Moje ime i prezime u komšiluku su svi znali. U ratnom Sarajevu nije trebalo da se zna više. Prije rata sam se osjećao prihvaćeno, voljno. Barem u mom okruženju niko svijet nije gledao nego onim očima koje su upijale Branka Ćopića. Dobro i zlo nisu bile nacionalne kategorije. Štoviše, ko je odrastajući na Ćopiću uopšte mogao pojmiti nacije na način na koji ih je, činilo se odjednom, počeo pojmiti svijet oko nas. Djeca u komšiluku ponekad bi me sada gledala dugo, kao da sam, ne osoba nego nešto što se ne uklapa u njihov svijet, pa bi bacili kamen ili nešto drugo tvrdo što je bilo pri ruci. Onda bi prošaputali „majku četničku“, dovoljno glasno da čujem. Kasnije se to pretvorilo u prave urlike. Odrasli su bili tiši, ali hladniji. Šutnja onih dostojanstvenijih, ali prestravljenih svoju i budućnost svojih najmilijih je boljela više od kamena. Bila je je obezljuđujuća.
Bilo je i onih odraslih koji su znali biti gori od djece. Djeca su barem imala svoju brzopletu, nepotpunu okrutnost — kamen, fišek iz cjevke, zamućen pogled, ali nekako ipak pun stida, riječ što se prelomi na pola pa padne u blato ili bljuzgavicu. Odrasli su, međutim, znali mjeriti, znali su čekati pravi trenutak da kažu ono što ne boli odmah, nego počinje da peče kasnije, kad ostaneš sam. Takvi su me naučili da je dječja okrutnost prolazna i plitka, a da odrasli nose nešto dublje i hladnije — ono što se godinama taloži u čovjeku, kao naslage u koritu rijeke – često, na samom izvoru nemajući veze sa konkretnom, uobličenom mržnjom – i što izađe na površinu kad svijet poludi.
Bježao sam u knjige, uglavnom one istorijske. U njima se znalo ko je tlačitelj, a ko porobljeni, ko je oslobodilac, a ko izdajnik; znalo se zašto se gine i kako se ne zaslužuje prezir.
A na srpskoj televiziji — Risto Đogo. Studio je pretvorio u pozornicu za svoje prostačke performanse i viceve, u jednoj ruci drži flašicu insekticida, a drugom lagano maše, kao da će njome otjerati dosadnu mušicu. Na ekranu iza njega smjenjuju se „satirični“ prizori bosanskih muslimana, ljudi izbrisanih iz ljudskosti, svedenih na sjenke svog postojanja. U njihovim pogledima nema suza, jer su sve već iscrpljene, ostalo je samo ono tvrdo i prazno što ostane kad čovjek dugo, dugo ne doživljava ništa drugo osim nesreće. Golgota drugih postala je zabavni program.
U Sarajevu su na sav glas govorili da se bore za nešto drugačije i pravednije, nešto meni srcu bliže i draže od đoga koji svakodnevno sahranjuju dostojanstvo Gavrila Principa, Stepe Stepanovića, Nikole Tesle, Vojislava Kecmanovića – Đede i sviju onih koji su bili zahvalni na metku koji je Halid Nazečić namijenio Luburiću, onih koji su uvijek znali da je hranjenje srca iluzijom da su svi ljudi, posebno cjelokupni narodi, rđavi, odraz rđe nataložene u vlastitom srcu. U svekolikom mraku koji nas je gutao, bilo je utješno pomisliti da postoji bar jedna iskra koja bi mogla zapaliti nešto bolje od onoga što smo gledali svaki dan.
Možda je to bila samo moja dječja potreba da vjerujem da ljudi, kad već krenu u borbu, ne kreću samo zbog mržnje i osvete. Da negdje, duboko u svemu tome, postoji namjera da se čovjek podigne iz blata, da se popravi svijet u kojem su nam dani bili unaprijed određeni kao dugi redovi poniženja. Iako su mi godine koje će doći pokazale koliko su takvi tračci krhki i kratkovječni, u tom trenutku oni su mi bili jedina toplina uz koju sam se mogao priviti.
Godine koje su došle polako su je gasile. Ispod silne slatkorječivosti, kao ispod tankog sloja čiste vode, ležala je stara muljevita struja — obnovljena propaganda Benjamina Kalaja, u novom jeziku, ali s istim mirisom potmulih mržnji. To su one mržnje što u čovjeku polako i nevidljivo rade, dok mu ne izmijene lice, dok ga ne načine naličjem onoga što svjesno ili nesvjesno pokvareno tvrdi da jeste, maskom očiju hladnih, a usta spremnih na histerični vrisak, ujed, simboličnu likvidaciju svakoga ko je to primijetio i glasno izrekao.
S druge strane, preko dejtonske linije, preko Drine, Pive i Tare: srpska propast u okvirima kulture spektakla. Nesreća pretvorena u zabavu, a patnja u predstavu. Poraz osvjetljen reflektorima koji prati skaredna muzika. Pogledi u kojima su preostali samo prividi ljudskosti, samo različite zastave iza njih.
Kulminiralo je u Zaostru kod Berana, u ovim godinama što su nama sadašnjost, a nekad će drugima biti neslavna prošlost. Ljeto, ali sjenovito u crkvenom dvorištu, kao da drveće zna kad treba da priguši sunce. Ili mi se to samo učinilo od siline sjenke koja je sve prekrila. Između kamenih zidova besjedio je episkop — Srbin, rodom Sarajlija, nešto stariji od mene, mogao je imati 15 godina kad je rat počeo. Lice mu uznemireno, namučeno bezumljem i onom vrstom gluposti koja ponižava i obezljuđuje. Govori da će odvratno kičastu statutu Pavla Đurišića koju je prethodno poljubio kao cjelivajuću ikonu, unijeti u crkvu, pa nek sruše crkvu oni koji hoće da je sruše. Neka sruše crkvu oni koji misle da treba srušiti statutu čovjeka koji je bez treptaja ispisao sljedeće redove: „Kod muslimana oko 1200 boraca i do 8.000 ostalih žrtava: žena, staraca i dece... Moral: kod naših jedinica bio je u svakom pogledu izvrstan i na veoma visokom stupnju.“? Crkvu, tijelo Hristovo, treba isturiti u živi zid kako bi se zaštitio takav „moral“? Gdje li sam to već čuo? Ah da, u onoj sceni moralnog samoubistva kada ludi Radovan zbunjenom poljskom reporteru na brdima iznad Sarajeva na loš engleski prevodi svoje stihove: „D siti brns lajk… lajk tamjan i d čr’rč“ i dopušta mu da taj skaredni performans – snima, ovjekovječi kao spomenik jednom vremenu.
I evo, sad isto to čini i naš srpski episkop – Sarajlija.
I dalje mi je u glavi taj prizor, a sa zadnjim tračcima nade postavlja se i pitanje: šta bi bilo da je bio moj komšija, da je preživio da je svojim očima vidio sve strane rata? Ne samo snimke rovova i laži o slavnim vojevanjima, nego i podrume pune uplašenih ljudi, prazne ulice, tišinu nakon granatiranja kada se po glavama roje misli da li je neko tebi drag završio u komadićima? Da li bi da je shvatio da mržnja i glupost imaju lice i naličje, usne i dalje cjelivale taj čudovišni kič, ili bi postao svjestan šta znači cjelivati Jevanđelje? Da li bi mu bilo jasno da je gnusobu opušćenja učinio (srpskim) znakom vremena?
I možda je baš to ono najtužnije: što bi da je bio bilo čiji ratni komšija vjerovatno ostao upamćen ko nosi vodu starici na šesnaestom spratu ili dijeli komad hljeba ili humanitarne pomoći kad ga nema dovoljno ni za sebe. Možda bi u njemu ostalo nešto od onog straha i stida koji čovjeka zadrže da ne sklizne u tupo bezumlje. Ali život ga je odveo drugim putem — daleko od svih strana rata, na komotnu odstupnicu sa koje je lako birati heroje i kreirati mitove, a da nikada nisi proljevao suze ispod karoserije napuštenog auta želeći da se probudiš daleko od onoga što su kreirali ljudi đurišićevskog morala. Tako je došao dan kad je u hram unio kip zvijeri, a izneo napolje dio istine koju je Crkva zavjetovana da čuva. I ne, nisu tu nikakvi dukljani izgovor, baš kao ni kalajevci ili ustaše, ni cijeli spisak srpskih dušmana kroz istoriju. Dok sam ga gledao i slušao, nisam vidio samo čovjeka koji je u paklu izgrađenom od distorzija stvarnosti i čudovišnih svjetonazora, već i čovjeka koji se odrekao čovjeka koji je mogao biti, samo da je svijet pogledao iz vizure koju mu čin nalaže.
Taj trenutak nije govorio samo o ovom episkopu ili bilo kome drugom, malom ili velikom, ko je pošao njegovim ili sličnim putem, već o društvu koje je naučilo živjeti sa svojim padom – bilo da ga oportunističkim prihvatanjem oktroisane gluposti proglašava renesansom ili preplašeno ignoriše – sve dok taj pad nije postao mjera njegovog identiteta.
