Piše: Miloš Lalatović
Ima ljudi sa kojima se život čudno i surovo poigra od samog rođenja. Takvi liječe rane do kraja svoga vijeka raznim sredstvima. Najčešće je u pitanju alkohol ili druga opojna sredstva. Vremenom postaju prepoznati u svojoj sredini kao jurodivi, boemi, skitnice. Ovakvi ljudi su uglavnom dobrodušni i voljeni od okoline iako često izrugivani od nje. Jedan od ovakvih je bio književnik i slikar Miladin Kovačević alias Jakov Jaša Grobarov.
Rođen 1938. godine u Mostaru. Majku je izgubio sa dvije godine, a ubrzo po početku drugog svjetskog rata i oca, koga ubijaju ustaše. Živio je sa maćehom do svoje jedanaeste godine, koja je kasnije oslijepila. Srednju školu završava u Mostaru, nakon čega nastavlja život lutalice i skitnice. U Beograd dolazi šezdesetih godina. Objavljuje pjesme, romane i priče. Neke od priča mu objavljuje i prestižna“Politika“. Ipak, život provodi po kafanama. Radio je jedno vrijeme i kao grobar, otud i nadimak. Jedna od čuvenih Jašinih izjava, koje je izrekao jednom prilikom javno pred velikim brojem ljudi, kako sam kaže u izvjesnom psihotičnom stanju, bila je“zaustavite zemlju, hoću da siđem“…
Jaša je inspirisao razne umjetnike, književnike i do danas nastavlja. Govorili su o njemu između ostalih književnici Matija Bećković, Mošo Odalović, Svetislav Basara, novinar Velja Pavlović, koji je tokom jedne emisije rekao da ga doživljava kao rođaka. Svoje pjesme znao je da piše pijan, kad se uveče vrati iz kafane.
Bavio se i slikarstvom. Živio je tri godine u Parizu. Znao je da pokloni pažnju svakome bez obzira na društveni status. Valjda zato što je i sam živio život od intelektualca do skitnice. Jednom prilikom kad se u Beogradu održavao pjesnički festival, gdje su se recitovale pjesme književnika iz raznih država, Jaši je svega toga bilo preko glave. Čuo je ogroman broj pjesama, tako da mu je bilo praktično muka od njih. Otišavši do toaleta i tamo ga je dočekala radnica, koja ga je održavala, zamolivši Jašu da sasluša i njenu pjesmu. Njemu, iako mu ih je bilo dosta, saslušao je. Pjesma je glasila“čistim, čistim, stanem, pa mislim, mislim, mislim, pa ponovo čistim“…
Imao je svoje kafane. Tražio je one autentične boemske, koje nijesu, , izgubile dušu“. Kafana mu je služila kao liječilište svojih davnih rana. U njoj se kao i mnogi
boemi osjećao kao kod kuće. Ona mu često i jeste bila jedina kuća.
Jakov Jaša Grobarov, umro je 2013. godine. Za njega kažu da je bio poslednji autentični srpski boem…