Piše: Maks Vilbert
Prevod: Žurnal
Godine 1948, Džordž Kenan, tadašnji direktor Odsjeka za planiranje politike pri američkom Stejt departmentu i jedan od najuticajnijih ljudi u vladi Sjedinjenih Država, napisao je u jednom internom memorandumu:
„[SAD imaju] otprilike 50 odsto svjetskog bogatstva, a samo 6,3 odsto svjetske populacije… Naš pravi zadatak u narednom periodu biće da osmislimo mrežu odnosa koja će nam omogućiti da održimo ovu neravnotežu.“
To je surova logika stvaranja imperije — i prava priroda nasilja koje je ta imperija sprovodila, i prije i poslije Kenanovog memoranduma, iznenadila bi mnoge američke građane, ali malo koga van Amerike.
Od genocidnog otimanja zemlje od domorodačkih naroda i transatlantske trgovine robljem, pa do sistematskog nasilja koje se krije iza sporazuma o „slobodnoj trgovini“, kojima su milioni sitnih i samostalnih poljoprivrednika u Meksiku ostali bez egzistencije, a cjelokupne zajednice u jugoistočnoj Aziji prisiljene da napuste zemlju i postanu jeftina radna snaga — projekcija američke dominacije širom svijeta oduvijek je bila oslonjena ili na metak, ili na pesnicu umotanu u baršun.
Tokom proteklih sedamdeset i pet godina, američka vlast je oblikovala svijet na svoj način: izvođenjem državnih udara, osnivanjem vojnih baza na svim meridijanima, nametanjem ekonomske pokornosti čitavim narodima i korišćenjem i bombi i humanitarne pomoći kao oruđa za ukroćivanje i upravljanje planetom. Finansijska i vojna barikada podignuta je da štiti građane Sjedinjenih Država – prije svega elitu, ali i srednji sloj koji u toj zaštiti učestvuje kao manji, ali značajan saučesnik.
U tom okviru treba razumeti i odluku administracije Donalda Trampa da, u aprilu 2025, najprije objavi, a potom ublaži, široki paket tarifa na proizvode uvezene u SAD. Posljedice su u kratkom roku bile bez presedana: berze su se sunovratile, bilježeći pad kakav nikada prije nije viđen u jednom danu. Tako je Trampov potez uzdrmao vladajuću ekonomsku dogmu na kojoj počiva američko poslovanje: da se ideje, intelektualna svojina, kapital i finansijski proizvodi rađaju u srcu imperije, dok je sav „prljav“ i težak industrijski rad izmješten u neki drugi, daleki svijet.
Mnogima se čini da je ova tarifna politika nerazumljiva, da je riječ o pukoj samovolji jednog silnika koji želi da pokaže moć. I možda će se, na kraju, ispostaviti da je baš tako. Jer tržišni sunovrat i politički otpor, koji su administraciju za samo nekoliko dana natjerali da se povuče, svjedoče da je ekonomska logika na kojoj počiva američka imperija preduboko ukorijenjena da bi je promijenio i najdrskiji zamislivi potez.
Iako ne vjerujem u moralnu ispravnost Trampove ekonomske politike — niti u logiku američke dominacije ili samog industrijskog kapitalizma — većina kritika na račun njegove carinske politike koje sam imao prilike da vidim djeluje mi površno.
Nisam ekonomista. Ali sam naučnik i protivnik imperije, i prepoznajem kad neko svjesno pokušava da ponovo uspostavi ekonomsku, političku, a time i vojnu dominaciju Sjedinjenih Država kao svjetske supersile.
Tramp, nažalost, nije budala. Vidi rastuću konkurenciju, naročito iz Kine. Brine se kako da sačuva hegemoniju pred usponom BRIKS-a. I, kao što odlično objašnjava Vinsent Keli u jednom svom tekstu, vjeruje u preokret globalizacije i „vraćanje industrije kući“.
Tramp i njegovi savjetnici imaju dugoročnu strategiju, i po njihovom mišljenju, obnova američke dominacije možda zahtijeva rušenje unutrašnje i globalne ekonomske stabilnosti. Baš kao što su Reganove politike prebacivanja proizvodnje u inostranstvo 1980-ih uništile industrijsku srž Amerike, istovremeno obogaćujući najbogatije, Tramp nema stvarnog interesa za siromašne. On igra ulogu imperijalnog vođe. On gradi moć.
Ekonomske turbulencije i političke reakcije na Trampove carine pokazuju koliko su američka hegemonija i privredni rast koji ona podstiče postali suštinski važni za stanovništvo razvijenih zemalja.
Više od polovine domaćinstava u SAD ima penzione fondove — ne u gotovini, već u obliku ulaganja u akcije i druge finansijske instrumente. Ta ulaganja omogućavaju preduzećima da dođu do operativnog kapitala, a zauzvrat, investitori stiču pravo da u budućnosti prodaju svoje akcije. Sistem funkcioniše na pretpostavci da će dobro vođene kompanije s vremenom povećavati svoju vrijednost. Indeks S&P 500, koji prati 500 najvećih američkih kompanija, u prosjeku raste za 6,8% godišnje. Na taj način, obični ljudi bukvalno postaju ulagači u rast kapitalizma, kroz svoje mjesečne novčane uplate.
Ovaj ciklus, u kome kapitalna ulaganja vode ka većoj proizvodnji, a ona opet stvara novi kapital, ima smisla na teorijskom mikroplanu. Recimo, ja sam loš u gajenju kukuruza, ali bih volio da ga jedem. Pozajmim alat i uložim novac za kupovinu sjemena zajedno sa komšijom koji zna da obrađuje zemlju. Ako ima dobru žetvu, dijelimo plodove, i svi zadovoljni. Ako propadne žetva, oboje ostajemo kratkih rukava.
Ali u stvarnom svijetu, ova logika ulaganja i rasta izgleda potpuno drugačije. Umjesto malih parcela kukuruza, agrobiznisi ulažu u krčenje ogromnih dijelova prašuma da bi zasadili palme radi proizvodnje ulja. Tehnološke kompanije troše gigavate energije za džinovske centre podataka. Spekulanti se klade na svaki aspekt ekonomije — i drugi se klade na njihove opklade. Sve ovo nema nikakve veze s tim da se zadovolje osnovne ljudske potrebe (za koje, prema nekim istraživanjima, sadašnji proizvodni kapaciteti već i više nego dovoljno mogu da obezbijede). Nisam siguran da u to baš vjerujem — naročito kada se u igru umješa profit. Potraga za profitom podstiče korporacije da se sve više upuštaju u prakse koje nanose štetu prirodi.
Da ovakvo ponašanje ne donosi nagradu, ne bi se nastavljalo. Ali u ovom slučaju, ne samo da su počinioci nagrađeni platama, već veliki dio društva — uključujući kongresmene, državne službenike, akademike, i više od polovine američkih domaćinstava — takođe finansijski profitira kroz učešće na berzi.
Šta to znači? Veoma jednostavno. Dok se klimatska kriza ubrzava, dok se šesto masovno izumiranje produbljuje, dok hemijsko zagađenje obara rekorde iz dana u dan, dok se naša kriza prenamjene resursa pogoršava, dok se sve više zemlje betonira i divljina briše — bankovni računi rastu.
Mi — odnosno svi koji imamo penzione ili investicione fondove, i svi koji se raduju kada „ekonomija raste“, a negoduju kada stagnira — postali smo poslovni partneri apokalipse.
Veličanstveni mito
Ovo je ono što je kulturni kritičar Luis Mamford, jedan od najvažnijih mislilaca u istoriji Sjedinjenih Država, nazvao „veličanstvenim mitom“. Mamford u svom eseju iz 1964. Autoritarne i demokratske tehnike piše:
„Današnja tehnika se razlikuje od otvoreno brutalnih, nedovršenih autoritarnih sistema iz prošlosti po jednom veoma povoljnom aspektu: prihvatila je osnovni princip demokratije — da svaki član društva treba da ima udio u njegovim dobrima. Ispunjavajući ovaj dio demokratskog obećanja korak po korak, naš sistem je stekao kontrolu nad cijelim društvom, do te mjere da prijeti da izbriše sve ostale ostatke demokratije.“
Šta Mamford zapravo hoće da kaže? Da čak i nasilni i despotski sistemi crpe moć iz kolektivnog pristanka. Kada se narod složi da učestvuje u finansijskom sistemu koji uništava planetu i osuđuje buduće generacije na život u uslovima koje ni ne možemo da zamislimo — onda je taj narod potkupljen.
Naučnici su pisali o tome kako se ekonomski rast često ne koristi samo za sticanje profita, već i kao mehanizam za održavanje hegemonije. Kroz rast ekonomije, elite mogu da dijele određene koristi društvenim grupama koje bi inače bile nezadovoljne i potencijalno pobunjene — a da pri tome nastave da održavaju i produbljuju nejednakost. To je, na duge staze, suština Trampove igre. On pokušava da ponovo oživi američku imperiju po uzoru na Vilijama Mekinlija, svog omiljenog predsjednika, koji je pod zastavom imperijalne vizije zauzeo Guam, Portoriko i Filipine, a anektirao Havaje.
I, generalno gledano, ta strategija daje rezultate. U globalnom sjeveru postoji široka svijest da potrošačka kultura i ekonomski rast nose sa sobom ekološku štetu i kršenja ljudskih prava. Ipak, većina ljudi ne učestvuje u pokretima za društvene promjene, a kamoli u revolucionarnim. Većina aktivizma koji postoji usmjerena je na reformu sistema, a ne na njegovo ukidanje. Drugim riječima, fokus je na očuvanju Mamfordovih „autoritarnih tehnika“ i sistema rasta koji one omogućavaju, uz pokušaje da se ublaže, regulišu ili zabrane njegove najgore posljedice. To je jedan od razloga zašto preduslovi za paradigmatski zaokret ka ekonomiji smanjenog rasta trenutno nisu ni približno ispunjeni — i zašto nastavljamo da tonućemo sve dublje u ekološki kolaps.
Ovo je ujedno dobar trenutak da se nešto kaže i o Demokratama, jer Demokratska stranka, njeni glasači i progresivni krugovi u SAD predstavljaju prototip ovakvih političkih pristupa. Oni teže „prijateljskoj imperiji“ — svijetu u kome je drvna građa sa FSC sertifikatom, reklame politički korektne, energija „zelena“, vojska karbonski neutralna, ekonomija kružna, a proizvodnja čista.
To je, naravno, potpuna fantazija — kao što sam objasnio u svojoj knjizi Sjajne zelene laži (Bright Green Lies).
Ali ta vizija je nevjerovatno privlačna, posebno kada shvatimo da postoje samo dvije stvarne alternative: otvoreno brutalna, imperijalistička vizija krajnje desnice, i revolucionarna transformacija društva kakvu zagovaraju ljudi poput mene. A samo u jednoj od tih vizija vaš berzanski portfolio će nastaviti da raste.
Revolucija ili varvarstvo
Van srednje i viših klasa, proces globalizacije — kao samo jedan od oblika štete koju industrijski kapitalizam, civilizacija i imperija nanose — već dugo izaziva žestok otpor siromašnih, domorodačkih zajednica i mnogih ljudi iz globalnog juga. Kao što sam napisao prošlog jula, osvrćući se na antiglobalistički pokret i motive za proteste protiv STO 1999. godine u mom rodnom Sijetlu:
„Organizovani radnički pokret i aktivisti za ljudska prava smatrali su [globalizaciju] pokušajem preuzimanja moći — otvaranjem nacionalnih granica za slobodno kretanje korporacija, uz istovremeno ograničavanje kretanja radnika. Po njihovom mišljenju, to bi dovelo do dvostruke katastrofe: prvo, do premještanja poslova iz bogatih zemalja u inostranstvo, ostavljajući radnike bez prihoda kod kuće; i drugo, do stvaranja novih tržišta jeftine radne snage u siromašnim zemljama, gdje su plate niske, a zaštita radničkih prava praktično ne postoji.
Ekolozi su na sastanak Svetske trgovinske organizacije (STO) 1999. gledali kao na samit oligarha — okupljanje s ciljem što bržeg i efikasnijeg izvlačenja resursa iz životne sredine. Drugim riječima: pretvaranja žive planete u mrtve proizvode i profit, što brže i što jeftinije. Tvrdili su da će neoliberalne trgovinske politike, prilagođene korporacijama, desetkovati ekološku zaštitu širom svijeta i omogućiti sve veće „eksternalizacije“ troškova u vidu zagađenja i ekoloških žrtvenih zona.
Studenti, vjerske grupe, domorodačke zajednice i pokreti za rasnu pravdu takođe su STO, kao i njene „sestrinske“ institucije — Svjetsku banku i Međunarodni monetarni fond — vidjeli kao oruđa nasilnog ekonomskog neokolonijalizma.
Iako su protesti u novembru 1999. bili uspješni u tome da blokiraju samit STO, neoliberalna agenda tzv. „slobodne trgovine“ ostala je dominantna ekonomska paradigma u većini godina koje su usledile. Od 1999. do danas, veličina globalne ekonomije porasla je sa 55 na skoro 120 biliona dolara. Ali, suprotno onome što bi neko mogao pomisliti, taj rast nije značajno smanjio siromaštvo — ogromna većina tog novca završila je u rukama bogatih.
Na ekološkom planu, neoliberalni projekat slobodne trgovine, globalizacije i deregulacije podigao je već destruktivan sistem na potpuno novi nivo.
Godišnje zagađenje gasovima staklene bašte poraslo je sa 25 milijardi tona 1999. na 37 milijardi tona 2022. godine. Ljudska potrošnja energije porasla je sa oko 120.000 na 179.000 teravat-sati — skoro 50% više. Da bi se zadovoljila ta potražnja, gotovo 80% nove energije u tom periodu došlo je od fosilnih goriva i biomase (sječe šuma i njihovog sagorijevanja).
Proizvodnja plastike više nego se udvostručila od 1999. godine, a više od dvije trećine sve plastike ikada napravljene proizvedeno je upravo u tom razdoblju. Globalna populacija porasla je sa 6 na 8 milijardi. U međuvremenu, brojnost divljih životinja u prosjeku je opala za 18% između 1999. i 2018 — i to u odnosu na već značajno oslabljenu bazu iz 1970.
Skoro četvrt vijeka kasnije, ciljevi i poruke iza protesta protiv STO pokazali su se ispravnim. Korporativna globalizacija bila je katastrofa za radnike, siromašne i planetu. Nejednakost u bogatstvu porasla je u gotovo svim dijelovima svijeta, uključujući i same Sjedinjene Države. U siromašnim zemljama poput Meksika i Bangladeša, širenje fabrika u kojima radnici rade u uslovima nalik modernom ropstvu postalo je uobičajeno, dok je demontaža tarifa i trgovinskih ograničenja u korist neoliberalne „slobodne trgovine“ uništila domaća tržišta — poput tradicionalne organske poljoprivrede.“
Ali sve ovo ne znači da su Trampove politike ispravne — već samo da predstavljaju još jedan oblik imperije, još jedan pokušaj projekcije dominacije.
Fajnenšel tajms: Kako je partija Olafa Šolca izgubila uporište u jezgru nemačke industrije
Naša politika mora ići dalje od sopstvenog novčanika
Radujem se kada se ekonomija urušava, iako je to teško i za mene, a još teže za mnoge druge. Ipak, zdravlje ekonomije — ovakve kakva je danas — predstavlja pokazatelj brzine kojom se živa planeta pretvara u mrtve proizvode. Što više centara za podatke se izgradi, što više šuma bude posječeno, što više kilometara bude prebijeno a hektara betonirano — to ekonomija bolje stoji. I obrnuto: periodi ekonomskih recesija bili su jedini trenuci u kojima smo zabilježili pad emisija gasova staklene bašte, smanjenje krčenja šuma i slično.
Ovo je, naravno, samo jedan način organizovanja društva. Većina kultura u istoriji čovječanstva nije imala ništa slično ovom sistemu ulaganja, a ipak je uspijevala da zadovolji osnovne potrebe i obezbijedi dobrobit. Ljudi mogu da žive a da pri tom ne uništavaju zemlju. I duboko je nepravedno što, kako starimo, jedini „realan“ način da ne završimo siromašni i beskućnici jeste da ulažemo u kapitalizam. Za siromašne, „veličanstveni mito“ više je skrivena prijetnja nego zlatne lisice.
Jedno je nesporno: iako je „veličanstveni mito“ bio nevjerovatno efikasan u umirivanju masa, i konzervativne i liberalne elite nas, bez mnogo razlike, vode pravo u ekološku katastrofu. Bez obzira na to da li nas čeka ekonomski sunovrat ili neko čudo, naša politika mora da prevaziđe lični interes i računicu.
Maks Vilbert je dugogodišnji društveni aktivista, vodič kroz divljinu i suosnivač pokreta Zaštitimo Teker Pas — organizacije koja se bori protiv rudarskih projekata. Trenutno sarađuje sa Fondom za pravnu zaštitu životne sredine zajednica. Koautor je knjige Sjajne zelene laži: Kako je ekološki pokret skrenuo sa puta i šta možemo da učinimo povodom toga, a takođe vodi i bilten pod nazivom Biocentrično.
