Izvor: Stefan Sinanović
Evo B. Mandić uobičajeno pojednostavljeno, senzacionalistički, komunističko-komesarski izvitopereno, površno i bez konteksta čini „[…] ljubiteljima hrvatskih i srpskih kvislinga, jedno malo podsjećanje: da su zajedno, pod SS pratnjom, 13. aprila 1943. godine prenosili mošti svetaca i lijepo se družili na zemunskom mostu.”
1) Vjerovatno misli na ’42. i 2) o tome kako su, istinski velikani, akademik prof. Radoslav Grujić, koji je pronašao grob Cara Dušana u Svetim Arhangelima, a njegove ostatke štitio svojim tijelom tokom aprilskog bombardovanja ’41; i Miodrag Grbić, jedan od najvećih regionalnih arheologa svoga vremena, u uslovima okupacije prošli golgotu, bili spremni da rizikuju ne samo karijere, budućnost i nacionalnu čast nego i svoje živote da bi, kad su čuli da ustaše po Fruškoj gori pljačkaju i skrnave manastire, otimaju kulturne dragocjenosti i duhovno blago, nešto od toga sačuvali – naravno: ni slova.
Niti očekujemo jer Brano ne zna, za njega su ovi ljudi samo „predstavnici srpske izdajničke vlasti” i nije bilo pametno pregovarati s tim jedinim Njemcem koji je imao nekakvog razumijevanja za narod, majorom Johanom Rajsvicom, da se nekako, iz NDH pandemonijuma, izvuku i dopreme mošti Sv. Kneza Lazara, cara Uroša i Sv. Stefana Štiljanovića + toliki kamioni kulturnog, fruškogorskog nasljeđa.
Trebalo mu je valjda, u stilu Otpisanih, dinamitom dići auto u vazduh budućim komunističkim čitankama za radost ili za temu, osamdeset i kusur godina kasnije, Branu Mandiću i revolucionarnom društvancetu na nekom seminaru: temu i smijeh, ay Carmela! Dakle, ko o podvizima ovih nevjerovatnih ljudi, prvenstveno iz tadašnjeg Muzeja kneza Pavla, ali i o majoru Rajsvicu, koji je neke ljude spasio i iz banjičkog logora (između ostalih i Aleksandra Deroka) i koji nakon rata nije osuđen nego se vratio predavanju na minhenskom univerzitetu, želi nešto da sazna nek čita Medakovićev „Efemeris”. Što se Brana i njegovih simplifikovanih fantazmagorija tiče, tu je stanje nepopravljivo kao i za, nažalost, štošta drugo u Montenegru.
Izvor: Stefan Sinanović, Fejsbuk
