Četvrtak, 17 sep 2026
Žurnal
  • Naslovna
  • Gledišta
  • Drugi pišu
  • Slika i ton
  • Preporuka urednika
  • Deseterac
  • Živa riječ
  • Kontakt
  • Odabir pisma
    • Latinica
    • Ćirilica
Više
  • ŽURNALIZAM
  • STAV

  • 📰
  • Arhiva prethodnih objava
Font ResizerAa
ŽurnalŽurnal
  • Naslovna
  • Gledišta
  • Drugi pišu
  • Slika i ton
  • Deseterac
  • Živa riječ
  • Preporuka urednika
  • Kontakt
Pretraga
  • Naslovna
  • Gledišta
  • Drugi pišu
  • Slika i ton
  • Preporuka urednika
  • Izaberite pismo
  • Deseterac
  • Živa riječ
  • Kontakt
  • Odabir pisma
    • Latinica
    • Ćirilica
Follow US
© Žurnal. Sva prava zadržana. 2024.
Drugi pišu

Sonja Tomović Šundić: Polemika ili suđenje Danilu Kišu: Jeremić nije shvatao duh nove književnosti

Žurnal
Published: 18. jun, 2025.
Share
Danilo Kiš, (Foto: Sedmica)
SHARE

Piše: Sonja Tomović Šundić

Prethodni dio možete pročitati ovdje

Profesor Univerziteta je nastojao da valjano obavi zadatak i sroza Kišovu književnu reputaciju na nultu tačku, a time posredno zgazi njegov način mišljenja o politici. On svojim nadmenim gestom ovlašćenog tumača hoće da ispita sva moguća ugledanja, analogije, sličnosti ispitivanog teksta sa drugim piscima, i da na temelju uporedne književnosti, krenologije (kréne – izvor) otkrije izvore kojima se pisac poslužio tokom stvaranja. Navodi slučaj Tomasa Mana i švedsku kritičarku Gunilu Bergsten koja je detaljno analizirala Doktora Faustusa, i ukazala na uzore koje je pisac koristio u nastajanju ovog djela. To sve navodi na misao Jeremića da i njegovo ozbiljno kritičko – naučno istraživanje treba da naiđe na odobravanje najšireg auditorijuma, utoliko što istina treba da stoji iznad svih interesa. Posrijedi je drska optužba uvijena u oblandu stilizovane kritike da Kiš ne samo što je plagijator koji potkrada tuđe tekstove, već je i zapanjujuće neuk čovjek koji ne poznaje temeljna načela nauke o književnosti. Jeremić sebi udjeljuje komplimente kako se on kao veliki stručnjak u oblasti književnosti obrušava na nestvaralačke individualnosti, ali to čini bez uvreda. Visokim stilom, omalovažava pisca do granica neukusa, ističući maliciozno da on ima želju da se sačuva čak i od prizemene komike i Kišovo ime pretvori u Kič, ili aludira na njegovo značenje u mađarskom jeziku – Mali. Ono čemu Jeremić želi da se suprotstavi jeste upravo Kišova ličnost, njegove ideje i pojmovi, način pisanja, ili kako sam kaže: bahatost, laž, neznanje, stvaralačka nesposobnost i odbacivanje prava na kritiku. Pri tome, nadobudno zaključuje da pisac zna, ali ne smije da pri-zna, da je jeremićevska kritika opravdana, i da moralna istina koja je iznad svih ovozemaljskih ciljeva, preovladava na kraju u ocjeni Grabnice za Borisa Davidoviča, kao grobnici – simbolu za sve atake na stvaraoce u svim vremenima.

Kako god bilo Jeremić se spušta do nivoa trimerskog navođenja svojih ličnih veza sa Kišom, iznevjerenih nada nakon objavljivanje Mansarde i Psalma 44, bavljenja koncentracionim logorima u nacističkom periodu, dok knjiga Bašta pepeo, navodno podsjeća na Prodavnicu cimetove boje, poljskog pisca Bruna Šulca. On piše da je roman Peščanik knjiga bez stvaralačke imaginacije, uvod u piščevu nesamostalnost koju je pokazao u Grobnici, upotrebom van – književne istorijske građe, ali i prepisivanjem, ad literam, tuđih tekstova. Naprosto, saopštava kritičar, Kiš stvaralaštvo shvata kao pabirčenje po tuđim knjigama ili vešto slepljivanje napabirčenog. Osim toga pripada umjetničkim i bonvivanskim krugovima, lektor je za srpsko-hrvatski jezik u Francuskoj, miljenik književno – jugoslovenske kulturne scene, dok je on (Jeremić) likvidiran i pisac koji se u stvarima književnosti služi činjenicama, a ne prljavim rabotama i zlonamjernim izmišljotinama.

Jeremićeva uzvišena figura, prikazana kao da lebdi u bezvazdušnom prostoru iznad, u stvari je itekako upletena u ovosvjetska zbivanja. On ne dopušta Kišu da brani svoje maksime, jer navodno pravom literati ne priliči da brani svoje djelo, pa je kritička riječ upućena piscu u principu neodbranjiva. Jeremić će primijetiti da Kiš nespretno koristi Rembrantovu sliku Čas anatomije, i ne razlikuje je od druge slike ovog za razliku od njega samoniklog genija: Čas anatomije doktora Tupla, čime je poznati slikar postao sa-učesnik piščevih mahinacija, koje servira pred očima zbunjenog čitateljstva, njegovih polu-istina, i neistina. Jeremić je pokušavao da dokaže, da Kiš ne razumije originalnost u slikarstvu Rembranta i povezuje ga pogrešno, sa estetikom ružnog. Navodi kako je u ruci jednog od učesnika skalpel, ili da drugi drži udžbenik histologije, koja se pojavila tek u 19. vijeku, što se može uzeti i da nije mana ovog faktografskog jeremićevskog objašnjenja koje nije lišeno utemeljenja.

Sonja Tomović Šundić: Svijest o relativnosti svih mitova

Ali, ono što dominira meta – prostorom slike, pružajući Kišu osnov za alegorijsko shvatanje književnog teksta, jeste anatomski rez u tkivo isprazne kritike, kao simbol otpora prema onim izvitoperenjima u ljudskoj psihi koji je navode na osporavanje velikih stvaraoca.

U ovoj skandaloznoj književnoj aferi, koja je uzdrmala socijalističko društvo, Jeremić tvrdi da svojim Časom anatomije autor ratuje sa logičnošću, demonstrirajući mnoge protivrječnosti izvlačenjem citata iz konteksta i pokazivanjem raznovrsnih manifestacija lične arogancije u tekstu. Zapravo, ispoljavanjem animoziteta prema iznesenim idejama, koje su ga duboko po-vrijedile razarajući njegov umišljeni smisao za filozofske interpretacije. Kiš je zato prozvan da je zaratio sa elementarnom logikom, njegov iskaz je prepun iracionalnosti i mržnje nikako ne uspijevajući da zabašuri svoju neoriginalnost i kompilatorski postupak (str. 73). Djeluje nevjerovatna teza Jeremićeva da njegov stil nije da bilo čije djelo omalovažava, i da po sopstvenom priznanju on kao ljubitelj lijepog ponašanja u žargonu nepriličnom za profesora Beogradskog univerziteta izjavljuje: Nisam, dakle, ni ranije tvrdio da ću Kišu uzeti skalp, a nakon čitanja Časa anatomije pitam se: šta bih ja ispod njegovog skalpa i našao? Nešto malo pročitane literature, mnogo zbrkanih ideja i gomilu šupljih fraza kojima nastoji da zaseni naivne čitaoce i zamagli bitna pitanja književnog stvaralaštva (str. 73). Tipično u jeremićevskom maniru, koji se tobože odriče grubih ocjena, da bi se potom besramno okomio na pisca, nipodištavajući u cjelini njegovo književno zalaganje, oskudno obrazovanje, i spremnost da se posluži šarlatanstvom kao jedinim načinom da zamaskira svoju osrednjost i diletantizam. Iza retorike objektivnog kritičara provijava ogroma količina odioznosti prema ličnosti Danila Kiša, skrivena iza fraza o objektivnom sudu i pravu na slobodno mišljenje: S Kišom je veoma teško ozbiljno razgovarati o poblemima književnosti zato što nema jasnog i jedinstvenog mišljenja čak ni o tome šta je književnost, koji je njen osnovni cilj i šta je njena bitna uloga, zapisuje Jeremić (str. 74). Profesorski stručno, Jeremić se upustio u suvoparno dokazivanje Kišove neobaviješenosti u razumijevanju osnovnog cilja književnosti, istražujući promptno i njegovo nepoznavanje njenih povjesnopoetičkih koncepata. On računa da sruši Kišov erudicijski i obrazovni ugled, smještanjem u svoj kritičarski kalup svih mnogobrojnih primjera u kojima se pisac ogriješio o književnost. U pronalaženju stilskih i logičnih grešaka, Jeremić skreće pažnju da je Kiš iznevjerio literarne činjenica, teze lefovaca i formalista, Šklovskog i Ejhenbauma, jer je ukrstio Borhesov postupak moderne pripovjedačke strategije i memoarsku građu Karla Štajnera, Nadežde Mandeljštam i Roja Medvedeva. Nastojeći da opstruira Kišov književno – poetički postupak, Jeremić je promašio osnovnu temu, ne osjećajući da je na pragu nove epohe u literaturi. Obuzet realističkom poetikom, razišao se sa Kišovim stanovištem da pisac pripada jednom jeziku, a ne narodu, suprotstavljajući se klasičnim književno – estetičkim programom i nadolazećem duhu moderne književnosti, shvatanju da je literatura po ukusu novog doba uporište metafizičnosti, simbioza vizija, svjedočanstva, dokumentarnosti, legendi i mita, na čemu se zasniva novi tip pripovijedanja. Uzalud prigovara Kišu da je njegova poetika protivrječna, da je paradoksalno ukrštao izmišljotine i fakta, dokumentarno i imaginarno, lične ispovijesti i političku kulturu, nije umanjio stepen njegove originalnosti. Kišova pohvala eseja Mišela Fukoa o Floberu, takođe je naišla na osudu, suštinski nerazumijevanje filozofa da se fantastična književnost stvara iz erudicije i biblioteka kao pogonskog goriva teksta. Naravno, u duhu Jeremićevog aristokratskog držanja, nije propušteno da se pomene da su kod Kiša mnogi naslovi i mnoga imena dati pogrešno, što ga dodatno utvrđuje u uvjerenju o nakaradnom shvatanju misije književnosti pisca Časa anatomije.

Sonja Tomović Šundić: Svijest o relativnosti svih mitova

U raspravi o književnosti Jeremić je zatočenik koncepta poznatog još od antičkih filozofa, da je talenat poklon s neba, pa erudicija može da podstakne talenat, ali ne i da ga stvori, niti nadoknadi. Stoga je prirodno da mu je neprihvatljiva racionalna montaža, aranžiranje, magijsko miješanje karata u književnosti, jer je djelo, proizvod koliko epifanije, toliko i ličnog zalaganja i truda. To što njega sablažnjava je upravo estetski kvalitet djela, koje nije plod božanske inspiracije, već hoda po lavirintu književno – povjesne tradicije, sljepljivanjem raznorodnih književno – istorijskih predanja. Pozivajući se da je stvaralaštvo tekovina socijalističkog čovjeka, Jeremić preskače temu i kao vješti društveni skakač uvodi u igru autore koji nemaju baš nikakve veze sa socijalizmom: Homera, Dantea, Servantesa, Dostojevskog, koje je navodno njegov optuženi iznevjerio.

Izvor: Vijesti

TAGGED:Danilo KišpolemikaSonja Tomović Šundićsuđenje
Share This Article
Facebook Telegram Copy Link
Previous Article Fajnenšel tajms: Upoznajte pobunjenog ekonomistu koji zagovara uvođenje globalnog poreza za bogate
Next Article Marinko M. Vučinić: Srbija pred izazovima građanskog sukoba i otvorene diktature

Izbor pisma

ћирилица | latinica

Vaš pouzdan izvor za tačne i blagovremene informacije!

Na ovoj stranici utočište nalaze svi koji razum pretpostavljaju sljepilu odanosti, oni koji nisu svrstani u razne sisteme političke korupcije. Ne tražimo srednji, već istinit i ispravan put u shvatanju stvarnosti.
FacebookLike
XFollow
YoutubeSubscribe
- Donacije -
Ad image

Popularni članci

Obretenije glave Vladike Rada

Stotine apela domaćih i svjetskih intelektualaca, i to vodećih naučnika, umjetnika, filozofa, akademika, nijesu mogle…

By Žurnal

Kuda ideša Aida, ili, ko nam je kriv?

Na svetskoj premijeri filma „Kuda ideš, Aida“ Jasmile Žbanić, koja je uz crveni tepih i…

By Žurnal

Ćetna Petrova Jovović – majka popa Mila

Piše: Marko Vujačić Ćetna se rodila na Čevu, u poznatoj kući Vukotića, godine 1786. Prvi…

By Žurnal

Sve je lakše kad imaš tačnu informaciju.
Vi to već znate. Hvala na povjerenju.

Možda Vam se svidi

Drugi pišu

Predrag Koraksić Koraks – Jedan od najslobodnijih ljudi koje je Srbija imala

By Žurnal
Drugi pišu

Niko više neće s Trampom: Oportunizam evropske desnice

By Žurnal
Drugi pišu

Vladimir Đukanović: Šangajski Sastanak 2025

By Žurnal
Drugi pišu

Gideon Levi: Ako je Sinvar bio satana, šta smo mi?

By Žurnal
Žurnal
Facebook Twitter Youtube Rss Medium

O nama


Na ovoj stranici utočište nalaze svi koji razum pretpostavljaju sljepilu odanosti, oni koji nisu svrstani u razne sisteme političke korupcije. Ne tražimo srednji, već istinit i ispravan put u shvatanju stvarnosti.

Kategorije
  • Gledišta
  • Drugi pišu
  • Slika i ton
  • Preporuka urednika
  • Deseterac
  • Živa riječ
Korisni linkovi
  • Kontakt
  • Impresum

© Žurnal. Sva prava zadržana. 2024.

© Žurnal. Sva prava zadržana. 2024.
Dobrodošli nazad!

Prijavite se na svoj nalog

Username or Email Address
Password

Lost your password?