Piše: Slobodan Šoja
Tokom današnjeg informativnog programa N1 za BiH iz Knina se javio novinar zagrebačkog N1 Ivan Hrstić. Trebao nas je obavijestiti o sutrašnjoj proslavi godišnjice Oluje u Kninu, valjda onako kako to rade svi novinari. Hrstić, međutim, nije bio novinar, on je govorio kao političar, kao član desnog krila HDZ. Njegovo izvještavanje bilo je primjer zašto je novinarstvo N1 gore od novinarstva sa javnih servisa. Od N1 se očekuje da po definiciji bude bolje, ali nije. I zato je gore.
„Hrvatska se u Oluji oslobodila daviteljskog zagrljaja koji je gušio Hrvatsku pet godina i Hrvatska je konačno mogla prodisati kao ostale europske nacije i krenuti putem razvoja“, veli političar a ne novinar Hrstić i dodaje „Pamtimo da je to bio dan koji je oslobodio Hrvatsku, ali je isto tako hrvatska vojska uskoro došla pred sama vrata Banjaluke, gdje je na koncu ipak bila zaustavljena crvenim svjetlom iz Vašingtona i drugih centara moći. Nažalost u tom trenutku je očito međunarodna zajednica prosudila da je ipak sklonija podjeli BiH što je na koncu i obavljeno a hrvatska vojska se vratila otkuda je došla“.
Slobodan Šoja: Život i priključenija britansko-francuskog Načertanija
Novinari valjda ne bi smjeli koristiti riječ „nažalost“ kad iznose neki stav. Oni moraju biti neutralni. Mada ova ocjena da su velike sile svjesno podijelile BiH nije nezanimljiva! Koliko je Hrstić ravnodušan prema nesrećnicima koji su izbjegli vidi se kad kaže da Hrvatska ne bi smjela dan Oluje pretvoriti u dan žalosti već u dan veselja. A u sljedećoj rečenici je izjednačio srpske i hrvatske žrtve: „Hrvatska neće obraćati mnogo pažnje na one koji bi željeli skrenuti pažnju na žrtve koje su se dogodile, na nevine žrtve srpskog i hrvatskog življa koje su se dogodile u danima poslije Oluje.“ Žrtve se po Hrstiću događaju! Svoje „neutralno“ javljanje i izvještavanje završio je patetično: „Bitno je da će iznad Knina letjeti hrvatski piloti u hrvatskim zrakoplovima koji garantiraju budućnost slobodne Hrvatske u desetljećima i stoljećima koji dolaze.“
Neka nevidljiva bolest vlada Hrvatskom, bolest potpunog sljepila nad nesrećom drugih, bolest koja tuđu nesreću pretvara u vlastitu sreću. Mora li se baš igrati i pjevati u trenucima kad minimalna empatija i tuga zbog četvrt miliona unesrećenih ljudi traži nešto više odmjerenosti? Ne znam kad će se pojaviti neko političko vodstvo u Hrvatskoj koje će obilježavanje Oluje pretvoriti u jedan dostojan događaj koji neće nikog povrijediti i koji će odmjerenim riječima samo kazati istinu.
Tako je to kod nas svih. Svako obilježavanje se pretvara u porodično veselje ili u porodičnu žalopojku gdje je najvažnije prozvati i okriviti mrskog neprijatelja i poručiti da ćeranje predstoji. Svaka svečanost je poziv na osvetu. Riječi empatija i dostojanstvo ne postoje više u našim glavama i navikama.
Trebaju nam dostojanstvena obilježavanja raznih godišnjica. U posljednje tri decenije nismo doživjeli niti jedno na cijelom prostoru Jugoslavije. Trebaju nam obilježavanja koja će postati važna lekcija iz istorije i opomena, a ne poziv u rat. Takva dešavanja mogu pripremiti samo ljudi mira i širokih vidika. Današnji to nisu.
Izvor: Fejsbuk/ Slobodan Šoja
