Piše: Balša Vukčević
Kad je Miloš ugasio Bojkovića, ljudi su se obradovali kao da su dobili prinovu. Vidjeli su ono što su priželjkivali, da malograđanska, naduvana svijest koja prezire sloj društva kome i sama pripada, otjelovljena u lijepom ali tupoumnom momku iz Karavukova, voljnom da pokazuje srednjak lokalnoj publici zato što ona lagano prozire kroz lažno mu samopouzdanje, nema čemu velikom da se nada ni u oktagonu, kad već nije obdarena tako silnim vještinama borbe. Samo neko ko se smiješno okrilatio lupanjem kanti sa tiktoka mogao je da izjavi glupost kakvu je on izvalio: „kad u UFC-u budem davao intervjue na engleskom, videćete da niste zaslužili da vam toliko budem dostupan“. Miloš je izašao na loš glas zbog objavljivanja snimka njihovog sparinga, što se nikad ne radi, nepisano je pravilo — ali je taj izuzetak opravdao dvama razlozima. Bojkovićev tim je izbjegavao borbu, čekajući pogodniji trenutak koji se namjestio kad je Miloš pokidao ligamente. Još važnije, u tim sparinzima se pokazalo da Bojković kukavički popušta kad osjeti tvrdo, čime je samog sebe isključio iz bilo kakve ozbiljnije perspektive u MMA svijetu.
Miloš, kao i većina naših najboljih boraca, ne vodi manje-više besporočan život momaka iz Dagestana uzemljenih islamom, kod kojih je manje pompi i ekscesa. U tom pogledu, on i naši borci više liče na svoje istočnoevropske, latinoameričke i afroameričke kolege, od kojih su kvalitetom ipak daleko. To su ljudi iz većinskih, skrajnutih društvenih grupa deprivilegovanih nad kojima se vrši stalna, raznolika opresija, usljed čega razvijaju naviku da, kako piše kamerunski filozof Ašil Mbembe, kao oni drugi „svaki put moraju da dokazuju da su ljudska bića“, ili, kako Tabašević precizira — „da druge uveravaju u ispravnost svojih motiva. Budući da nisu ‘oni’, bez roditeljskih dinara, bez znanja i stečenih navika o skijanjima, bordovima, putovanjima, džet-legovima, kajtima, i drugim ‘znacima’ kulnesa kojima obiluje privilegovana mladež, često se od njih traži da dokažu i pokažu koji su to“. Sumnja se u njihove namjere i računa na agresiju kojoj su skloni u gadnim životnim uslovima. Ta se agresija izaziva i tada lakše prolazi podmetačina da su baš oni krivi što smo kao društvo tu gdje jesmo, zbog njih, primitivnih propaliteta. Takvi kakvi su, uglavnom odbijaju da budu uviđavni u nemilosrdnoj grabeži svakodnelja, a naročito prema suparniku koji nije zaslužio poštovanje. Bojković svojim ponašanjem pokazuje da je potpuno indoktriniran u ovo vjeruju aktuelnog ideološkog aparata, iako je i sam provincijalac. Zato je taj svijet iščekivao da Bojkovića stigne kazna. Miloš je uradio u dlaku ono što je rekao: u jednom od najimpresivnijih regionalnih nastupa u stojci, pogodio je 190 od 233 upućena udarca. Iškolovao ga je i kao borca i kao čovjeka, što mu može činiti samo dobro. Lijevim krošeom, pa izlaženjem na leđa, dodao je gas, razgalio mnoge koji su borbu pratili uz kolu zero po kvartovima, i dobio poziv da se pridruži kampu Ilije Topurije u Madridu. Slađa Delibašić je opet u trendingu.
