Piše: Vojislav Durmanović
Kad mi neko kaže – Europa! … Ja odmah čujem kako iz daljine gude topovi. A naše kuće – kako gore…
Derviš Sušić, ,,Majka”
,,Kad se ćaše po zemlji Srbiji” proletos, ne bi to samo da bi institucije pravne države radile svoj posao, već je otvorilo pitanje u čijem ga to interesu, ako ne građanskom i narodnom, dakle pravednog društva, onda zapravo rade, odnosno ko to postavlja pravila političke igre u Srbiji, čije kompradorske elite zadnjih trideset godina rade za druge, a kradu za sebe. Drugim rečima, načeta je i problematika one anonimnije, sistemske korupcije u postprivatizacijskom pašaluku, čiji su SNS-ovi plaćeni eksperti tek šalteruše, a uličarski batinaši psi čuvari – u kojem je dinar investitorskog profita, masno subvencionisan iz budžeta građana Srbije, svetinja, a život istih tih građana, koji su jesenas u Novom Sadu čekali prevoz do posla jednak nuli. O vazalstvu Vučićeve bankrotirane autokratije, još razgovetnije od ruskih obaveštajnih izveštaja i hvalisanja u Džeruzalem postu o trgovini smrću sa telavivskom i kijevskom huntom, govori u javnosti nedovoljno opažena, ne bilo kakva zajednička vojna vežba Vojske Srbije sa NATO snagama pod nazivom ,,Platinasti vuk” ovog meseca održana u bazi Jug kod Bujanovca, koja je podrazumevala i usavršavanje antipobunjeničkih operacija, pri čemu su zapadnjački stručnjaci srpski profesionalnu vojnu silu dodatno obučavali u taktici gušenja masovnih nereda.
Vojislav Durmanović: Gubitnička vremena traže gubitničke mitove
To što je EU tzv. Projekat Jadar uvrstila u strateške prioritete mora biti prenuće iz malograđanskog mesečarenja do Brisela (nedaleko od kojeg je baš u aprilu holandska policija prebijala i puštala vučjake na propalestinske studente). Maksima kako Evropa nema alternativu i da je evropski put nekakvo pitanje vrednosti, a ne reketiranja zemalja kandidatkinja, dok se preko polovine građana Srbije protivi evrointegracijama, više ne može opstati u istom iskazu sa otporom rudarskim magnatima u Podrinju i Jadru, koji će, kako stvari stoje, morati da se brane na Ibru, a ne u Strazburu. Inače pokret srpskih studenata ne bi bio ni studentski ni narodni, gubi svaki istorijski kontinuitet i sa šezdeset osmom, i sa ustankom na atinskoj Politehnici 1973, i sa antiimperijalnim, antikompradorskim buntom protiv šahovog režima 1979, ali i sa globalnim otporom istrebljivačkom pohodu u Gazi omladine na blokadama kampusa od Njujorka do Berlina.
Taj ,,mladosrpski”, najpre ustavno-patriotski pokret koji su poveli studenti nije podvajao sredstva i cilj: samoorganizovani direktnodemokratski plenumi nisu bili ad hok instrument, već sam život, srce i duša pokreta, ono što mu je obezbedilo trajan demokratskih kvalitet: kapacitet za učenje na vlastitim greškama i vitalnost, jedinstvo, uprkos zajedničkom zadatku od Slobodana Antonića do Stevana Filipovića da ideološku i identitetsku heterogenost studenata okrenu protiv njih.
Stoga je odlučujući napor morao biti uložen u izgradnju postojane granice prema parlamentarnoj, a nedržavotvornoj opoziciji, čiji spor s Vučićem je čisto estetske prirode, kooptiranoj u njegovu pi ar orbitu radi odvraćanja naroda Srbije od bilo kakve alternative, isto kao što su derivati DOS-a, uprkos socioekonomskim kataklizmama koje su prouzrokovali, jahali na strahu od povratka šešeljevaca i izolacije iz devedesetih. Jednoglasnom odlukom da se, naporedno sa produžetkom socijalnih borbi, založi za jedino demokratski prihvatljivo razrešenje ove ,,srpske rapsodije” – izlazak na izbore uz što pozornije studentske posmatrače i listu sindikalista, poljoprivrednika, profesora, neparlamentarne opozicije i aktivista od neupitnog narodnog poverenja poput Združene akcije Krov nad glavom kroz tzv. strategiju društvenog fronta – pokret preduzima riskantan, ali smeo korak ka povratku u zverinjak nedemokratičnog izbornog sistema, za šta je do sada najpodesniju metaforu ponudio urednik ovog portala: opet je podignut sistemski kamen pod kojim palacaju raznoliki gmazovi u otimačini za moć. Međutim, zbog zimušnje konfuzije sa podmetačinama tzv. ekspertske/tehničke vlade u zenitu masovnosti pokreta, po mnogima dockan proklamovan zahtev za vanrednim izborima nipošto ne okrnjuje dosadašnje rezultate i strukturu studentske borbe.
Na daljoj artikulaciji načela programskog minimuma studentske liste biće da se dokaže može li ijedna politička snaga u balkanskim poluperifernim okvirima konačno da ponudi išta više od sterilne antikorupcijske retorike i kulturoloških ratova. Valjan iskorak za sada predstavlja čak i žutim sindikatima uspešno nametnuta studentska kampanja za izmenu aktuelnog Zakona o radu, koji sumira tekovine neoliberalizma srpskog stila i iskustva, od Šešelja koji ga je ustanovio preko, kako navodi Molnar, dvogodišnjeg evromesijanskog autoritarizma zvanog Zoranova vizija, do marketinško-tehnokratskog hibrida obojice demagoga – Diznilenda Aleksandra Vučića – jer pravo na protest bez penala na radnom mestu svakako je snažniji podstrek demokratizaciji od performativnog i moralističkog diskursa o promeni mentaliteta. Bilo kako bilo, kad bi se 2050. pisala istorija ovog podneblja, naročito iz ugla podređenijih društava poput Severne Makedonije, BiH, pa i Crne Gore, Srbija će zasigurno, u skladu s dvovekovnom tradicijom, biti upisana i opisana kao usamljena, ali blistava zvezda koja se, na geopolitički nikad turobnijem nebu, ukazala sa autentičnim demokratskim pokretom.
