Piše: Džon Kis
Prevod: Žurnal
Fotografije su nesnošljive. Djeca upalih očiju gledaju u kamere, lica im izrezbarena glađu što nadilazi samu tjelesnu potrebu. Porodice zgurene po provizornim zakloništima, s imovinom svedenom na ono što mogu na leđima ponijeti. Te slike iz Gaze probijaju se kroz moj ekran i zabijaju se u mjesto gdje već decenijama obitavaju druge — nasljeđena sjećanja na priče mojih baka i đedova, predavana s pokoljenja na pokoljenje kao svete rane.
Sva četiri moja djeda i bake bježali su pred nacističkom mašinerijom smrti. Sa sobom su nosili ostatke uništenih života: poneki portret, recept iz kuhinje, priče što su započinjale u blagostanju a završavale u pepelu. Pričali su o gladi kao o oružju, o opsadi kao vojnoj taktici, o tome kako se narod može slomiti prije nego što se fizički uništi — tako što mu se oduzmu hrana, lijekovi i tračak nade.
Odrastao sam vjerujući da „Nikad više“ znači upravo to — da se nikad i nigdje više neće dopustiti da bilo koji narod bude namjerno izložen gladi i patnji. Vjerovao sam da ćemo mi, kao Jevreji, biti prvi koji će prepoznati rane znakove zla, prvi koji će dignuti glas kad drugi budu pregaženi mašinom dehumanizacije.
Danas me je sram.
Ne sram što sam Jevrejin — taj identitet mi je i dalje svetinja, prožet tradicijama pravde, samilosti i nastojanja da se svijet iscijeli. Ali sram što država koja tvrdi da predstavlja jevrejske vrijednosti koristi glad kao oružje rata. Sram što je opsada postala prihvaćena strategija. Sram što su potomci onih koji su vapili „Pusti narod moj“ oglušili na iste takve vapaje — samo što se oni sada izriču na arapskom.
Ovo nije ono što su moji djedovi i bake zamišljali kad su sanjali jevrejsku domovinu. Sanjali su sigurnost, da — ali ne sigurnost sazdanu na patnji drugih. Sanjali su dostojanstvo, ali ne ono koje se gradi oduzimanjem tuđeg. Zamišljali su mjesto gdje će jevrejska djeca odrastati bez straha, ali nikad nisu mogli zamisliti da će ta sloboda značiti da palestinska djeca odrastaju praznih trbuha.
Izrael kome su se nadali moji djedovi i bake trebao je da bude svjetlost narodima — mjesto u kojem će se lekcije iz jevrejske patnje pretočiti u jevrejsku samilost. A umjesto toga, gledamo politiku koja zlokobno odjekuje taktike što su nekad korišćene upravo protiv nas. Čujemo opravdanja koja liče jeziku onih koji su nekad pravdali naše uništenje. Svjedočimo sporom, gušećem uništavanju jednog naroda, prizorima koji zastrašujuće podsjećaju na varšavski geto ili logore po Evropi.
Sve ja to znam. Znam za strahove, za bezbjednosne prijetnje, za teror, za složenost ovog višedecenijskog sukoba. Znam i da su Izraelci stradali, da su i jevrejska djeca ginula, da strahovi razaraju s obje strane. Ali ništa od toga ne može biti izgovor za korišćenje gladi kao oružja. Ništa ne opravdava držanje dva miliona ljudi u onome što je suštinski zatvor pod otvorenim nebom. I ništa od toga ne čini čast sjećanju na one što su izginuli zato što je svijet ćutao dok im je čovječnost bivala korak po korak oduzimana.
Jevrejski pojam tikkun olam — popravljanje svijeta — traži od nas da istinu izreknemo čak i kad boli, naročito kad boli. On nas obavezuje da svoj narod pozovemo na odgovornost pred najvišim moralnim mjerilima, ne iz mržnje, nego iz ljubavi — jer ga dovoljno volimo da ne možemo mirno gledati kako iznevjerava sve ono što bi trebao da bude.
Jevrejstvo me je naučilo da moralni ugled ne nastaje iz moći, već iz toga kako tu moć koristimo. Naučilo me da imamo posebnu obavezu da štitimo ugrožene, baš zato što smo i sami bili ugroženi. Naučilo me da „Nikad više“ nema nikakvog smisla ako važi samo za jevrejsku patnju.
Slike iz Gaze ne proganjaju me uprkos mom jevrejskom identitetu, već upravo zbog njega. Proganjaju me jer u licima Palestinaca prepoznajem istu onu šuplju, beznadežnu prazninu koju su mi moji djedovi i bake opisivali u očima svojih komšija. Proganjaju me jer u izraelskoj politici vidim istu hladnu proračunatost koja je nekada imala za cilj da slomi jevrejski duh kroz sistematsku dehumanizaciju.
Ovo nije jevrejski. Ovo nije ono o čemu su naši preci sanjali kad su molili: „Iduće godine u Jerusalimu.“ Ovo nije smisao toga da budemo narod izabran za težak zadatak — zadatak pravde.
Možemo bolje. Moramo bolje. Djeca Gaze zaslužuju bolje. Sjećanje na one što su stradali u Holokaustu traži bolje. Budućnost samog judaizma zavisi od toga da budemo bolji.
Fotografije će nastaviti da pristižu. Pitanje je samo hoćemo li držati oči otvorene dovoljno dugo da u njima ugledamo svoj odraz — i hoćemo li imati hrabrosti da pogled skrenemo sa tog ogledala ka poslu obnove.
Džon Kis je autor romana Pod daskama, u izdanju Hall Publishing-a. Potomak preživjelih Holokausta, Kis je poznat i po svom aktivizmu za mir i uličnoj umjetnosti koja povezuje izraelsku i palestinsku zajednicu.
Izvor: Counterpunch
