Piše: Nebojša Popović
U najnovijem izvještaju hrvatske Sigurnosno-obavještajne agencije(SOA) koji je nakon tri godine objavljen 20. jula navodi se da u CG postoji društveno-politički procjep, između procrnogorske opcije koja je opisana kao „proevropska“, i prosrpske opcije koja je navodno „proruski i antizapadno orijentisana“.
U izvješaju se problematizuje učešće „radikalnih srpskih stranaka“ koje su dio vladajuće koalicije u Crnoj Gori, a poseban naglasak se stavlja i na negativnu ulogu i djelovanje Srpske pravoslavne crkve (SPC) u Crnoj Gori, BiH i na Kosovu.
Teško je reći ko je od koga, i da li je prepisivao, ali upada u oči da se stanovišta hrvatske službe i opozicionog DPS-a u Crnoj Gori ne razlikuju ni za milimetar. Cinik bi čak primijetio da se vjerovatno riječ o stavovima koji su zajednički usaglašavani između stranke čiji je počasni predsjednik Milo Đukanović i hrvatske obavještajne agencije.
Ko je kome u tom poslu stariji partner nije teško pogoditi.
Sa stranica Žurnala je na vrijeme upozoravano da protest Zagreba zbog rezolucije o osudi Jasenovca koju je u junu 2024. usvojio crnogorski Parlament nema apsolutno nikakve veze sa samom rezolucijom, te da je isključivo po srijedi želja Zagreba da upravlja procesima u Crnoj Gori – tj. da instalira vlast čije će ponašanje znati kontrolisati.
Da je to tako potvrđuje i nedavno održan koncert hrvatskog pjevača Marka Perkovića Tompsona u Zagrebu u čijoj organizaciji je morala učestvovati država, a koji je okupio oko 500 hiljada ljudi. Gledano sa te strane, prizivanje duha NDH-a i ustaška koreografija za aktuelnu vlast u toj zemlji nisu previše problematični.
Ono što je pak za brigu glede Crne Gore jeste činjenica da je zvanični Zagreb i bez izbacivanja antievropskih Srba iz vlasti uspio da Crnoj Gori nametne određena rešenja koja idu njemu u korist, pa čak i kada je riječ o kadriranju pregovarača povodom spornih pitanja sa Hrvatskom.
U diplomatskoj praksi nije poznato da je ikada zemlja sa kojom postoje otvorena pitanja imenovala drugoj strani pregovarače koja će to činiti u njeno ime. Naravno, to je neprirodno zato što u tom slučaju nije jasno za koju državu i interese ta lica rade. U slučaju Ranka Krivokapića i Crne Gore i taj fenomen se desio.
U pitanju je okolnost kojom se ne bi mogla pohvaliti nijedna trezvena vlast, pa tako ni vlast u Podgorici. Moguće da kada se sagleda šira slika sve to ima nekog većeg, običnim smrtnicima i građanima nedokučivog smisla, u kontekstu ubrzanog evropskog puta Crne Gore. Samo je važno voditi računa da se na tom putu negdje ne zagubi državno i nacionalno dostojanstvo…
