Piše: Goran Komar
Kada god sam sa svojima automobilom prilazio Beogradu, govorio sam: „Tu je naš univerzitet“. Istina, moj je na osnovnim studijama medicine, ipak, novosadski, ali na specijalističkim studijama, beogradski (2000. godina). Ni tada, u vrijeme agresije NATO na Jugoslaviju, moji boravci u Beogradu nisu se iscrpljivali samo studijama. Knjižare, Narodna biblioteka, izdavači i razgovori sa gospođom Tanić. Susret sa reprintom djela bokeškog i hercegnovskog sveštenika Sava Nakićenovića posvećenog istoriji srpskih rodova Kninske krajine. Privatne biblioteke nekih značajnih istraživača i naučnika.
Koliko je mladih sa prostora srpskog periferijskog dosega svoje školovanje ostvarilo u Beogradu? Mojih Novljana, na primjer. Dolazili bi i mi iz Novog Sada ispred „Kasine“, a takođe, da preturamo po policama sa antikvarnom knjigom u podrumskim prostorijama knjižara u Knez Mihailovoj. Koliko je velikih znalaca i učitelja iznjedrio univerzitet u Beogradu? Ja sam čitavog života, od rane mladosti, pripadao opoziciji pokretu koji je personifikovao J. B. Tito. Tokom života, sticao sam uvide koji su me i u mjestu življenja (Herceg Novi, Boka Kotorska) i u mjestu školovanja, činili nezadovoljnim dominantnim političkim i ideološkim izrazom naroda Crne Gore i Srbije (ne manje i Bosne i Hercegovine) i u meni generisali osjećaj za koji vjerujem da bi bio blizak ili sličan onome koji su razvijali pripadnici političke emigracije u zapadnim evropskim i zemljama Amerike. Uvijek je, međutim, prevladavao osjećaj respekta i čak razvijanja određene emotivne baze prema tom gnjezdu znanja i nauke koje je okupljao univerzitet u Beogradu. Pa i kada je sve okolo tamno. I nastojao sam takav osjećaj prenijeti drugima. Sjećam se kako smo u Herceg Novom, ne tako davno, priredili svečano obilježavanje velikog jubileja univerziteta u Beogradu. Sala dvorane „Park“ je bila prepuna.
Da me je neko pitao da predvidim kako i gdje će otpočeti procesi koji bi, eventualno, mogli obilježiti početak razgrađivanja pojave koju ja nazivam komunističkim monumentom, definitvno bih rekao: „U Beogradu“. Nakon pola godine, vjerovao bi, stići će u Crnu Goru. Ipak, nije se dogodilo tako. Taj je proces začet u Crnoj Gori. Pokretom litija koji je podstakao g. Milo Đukanović, inicijalno, u inauguracionom govoru na Cetinju sa otprilike dvije rečenice, najavljujući konačno rješavanja statusa pravoslavne crkve. Do 30. avgusta 2020. godine, poražen je na izborima. Pokret litija, bio je narodni pokret obilježen dominantnim učešćem mladih, sabirajući mnoštvo kakvo Crna Gora nikada nije vidjela. U visokoj mjeri, štiteći tradicijsku pravoslavnu crkvu, projavljen je jedan krupan biljeg pokreta u ličnostima najsnažnijih ličnosti u episkopatu SPC: vladika Amfilohija i Atanasija, te ostalih „južnih“ episkopa. Oni, sa najdubljim teološkim uvidima i obrazovanjem isticali su se oštrom kritikom brozovskog i uopšte komunističkog naslijeđa.
Sinanović: Kiš i Amfilohije ili o jednoj izbledeloj fotografiji
Pet godina kasnije, na ulice Beograda i drugih gradova Srbije, izašla je masovno studentska omladina. Došlo je do podrške univerziteta u Beogradu i ostalih visokih centara studentima. Ovim člankom ja želim da iznesem uvjerenje da visoki kolektivitet (nastavnički i studentski sastav univerziteta) u svom ukupnom istorijskom hodu, po inerciji tog hoda i analitički, teško da može učiniti pogrešku u odlučivanju u pitanju koje u tolikoj mjeri ima životni značaj. Bez obzira na najtragičniji povod za otpočinjanje protesta, on je opravdan istorijom autokratizma u našim zemljama. Istorija autokratskih režima u nas je zastrašujuća. Podstiče na razmišljanja o strukturi narodne duše u Srba. Traži, čak, da se detektuje naprslina koju možda mogu otkriti istorijski i politički procesi koje je proživljavao srpski narod. Ja znam da političke partije gledaju ka obezbjeđivanju instrumentarija za dostizanje vlasti, ali, i još više, ka mehanizmu samoodržanja. Politička korupcija je u tom smislu neminovnost. Međutim, istorija srpskih autokratija otvara pitanje sposobnosti srpskog društva za stvaranje državnih ustanova. Zapremanja javnog prostora u Srbiji od strane g. predsjednika je neuljudno i razorno. Ogromnu brigu nosi njegovanje kulta ličnosti u nivou i izrazima kulta J. Broza. Ili vođe Sjeverne Koreje. Teške godine razura Jugoslavije srpski narod je prošao pod teretom odluka koje su donosili pojedinci ili partijske oligarhije, a ne kolektiviteti najviših kompetencija kako su to zasluživala osjetljiva pitanja koja su se otvarala. Kao gumicom je izbrisana sjajna istorija i korak srpskih predratnih diplomatskih tradicija. U diplomatiju su ugurane osobe koje u ogromnom postotku stižu iz familija komunističkih revolucionara.
Kompletan politički prinos komunističke Jugoslavije predstavlja tekovinu revolucionarnih (anarhističkih) foruma i takav je ništavan. Donio je, međutim, prekid u prirodnom razvoju naroda koji je iz oba svjetska požara izašao kao objektivno doprinoseći pobjedničkim snagama.
Pokret koji obilježavaju i iznose studenti u Srbiji, ja ne razdvajam od pokreta litija u Crnoj Gori i srpskom jugu (litije nisu organizovane samo u Crnoj Gori). Samo, za mene, redoslijed događaja nije bio očekivan. Vjerujem da nastavni kadar univerziteta u Srbiji zna da je prekid sa političkim modelima koji su decenijama obilježavali život u našim zemljama totalna neminovnost. Sva ostala pitanja su sporedne važnosti i sigurno će doći na red. Srbija će naći snage da se izmiri i započne stvaranje snažnih i nezavisnih državnih ustanova. Univerzitet u Beogradu, izvjesno je, ne može učiniti pogrešku u trasiranju temeljnih putanja srpskog društva. Studenti, čak niti po diktatu tla – na instiktivnoj razini.
Izvor: Stanje Stvari
