje i prebraja, oni su „jevrejske žrtve“ ili „poljski Jevreji“, dakle sa drugačijim brojnikom i nazivnikom u odnosu na poljske, mada su vijekovima živjeli na istoj zemlji, a nestali su u jednakoj nacističkoj stihiji sa oko 2 miliona etničkih Poljaka.
Slična je zagrobna sudbina zadesila i bosanske Sefarde i Aškenaze. U različitim epohama, sjećanje na njih je njegovano ili na način sličan onom sovjetskom (u širem okviru antifašističkog i partizanskog sjećanja, ali ipak njegovano) ili na ovaj današnji – smišljeno omalovažavajući koji ne njeguje apsolutno ništa, ne usuđujući se zagrebati ispod opšteprihvaćene istorijske neistine. Jer kada bi se o tome počelo govoriti, svašta bi se tu nezgodno pronašlo. Za to vrijeme nekada najveća balkanska sinagoga je sazidana u beton, izgubivši svoju namjenu, jer je zajednice koju je okupljala uglavnom i nestalo, a ni onaj jedini spomenik – Ugljenova menora, ne ukazuje ni riječju šta je tu na njegovome mjestu nekada stajalo. Nedavno je na najperfidniji način zamalo i „nestao“ sa svoga mjesta, dobro oprobanom taktikom „privremenog izmještanja povodom rekonstrukcije“.
Da, ali jevrejski arhetip u viđenju Jevtušenkovom odgovara Andaluziji Mahmuda Derviša, a to i jeste sefardska tragedija trostrukog izgnanstva i iskorenjivanja, čemu svjedoči i sarajevska Hagada, trenutno predmet odioznih dnevnopolitičkih pogađanja…
Aktuelna dešavanja oko Hagade sličan su primjer. Moglo se iz stotina fondova i na stotine drugih načina u tom vašaru taštine i hipokrizije i morbidnom obigravanju oko glađu pomorene palestinske djece, pohvaliti javno odvajanjem kojeg dinara i pokupiti tako politikantske bobičke, a odabrao se (očito smišljeno, ne i promišljeno) upravo jedini način na koji se to ni u bunilu ne smije napraviti – preko rijetkog preostalog simbola, u gradu gdje je izvršen genocid nad Jevrejima, a koji se po godinama jedva našao na onoj istinskoj istorijskoj distanci. Simbolika je jasna: u Sarajevu mjesta ima samo za one Jevreje koji razmišljaju kao većina, ili čak bolje – ne razmišljaju a ma baš ništa, jer koliko mi je poznato izostala je i bilo kakva javna reakcija jevrejske zajednice.
Bilo bi to sasvim jednako kao kada bi, recimo hipotetički, Muzej srebreničkog genocida donirao sredstva od naplaćenih ulaznica za porodice srpskih civila ubijenih i zlostavljanih također u Srebrenici, a u beskrupuloznom divljanju Orićevih krvoločnih hordi, ili recimo one koji su sličnu sudbinu doživjeli upravo u Sarajevu. To bi na kraju krajeva, uslovno rečeno, u empatičnome smislu bio i jako lijep presedan, no u nedozrelom vremenu za to, složićemo se, i nešto krajnje neukusno. Onaj ko ne vidi tu vrstu analogije razboljen je, bojim se, iracionalnom mržnjom, odnosno ispijen žvaljama apsorbirajuće mase sa stijegom patriotizma, a čiju smo prirodu utvrdili ranije, govoreći upravo o mrakovima tompsonovskog tipa.
Dakle, ako ste Jevrej sa recentnom istorijom Holokausta kao nasljeđa i bremena na svojim plećima, i recimo imate i vi iracionalnu emociju povodom svega što je vezano za narod i zemlju izraelitsku, kao mjesto koje će vrlo moguće (a o tome nas upozoravaju bujajući izljevi antisemitizma na evropskom kontinentu) u zatvorenom krugu istorije tog naroda, sad na ovaj ili onaj način, ponovo postati i njihovo jedino ubježište, ili ako samo na taj ili bilo koji drugi svjetski sukob imate malo složenije poglede od onog uobičajenog i uličnog „doš’o vuk i pojeo ovcu“, dobijate naravno vinjetu „genocidnog cioniste“, ili u zavisnosti od vašeg nomena ili teme – varijacije: „četnik uzp-ovac“, „ustaša“, „komunjara“,…, i svojski će se potruditi da se tako žigosanima, a pogotovo ako su još malo inteligentnija bića u poziciji i u mogućnosti sročiti i izreći drugačiji oblik mišljenja, zatvore sva moguća egzistencijalna vrata. A onda kada se isti, pošavši za korom hljeba od tamo i odsele, obično se ćuti, a ako neko i priupita, račun se svodi nanovo na način uličan: „sami su otišli, ovdje im ništa nije falilo…“.
No da se nadovežemo i na Mahmuda Derviša – neopisivo mi je drago jer si primijetio i tu dimenziju knjige, a koja naglašava sve spoznajne aspekte duhovne boli izgnanika, potpuno istorijski i politički iznevjerenog i osramoćenog, a kojem je preostalo da, kako Derviš čini mi se negdje i veli, preko svoga izdanka, a u nekim dalekim zemljama i prastarim knjigama, traga i za zemljom i za istorijom, a za koju više nije najjasnije da li je i postojala do u knjizi i u pjesmi.
Kadiš za Sarajevo u svome konceptu i sadrži završni ciklus – San o Sefaradu, a koji je dat onako više kao snoviti dodatak koji bi trebao da odmori čitaoca od težine rušilačkog mraka, a prepusti ga putovanju u prošlost, u duboko emocionalnom i metaforičkom smislu – u zemlju „izgubljenog raja“ – gdje sve bješe moguće, što negdje drugdje nije – Espanju, za kojom se uzdiše i umire, za kojom ruža cvjeta, a duša tamni u mjesecu maju, a kako bi rekla jedna od poznatih romansi.
Prošlost naravno uvijek biva idealizovana, te se samim time iz nje rascvjetava bezbrojnost simbola. One najvažnije, a koji nepogrešivo upućuju da nekome negdje više nije mjesto, čovjek nažalost obično primijeti i najkasnije, a u prorijevajućim krugovima istorijskih svrdala. Ono što ostane na platnu ili na zidu obično su blijedolike i isprane boje, kojima se zatim nastoji pridodati iz palete sjećanja.
S te je strane i Kadiš za Sarajevo – knjiga za koju uopšte ne sumnjam da će i sama naletjeti na zid ćutnje – moj doprinos sjećanju na kulturu koja, ako već moja nije porijeklom, mojom neizbježno biva i ponajviše, a upravo zarad činjenice što je nestala i što se o tome perfidno ćuti – i što sa nestankom kulture, baš kao sa vlastitim nestankom iz neke kulture, mogu sačuvstvovati najbolje i najviše. Time je Kadiš i vid spomenika mom privatnom Sarajevu, u kojem polako nestaju i ljudi i koncepti s kojima bih ja ikada mogao da budem u bilo kakvoj zajednici, jer naprosto u kakistokratskim raljama onih koji se o kulturama i politikama pitaju, sa nestankom misli, slova i sjećanja nestaje i nestajaće i bilo kakve i bilo koje kulture, ne samo one manjinske. Nestaće jednom tako, iako to nikada ne bih poželio, i Sarajeva iz mene i iz svijeta moje porodice, te jednog dana na tu temu niko od nas neće više jednostavno imati šta ni kazati, nego upravo i jedino poćutati. A u knjigama i pjesmama, ako ih to bude zanimalo, tražiće ga možda ili ćutaće ga moja djeca. No pored spomenika se obično i ćuti. Ako bude kako mislim da će biti, onda je to možda upravo ono što i treba da se desi. Prirodna progresija i pomjeranje identitetske reference, koja je ionako krajnje apstraktan pojam. Život i smrt svakako će i to za nemalo učiniti efemernim.
Tvojom zbirkom ,,Kadiš za Sarajevo” zapravo provejava kredo Bogdana Bogdanovića da su gradovi sami po sebi metaforički sistemi, a jednom pesmom imaginiraš ulicu Derviša Sušića u rodnom Sarajevu. Kao da je baš, po mnogima najveći bosansko-muslimanski prozaik nakon Selimovića, veliki demistifikator ,,prave klasne istorije” od naknadno utkanih ,,luka, vode i dima”, pisac Parergona taj dobri duh istorije, neophodan da razdani ovu lošu beskonačnost u kojoj obitavamo?
Bogdanović je, koliko mi je poznato, i sam beskrajno mnogo vremena posvetio imaginarnim projektima, a kada mu, odnosno njegovome ukusu, arhitekturalna epoha već nije bivala naklonjena. Urna sa njegovim pepelom nalazi se na Jevrejskom groblju u Beogradu, iako eto ni on nije imao ni trunak jevrejskog porijekla. Izgradnjom sjećanja je dakle tu zajednicu ipak zadužio, te joj tako sasvim legitimno stao i pripadati. Zadužio je on i Beograd kao grad, samo što se niko nije sjetio da autoru bezbrojnih spomenika na nestalo posveti jedan jedini koji bi nastao u njegovo sjećanje. No to je već problem Beograda i Beograđana, kao i knjige „Kadiš za Beograd“, koju bi neko ko tamo udiše trebalo i da ispiše. Njegovi se spomenici danas širom nesjećajućih zemljica nastalih iz nekadašnje velike, također obeščašćuju i na njih se udara tokmakom, krampom i sprejom. Pitanje je vremena kada će biti i uklonjeni, a na njihovim mjestima osvanuti moderni apartmani za ubice, dilere i prostitutke. On to srećom neće doživjeti, ali doživjeće oni koji se sjećaju i koji pamte gradove, njihova vremena i spomenike, a ono makar i u metafori. Pojam Sarajeva je s te strane već poodavno najmanje vezan za konkretan toponim i njegov kamen i beton, već se pretvorio u metaforičku kategoriju koja lebdi u oblacima virtuelne stvarnosti, no dajući nekada svojim pojmovnim konstruktima o samome gradu i daleko vjerodostojniju sliku, nego li bi je neko mogao steći samim odlaskom i fizičkim prisustvom u njemu.
Derviš Sušić, čijom sam imaginarnom ulicom njega samog pokušao prošetati, a vlastitom imaginacijom utemeljenom nesretnom sarajevskom stvarnošću, samo je jedan od reprezenata kako vrèmēna i njihove sjenovite stvarnosti permutiraju nezaobilazne činjenice. A kada ste čak i one koji su Sušića zaista pročitali uspjeli isprepadati do toga da tim povodom ćute, kada ste uspjeli do te mjere obezličiti masu sapiranjem mozga, a zatim i njenim neminovnim odlijevanjem, onda i može doći do takvog jednog mezalijansa, gdje ijednom slovu koje je Sušić ispisao u vlastitoj kulturi mjesta više nema. Jer ako se ta slova uzimaju selektivno, onda tu upravo nije mjesto nijednome. Sušić će s te strane sebi teško pronaći i bilo koje drugo mjesto, jer svojim uvjerenjima, a najčešće i imenom, postaje prilično neblizak i bilo kojoj od okolnih kultura na izdisajima. E upravo zato sam ga i posadio u Kadiš za Sarajevo, dao mu kulturni okvir, uslovno rečeno jevrejski, gdje nikog zapravo više ni nema, a ko mu ne bi pružio dobrodošlicu, recimo na napuštenom i oskvrnutom Jevrejskom groblju u Sarajevu, upravo na jednak onaj način kako je na beogradskom groblju završio Bogdan Bogdanović.
No da ne bude sve baš tako zamračeno, čitam da se upravo prije nekoliko sedmica u Sarajevu po prvi put nakon četrdeset godina štampao Sušićev Parergon. Knjigu još nisam imao u ruci pa ne znam ništa o tome na koji je način priređena. No koja god obavještajna ili možda agenda koja bi i trebala – kulturna, stajala iza toga, potez je svakako osvježavajući. Kadiš za Sarajevo prelomljen je još prije toga, te nisam više mogao mijenjati građu, te se ovom prilikom izvinjavam urednicima tog izdanja, a koji su se upustili u tako važan i hrabar projekat, što ih u tom sveukupnom kontekstu i usamljenom primjeru nisam izdvojio kao bijele vrane. Ako ikad dođe do dopunjenog izdanja, biće to i prva korekcija na tapetu…
Jer, ako je novoobjava Parergona nagovještaj da će se makar jedan od idiokratskih oblaka odagnati nad sarajevskom kotlinom, onda će i poetska pravda bar na trenutak bivati zadovoljena, jer je njezin neporeciv pronositelj upravo i Derviš Sušić – onaj istinski oslobodilac od mraka – u tom smislu, a ponajviše svojim djelom, potreban bezmalo svakoj kulturi, posebno jednoj u toj mjeri maloj i introverznoj.
Napisao si i odu Kšištofu Kamilu Bačinjskom, jednom od prepoznatljivijih poljskih pesnika iz međuratne generacije ,,Kolumbusa”, ubijenom kao borac Armije Krajove, čija lirika odzvanja apokaliptičnim osećanjem istorijskog trenutka.
Bačinjski je kao pjesnik, rekao bih i bezobrazno nepoznat našem podneblju. No nije da je kao takav posebno iščitan, barem ne u današnjici, ni ovdje u Poljskoj, već su ga gotovo karikaturalni populistički narativi o poljskom „mučeništvu“ (misli se na ogromno stradanje koje usput niko živ ne poriče) uzdigli visoko u etar prvenstveno kao pripadnika generacije „kolumbusa“ iz Druge Poljske Republike i pripadnika Armije Krajove. Zanimljivo bi bilo, da li bi se isto dogodilo da je recimo završio kao pripadnik Poljske narodne armije, a gdje je od oca vatrenog komuniste (usput i majke Jevrejke), a promišljeni socijalista i sam, mogao vrlo lako završiti, a da mu se prilika tek nešto drugačije skrojila. Nikakve uspomene, osim one potisnute i porušene, baš kao što je danas nema ni na čitavu Poljsku narodnu armiju koja je odigrala možda i jednu od presudnih uloga u proboju Bjeloruskog fronta, zasigurno ne bi ni bilo. I tu opet dolazimo na ključni motiv našeg razgovora: odsustvo simbola kao najizrazitiji simbol skrivene poetske pravde.
O Bačinjskom kao poeti dovoljno su još u vrijeme dok je još uvijek bio i živ rekli pa recimo samo Ivaškjevič i Andžejevski, takvi kolosi poljske književnosti dvadesetog vijeka (a na koje recimo u Varšavi, da li zbog njihovog komunizma ili homoseksualne orjentacije, bilo kakva uspomena također odsustvuje), istaknuvši ga kao najtalentovanije što je poljska poezija ikada imala. Njegov svevremeni pjesnički dar pokošen je nažalost nacističkim snajperom, još kao bezobrazno mlad i u dobi kada se tek trebao formirati i zabljesnuti punim lumenom.
Nacionalističke banalizacije na stranu: jesu li, iz slavističke perspektive, upadljivije analogije koje se tiču iskustava opstajanja na puškometu velikih sila i književnih refleksa takvih intimnih potresa u emotivnoj istoriji najzapadnijeg i najjužnijeg slovenskog podneblja?
U odgovoru na tvoje pitanje, možda ću zvučati upravo katastrofičarski poput Bačinjskog, no obišavši mnoga od istočnoevropskih bunjišta, stratišta i gubilišta, osluškujući hukove njihovih tišina, ono što sam tamo susreo nikako me ne navodi na drugačiju impresiju. Prostor je to, dakle, na kome se bilo kakav oblik živoga života doima kao potpuno utrnut. Niti je prisutno sjećanje na nestalo, dok se i ono postojeće svojom beznačajnom arhitekturom i klimavom konstrukcijom, doima kao podignuto tek privremeno, a da se prištedi na materijalu za nešto što će sasvim sigurno biti ponovo izorano. Pitanje je uopšte da li je bilo šta u društvenom smislu živo i koloritno, i moglo izrasti na tlu koje je u toj mjeri opljevila nacistička industrija ljudske smrti, a zatim i staljinističko, a potom i kapitalističko isisavanje mozga. Zapravo i bilo šta osim velike ćutnje. Problem je to s kojim su se nakon Holokausta susretali, recimo i pjesnici, ne znajući uopšte na koji se način svojim tvorenjem postaviti pred apokaliptičnu stvarnost, a pred kojom kapituliraju i jezik i pjesnička mašta, pa samim time tišinom biva izjedena svaka moguća pjesma i svako njezino slovo. Nije da se ni naši balkanski prostori umnogome razlikuju i vjerovatno im je namijenjena slična sudbina trusnih vjetrometina i pališta na kojima se s vremena na vrijeme mora raspojasati vatra koja će progutati sve, a da bi neko onda opet mogao doći graditi, najjeftinije privatizovati i podučavati bratske narode uzajamnom pomirenju i saživotu. Da li će ti narodi, bilo da su brojem veliki, kao poljski, ukrajinski, ruski, ili mali poput naših balkanskih, ikada shvatiti da su jedni na druge zauvijek oslonjeni, a sad ako se baš međusobno ne istrijebe ili im se identiteti (a što je aktuelan proces u balkanskim slučajevima) u potpunosti ne rasplinu po svjetskim nedođijama, teško je reći. Može se jedino željeti i riječju upućivati na mogućnost i esencijalnost sveslavenskog jedinstva. Iz iste smo stepe, iz istog smo kukuruzišta potekli, istih smo naravi i mentaliteta i samo nas izobličena stvarnost zapravo demantuje. U okviru nje i iracionalna potreba za arhi-neprijateljem, čak i onda kada neprijatelja nema u bliskostima vidokruga. Baš kao da ni na šta drugo nismo svikli nego na praznovanje smrti i trgovinu mrtvima. Možda se od takve morbidne naslade u datim okolnostima i vrlo teško otresti. Pada mi ovdje na pamet upravo jedna pjesma Bačinjskog koju sam prepjevao, još uvijek dosta nesređeno, a koja možda i najbolje dočarava ono što sam zaumio reći, pa bih je, ako se kao pitalac s time složiš, i ako nam koncept intervjua to dozvoljava, ovdje dao u cjelosti i u postojećem joj obliku:
Praznik mrtvih
Tuga, o kako li golema. Sumrak dušljiv davi.
Dimovi i drveće rastu, zemlja se s prostranstvom spaja;
zalaze jedno na drugo, kao b’jelim cv’jećem kiše vlati,
pa znova, kad dosegneš, svjetlost mrkom zemljom srasta.
Ljudi izm’ješani i jesenje trave, drhte prepleteno,
Vjetar n’jemi kida i zvoni, ne zna se — u lišće li, il’ u srcu,
a òni sve bl’jeđi, i rumeno drveće povijeno
k’o da iz njih kap pijucka – siti boju njinom krvlju.
Kao brodovi teški do dna tišine kuće klize.
U kraju ovom žѝvi u zemlju slaze redom,
Stanujuć’ u glubini tame, sve niže i niže,
dok rudo nebo naseljava se šapućućom sjenkom;
ne zna se, da l’ je glina tako meka, da noge guta kada liže,
il’ je to već prostor tako gust da polako ulaze u smrt
sivim stepenicama zraka. O šta udara grud,
kad u šúmu groblja sretne stabljičin trag?
Jesu li to mrtvi, il’ se živi tako pretvaraju u prah?
*
I vide se majke slazeć’ koso zidom kao sjena;
Usta se otvore, zatvore, no ne ubjegne im krik.
Ne znaju, je l’ to počeo je dan težak poput kamena
Il’ se kao užad siva, gušeći vuku sni,
u kojima djecu im oteše, a možda samo vid,
jer i ne vide više – i slijepi vazduh trepetom s’jeku
kao ptice, dok ne padnu najzad, i šum odnese ih i dim.
I pokreće vazduh se krilom, goni tame kao val,
a iz njeg’ djevojka izrasta od pjene, šumi i sja,
nabrekava oblikom, šušti, ruke kao cvijetne grane
pruža – i dok voda pada – u vihoru lišća se tka –
traži, dlanove okreće, zaklinje zemlju i zrak,
al’ sjen se ne ukazuje, a tišina dublja postaje —
pa opet se kô potok kovitla – suze staje golema kap.
I pada nijemo i bolno. To sve je čeg se sjeća,
I tek miriše za njom ćutnja, stručkom nekog cv’jeća.
*
Opet kišom ružice sive pršte, ispiru trag,
dok iz njih oblak teški izranja, a možda iz dubine to
slika se u tmurnom moru pjenuši – kao točak huči.
Oni vuku se polako, kao prašinom crni bor,
tamom duva, krckaju lobanje, šljem udara o kost.
I v’jekovi tako klize kô planina crni sloj
I težina u more pada, topi se, pršće kao vosk.
I ide mrmor lavova poleglih u zemlji topova,
A oni slijepi klize, zajedno mrtvi i živi,
Dlan udara o golen, srce o rebara škrip,
Idu pipajući, tamu tiču rukama kô zid.
Teret kotrlja se šumom, sve jače, već je kao stijena,
Ne zvižduće, već gromotom pada – i pukne pjesma k’o konoplja nit:
Noći – pjevaju – noći, stravična gušna kopreno,
glinom se za stope lijepiš, vežeš čvršće nego čelik jak!
Tako se vinuti ko more pred oblakom i svodom,
i opet se rušiti, rušiti. I šta ostaje? – žal?
Žal samo – možda je malo – za lavinu tutnjava želja,
Žal samo – možda prepjevljiva – za ogroman smrti dah.
Noći strašna, noći, gde ti je kraj – tamo
rastu kô drveće šušteće, plavi gradovi i kuće.
Noći, gdje ti je kraj? Jer čak i kod grobnih vrata
tvoj plašt kô rijeka vije – rijeka tragedije.
Zemljo – odgovori! – pjevali su. Mučala je gorka zemlja.
I još red ljudi, i još red, vijoriše zastava list.
Dok vijekovi se rušiše, tišina pala je bez promjene,
kao voda tiha tuđa, ni vjetar da je nabere.
I tek srce čuje se da tutnji – odjekuje gluhi mu korak.
Gasi se, trza se i tuče: Dokad? dokad? dokad?
- maja 1944.
Kako na sociopsihološkom, tako i na književnom planu reklo bi se da proživljavamo krizu autentičnosti koja možda seže u osnov kapitalističke civilizacije, a očituje se kao pomama za autentičnošću shvaćenom kao konkurentnost, što paradoksalno završava u uniformiranosti tog, kako neko reče, pseudo-Ja.
Mislim da je to pojava svojstvena sociomentalnom profilu pojedinca upravo i bilo koje od epoha i u njoj ne treba tražiti neko veliko i nužno arhi-zlo. Možda tek neophodan kontrast. Svako je vrijeme pronosilac vlastitih konvencija i nekada je i od stvaralačke tendencije na koju danas gledamo kao na nešto okvirno dobro i probrano, zapravo malo toga drugačijeg moglo doći do izražaja, a tu se ubrajaju i mnogi vizionarski, kao i iznimni starovremenski umjetnički poduhvati, ostali negdje zametnuti u ladice zaboravljene avangarde i kontrakulture.
Spoznajne sfere vječito su i tendenciozno šireće, pa tome čak i danas teži bezmalo svako ko se trudi da istinski kreira, a ko već negdje u putu ne ostane prepadnut same mogućnosti deamalgamizacije od onog svakodnevnog, poznatog i provarljivog, time i utrnut u klaustrofobiju opipljivog. Neko će se tako zaista i otrgnuti od mračne taložine, a neko će u njoj preživati čitav svoj vijek. I jedna i druga mogućnost, nekada proizašle i iz gole odluke, sasvim su legitimne i prije nego što bilo koga osudimo za manjak samopoštovanja ili pozitivnog pomaka u nepoznato, ne trebamo zaboraviti da smo se u mraku i u neznanju rodili baš svi i dovoljno predugo tamo i boravili, a sve dok nismo donekle dozreli da odbacimo čengele javnih dozrelosti i uputimo se u onu drugu vrstu mraka – slobodnog pokreta ka privremenim ubježištima, a sve na vječitome putu ususret svome istinskome (kreatorskom) biću. Sad jednom ili više njih. Dakle, iskušavanje svojih pseudo-ja, a ja sam ih bio sklon nazivati dvojnicima, samo je usputna stanica, a kroz koju onako neprekidno prolazimo čitavih života, zaustavljajući se po znatiželji ili slučaju, onda kada se nešto umori ili pokvari, proboravimo, napravimo nekoliko koncentričnih krugova i nastavimo dalje. Kada ne bismo, a ono baš savršeno (ili tako makar u svojim trenutačnostima mislimo) spoznavali ono što nismo, nikada, baš nikada se ne bismo ma ni za pedalj od toga ni odmakli. A kako to spoznati, ne dospijemo li najiskrenije i upravo ravno u zabludu?! A niko ne zna u kakvom dokonluku ili ispraznosti možemo i istinski da se pronađemo, i to veoma često, makar bivalo beskorisno, može bivati i jako lijepo, čak i ako je permanentno, a sve dok je i benigno po nekog bližnjeg. Drugim riječima, ne mora se težiti sublimnom, a da bi se stvaralo lijepo.
Ono uniformno pseudo-ja na koje ti vjerovatno ciljaš moguće predstavlja javni ukus, koji je opet oduvijek bivao ograničavajući za svakog ko vlastitoj misli nije iscrtao granicu, a sad vjerovatno tamo gdje ju je iscrtao neko glasniji i u tom trenutku pretpostavljeno moćniji.
Tu već možemo govoriti o nakupinama praznine i duhovnog besmisla, a koji po pravilu i jesu simboli, ako ne plodovi, a onda barem korijenje sasvim banalnog, a velikog zla. No oni kao takvi mogu da budu i začeci sasvim novih vizija čovječanstva i njegovih stvaralačkih puteva.
Da javni ukus kao takav ne postoji, koliko bi onda zapravo i došla do izražaja ona divna sloboda i oštrica nečije nepotkupljene misli?! Upravo je to po meni možda i najtragičniji aspekt današnjice, a kada govorimo o cenzuri, a mislim da je to ono na šta je ciljao Solženjicin, opet govoreći u svome vremenu, a koje se nama iz današnje pregažene perspektive, premda izobličeno, čini možda onako naivno lijepo, kao na nekoj staroj, sepijasto nijansiranoj fotografiji. Kada vrijeme izgubi mrak, a na način da sve postane svjetlu izloženo – slobodno i javno, ono prestane vapiti i za fenjerima i feralima. Njih će jednako oduvijek biti, samo će etrovi njihovih svjetilja bivati suženi, no sinhronično i prošireni u dalekost i vječnost, tamo otkud bi ih javno priznanje i sasvim ljudska sklonost pomodnosti vrlo moguće i otputili. Time današnje vrijeme zapravo ne može ni biti, a u svojoj mogućnosti, povoljnije za onoga koji nije ustrašen prohoditi mrklim noćima potpuno bos i gol, očiju vezanih, a ozarenih krhotinama stvarnosti proizvedenim u kaleidoskopske čestice misli koja stremi i sja u dubinu. Takav pojedinac ne potrebuje okvire, ne potrebuje publiku, a ni kritiku. Rastvoren u ništavilo iz kojeg je i postao, on poklanja glas praznim rotondama, tamo gdje riječi odjekuju još jače; on istinska slova ostavlja u proredima; on maluje bijelom po bijelome platnu, vidljivo onima koji će u negativnim prostorima najprije i tražiti; on može i komponovati simfoniju samim šesnaestinskim pauzama ili da ona čitava stane upravo u jednu jedinu takvu, a kada tek u treptaju oka pomjeri se digitus minimus od čujnosti note prema nebu i uzvišenoj artikulaciji.
Ima li nade u otpor perom tom poretku koji, ukazuje nam Solženjicin, nema cenzore, već modne trendove?
Nade ne samo da ima, nego se u njoj oni koji su zaista posvećeni kreaciji, a ne taštini i sujeti ili potrebi za hvalom koje iz njezine objave mogu da proizniknu, čitavo vrijeme bez razlike ostvaruju. I što je gušća magla koja se nastoji nametnuti svojim satanskim konceptima premjerljivosti, kompetitivnosti i tržišne vrijednosti, utoliko su i brojnije mogućnosti, a ko to na vrijeme shvati – i neophodnija otiskivanja mističnim stazama sopstva. A da ne bude da je to nešto rezervisano samo za obrazovane ili načitane ljude, ništa što sam prethodno naveo ne mora imati baš nikakve veze sa nivoima stečenih znanja i iskustava, ma čak ni sa stvaranjem bilo čega umjetničkoj percepciji podložnog. Već upravo suprotno, i u tome je cijela ljepota – sa svim iskonskim aspektima postojanja, toliko zanemarenim i preko kojih svi toliko često gazimo u prolazima, a nazvao bih ih jednostavno čistosti naših duša, one s kojima se rađamo kao djeca – samim time i stvaraoci i dohvatnici onog apsolutnog, a prije nego sve to bude oskrnavljeno konceptima rasta kroz ciljeve i vulgarne repeticije što ih neizbježne vremene stvarnosti nameću i podmeću. Uspijemo ih, makar i okrnjeno, ali uspijemo, spoznavati i prizivati nanovo onda kada dobijemo vlastitu djecu i provedemo dane i godine zavirujući u njihove poglede i nemušta posmatranja nedovršenih svjetova. Dakle, dostupno baš svakome. Toliko je zapravo prekrasno kada sretnete nekoga ko se svojim mislima ne razbacuje, svoja znanja svim glasom ne ističe, već mu upravo u postiđenim i skrajnutim očima djeteta prepoznate onu dobrohotnu širinu tajne njegove duše zapućene u beskraj skrivenog svijeta, o kojem nema potrebe govoriti, i za koga vremena ne postoje, niti njihova sjekira, jer upravo sva mudrost i svjetionik istine u njima i bješe i jeste i biće kazani bez riječi – lagano i od sebe sami.
Pišući Kadiš za Sarajevo, ja sam svjesno pribjegao nečemu upravo suprotnom – probavši tom velikom zlu dati stanovitu estetsku funkciju, u smislu otkrivanja istine o čovjeku, a pošavši tu od sebe samoga. Pokušavao sam pronaći ono najgore i iz najudaljenijih kaverni vlastitoga bića, sve simboličke figure tame, a sve da bih pokušao bar letimično razumjeti prirodu integralnog zla, onda kada ga trpim i onda kada ga nekome želim ili činim. Mnoge od pjesama zapravo su polifonijski ogledi – višeglasja mojih dvojnika i pseudo-sopstava, a sa svim teretom zala koje su činili i činiće, ako se nadljudski i nadsopstveno ne potrudim da ih prepoznavam i obuzdavam. Ta vlastita zločinstva nastojao sam rastegnuti do kolosalnosti onih dokumentovanih satanskih i krvničkih zala – u njima se pronaći i kroz njih govoriti. Da li je svako od nas učinio zlo prema slabijem od sebe ili makar nebroj puta osjetio potrebu tako nešto učiniti? Odgovor je suvišan – dakle: u svakom je trenutku moguće da neki od tih dalekih i konfiniranih pseudo-istinskih sopstava izroni iz katrana, namrči i opogani ono iskonsko biće i tada smo već na polovini puta bez povratka. U takvim slikama potpunog raspadanja i kosmičke disharmonije živimo. Jer i to smo mi – hodajući demoni i ubice – i bilo bi dobro da to što prije shvatimo. To si ti koji me ovo pitaš, to sam ja koji ovo pišem, to je i baš svako ko ovo hoće ili neće čitati. Otiđimo i pogledajmo u dimnjake Aušvica – ti si ih potpalio! Zaustavimo se nad treblinškom ili babinjarskom jarugom – ja sam ih iskopao za ono što ti si potpalio! Ćutite?! Posjedimo nad sobom i gledajmo stočne vagone pod prozorima. To kriči iz njih rasulo našeg uma i košmar okrvavljenih ruku. I to je ono ključno – naša unutrašnja sjenka pred kojom i nemoćni toliko toga možemo, a samo kada bi malo više poštovali misterije postojanja, od kojih ništa autentičnijeg bez ikakve sumnje nema, a uobličimo li bezoblike, iskrhane pa ponovo od krhotina sabrane u Jedno.
Čitava je vječnost kreacije pred nama – i tu gdje udišemo, udahnuti su i satvoreni svjetovi svi. Prostori njihovih odsustava, a dođosmo evo opet na isto – neprikosnoven su simbol i autentičan omen njihova prisustva. Sve što je potrebno, koraknuti je u njih, na tom neuništivom metafizičkom ispitu slobode.
