Piše: Vojislav Durmanović
U Srbiji, možda zadnjem kutku sveta gde se briselske valije koje ni EU više nisu od pomoći i dalje nešto pitaju, stabilokratija je implodirala. Sa SNS-ovim režimom survao se i čitav politički ekosistem koji ga je dvanaest godina pouzdano podupirao. Ne samo zato što je Vučićev pašaluk i bio ostvariv samo i jedino u olupini države i društva koju su za sobom ostavili sijamski blizanci sadašnjih naprednjaka. Nakon rokade unutar srpske kompradorske kaste počev od 2012. oni su ti koji prigrliše ulogu nenarodne opozicije, svrstane u paradno-parazitske strančice bez uporišta van beogradsko-novosadskog pločnika, predane isključivo gomilanju budžetskih para i stranih donacija, pri čemu je samo imanje članstva koje bi se nešto pitalo ili elektorata koji bi postavljao pitanja otežavajuća okolnost, a u poređenju sa čijim tviteraškim istupima ucenjivanje sirotinje uljem i brašnom deluje kao briga za čoveka iz naroda. Ovaj narodni odisaj i demokratsko vrenje u Srbiji bilans je takvog sunovrata srpskog parlamentarizma u tajkunsko-kompradorsku operetu.
U Srbiji danas uopšte nije više teško biti za studente, a protiv Vučića, koji je nalik na poslednje dane proameričkog tiranina Reze Pahlavija uoči Iranske revolucije protiv sebe ujedinio najraznorodnije ideološke opcije. Ali s one strane tabloidnog buncanja o obojenoj revoluciji, kao čirevi na stražnjici studentskog pokreta, koji se suvereno probio kao glavni vektor srpske politike, nikli su Iznogudi koji bi otporaškim metodama u spirali zakona džungle i samoponiženja, jedinoj stvarnoj šestooktobarskoj zaostavštini prigrabili krupniji komad kolača za račun rivalske tajkunsko-kompradorske dinastije. Infantilna zamisao da bi Vučić srušio samoga sebe putem opskurantske tzv. ekspertske vlade (relikta sa smetlišta istorije na kojem počivaju i neradikalska, umerenija lica SNS sa antikorupcijskom retorikom poput nekada Ane Brnabić) mandatara Đure Macuta, bez najblažih garancija za ispunjenje zahteva najrecentniji je pojas za spasavanje koji pseudoopozicioni krugovi nude režimskoj mašineriji radi popuštanja socijalnog pritiska koji se pokazao jedinim oružjem delotvornim da Vučićeve satrape nagna u defanzivu.
Poturati tehnokratsku šok terapiju mimo ujednačenih zahteva plenuma kao lek za akutnu krizu dok Srbija vapi za republičkim dijalogom i ustavnošću analfabetizam je potencijalno pogubniji od uličarskih ćacija. Te demagoške parole najpre su se začule od čelnika udarne grupe za unutrašnji pritisak Stav iz šinjela Dinka Gruhonjića, a pre Milenka Perovića – finansijsko-birokratske poluge Đukanovićevog DPS-a i korifeja austroslavističko-štedimlijanskog rasizma na novosadskom univerzitetu – koji su se bili zaverili da 15. marta čekićem krenu protiv studentskih redara koji su sa krvnim grupama ispisanim na podlakticama sprečili da studenti postanu ičije topovsko meso. Fondaško pero Tomislava Markovića, koji je ožalio navodni manjak solidarnosti kod kolega koje su se smesta ogradile od tako gnusnih spletki, inače nije mrdnulo za policijskom represijom nad narodnim novinarom Srđom Žunićem ili privođenjima mačvanskih seljaka. No, krajnji domet svinjarija ovoga tipa ipak je dokučio Peščanikov pamfletista sa FDU Stevan Filipović koji u svojim paškvilama studente popovsko-pandurskim tonovima po svemu sem imena proziva da su posrnuli pred kvariteljima omladine od Putinovih agenata do anarhosindikalističkih utopista (kad je reč o zborovima iz Pisma narodu Srbije) – prosto jer ne popuštaju pred štreberskim ucenama praznoslovnog malograđanskog sekularnog sveštenstva koje im vlastite autogolove nameće kao bogomdane upute.
Suditi se do Strazbura bez obzira na posve legitimni evroskepticizam opravdano je u kontekstu podređenog položaja Srbije EU (istoj onoj koja slavi Džolanijeve ukoljice i poništava izbornu volju rumunskih građana), kao vid protesta protiv briselskog protežiranja pipaka Vučićevog režima, onako kako Kočićev seljak preti spahiji da će se suditi do ćesara, ali ne u maniru prošenja zaštite od dahija kod sultana. A kako zabole takve neuzvraćene ljubavi, videlo se u telavivskoj ekskurziji Milorada Dodika, vanserijski talentovanog za promociju vlastitih dželata u Zapadnom Mostaru, Vašingtonu, Budimpešti ili među neonacistima iz AfD/FPO pod krinkom lažnog antiimperijalizma, kada je šefu Trampove dijaspore Marku Zelu odneo harač od skoro milion dolara poreskih obveznika RS da mu u jeku genocida u Gazi pegla ugled pred gazdama. Uopšte razmatrano, Dodikova zdravica u gostima, analogija između antikolonijalne borbe prekodrinskih srpskih seljačkih masa, tako kako ju je s materijalističkih polazišta poimao Milorad Ekmečić i cionističkog naseljeničkog projekta raseljavanja palestinskog seljaštva u režiji britanskog imperijalizma, podobnijeg Kalajevom projektu sintetičke bosanske nacije jeste povreda časti za svakog rodoljuba u RS.
Kaže se da je staza revolucije krivudava, a putevi reakcije pravi kao strele. Bez obzira na to šta nose aprilske mahinacije oko sastava vlade, hranim se pomišlju kako bi se Vasa Pelagić i Mita Cenić radovali da opet bace pogled na svoj narod, jer smo pokazali da nismo toliko lošiji od njih, a otpisati ne samo brucoše kojima nakon blokadne škole ostaje bar još 5 univerzitetskih godina, već i sve građane koji su nakon trodecenijske degradacije iskusili dašak narodne demokratije, bilo bi kao vraćati reke na izvore. Kao i sretenjski ustanici, koji nisu vezali srpski brod za romanovsku ili habzburšku armadu, već su kao Robinzoni krčili ostrvo slobode isprva tek od Beograda do Aleksinca, uprkos imperijalnim zaleđinama od Niša do Džibutija, od Ade Ciganlije do Labe. Iz te istorijske optike, svaki privremeni poraz stepenik je koji sprema konačni prevrat i preobražaj, ili kao što se u razvalinama i pometenosti svojih dana sokolio Bogdan Žerajić: Ništa. Sitnica. Biće ljudi u omladini, u nerazorivom i nepobednom narodu srpskom.
