Piše: Donko Rakočević
Ko bi rekao da je u komunističkoj Crnoj Gori mogao da se razvije jedan takav hrišćanski duh – Slobodan Tomović (1929-2016), profesor Univerziteta, jedan od najboljih poznavalaca Njegoševog djela, ali i autor izuzetnih knjiga o hrišćanstvu, među kojima bih izdvojio „Isus Hristos – moja istina!“ Odbio je trajno predloge za kandidaturu u Crnogorsku akademiju nauka i umjetnosti. Nije prihvatio pristupnicu zagrebačkog PEN kluba i dr. Osujetio je svaki pokušaj da ma čime bude povlašćen, nagrađen, odlikovan i sl. U aprilu 1996, objavio sam u reviji Istok njegovu molitvu:
„Gospode, Stvoritelju svega što jeste, što je bilo i što će biti, što je stvarno i što je moguće, učini da strahujem od neiskrenosti svake moje riječi ili pritvorstva namjere i pomisli u mojemu umu. Molim se Tebi Gospode, u čijem bezgraničnom duhu nađu odjeka sva naša očekivanja, u svojoj besprimernoj dobroti, očisti mi savjest od svega što u dosadašnjem životu i djelu, riječi, namjeri i osjećanju učinih pogrešno ili protivno Tvojemu Zakonu. Oprosti mi grijehe koje napravih izborom ili pod prinudom, iz nehata ili hotimično, svjesno ili iz neznanja. Gospode, neka mjera Tvojega oproštaja bude srazmjerna mojem kajanju pri pomisli lične nedostojnosti i duševnom bolu koji osjećam razmišljajući o sopstvenim krivicama. Gospode, učini da svagda mogu umaći iskušenju gordosti i nadmenosti, ali ne po cijenu sramote i vlastitog poniženja. Pomozi mi da da izbegnem svaki porok, dajući mi snagu da se ne osramotim kakvom učinjenom nepravdom, u liku imena Tvojega. Milostivi Oče naš, otkloni svako zlo, svaku strepnju i moguću neprijatnost kod onih koji su mi dragi. Zaštiti ih od beznađa i učini da u krugu hrišćanskih vrlina potraže spasenje i utočište. Milošću svojom okrijepi duše mojih predaka, odredi im prikladnije mjesto u Tvojoj svjetlosti.“
Zaista je pojava takve ličnosti kao što je Slobodan Tomović bilo čudo za bezbožničku Crnu Goru. Ali, stvari postaju donekle jasnije kada se vidi ko su mu bili preci, i po ocu i po majci. Đed, Periša, bio je oficir stare crnogorske vojske. Ratnik je iz 1876. god. u Hercegovini. Kao sedamnaestogodišnjak istakao se u boju na Vučijem Dolu i zbog toga je primljen u oficirsku školu. U ratovima od 1912.god. do 1916.god. komandovao je četom Planiničara i Mateševaca. Otac, Velimir, bio je profesor književnosti i istorije. Pripadao je generaciji prvih intelektualaca koji su prije svetskog rata završili studije u Beogradu. Majka, Olga, svršeni maturant beranske gimnazije, potiče iz vojvodske porodice legendarnog Miljana Vukova Vešovića. Ćerka je okružnog načelnika Berana, Mila Vukovića, unuka komandanta beranske brigade Marijana Vukovića i praunuka Milovana Vukovića, starijeg brata vojvode Miljana. Olgin otac Milo Vuković završio je Pravni fakultet u Carigradu. Autor je poznatih stihova koji su stajali na slavoluku u Beranama 1925.g. u čast posjete kralja Aleksandra Karađorđevića Crnoj Gori. Stihovi glase: „Rodna gruda zemlje slavne, kolijevka Vožda đede, stolećima čekala te, Kralju slave i pobjede!“
Slobodan Tomović je više puta prekidao redovno školovanje zbog ratnih prilika i poslijeratnog hapšenja. Poslije Drugog svetskog rata hapšen je više puta i osuđivan od strane vojnih, redovnih i disciplinskih sudova na odgovarajuće vremenske kazne, odnosno isključenje sa univerziteta. Kažnjavan je zbog svojih antikomunističkih shvatanja i zalaganja za višepartijsku parlamentarnu demokratiju. Disciplinsko suđenje Slobodanu Tomoviću, studentu druge godine Čiste filozofije u Beogradu, održano je 4 juna 1952. godine. Optužnicu je podnio Komitet omladine Filozofskog fakulteta, na čelu sa studentom Nikolom Miloševićem, kasnijim profesorom ovog fakulteta i akademikom SANU. Optužnica ga je teretila za neprijateljsku propagandu. Slobodan Tomović je puno godina kasnije u ovoj knjižici zapisao: „Presuđen sam na udaljavanje sa svih jugoslovenskih univerziteta u trajanju od pet godina. U međuvremenu sam studirao na Teološkom fakultetu s obzirom da je on radio izvan Univerziteta. Kasnije sam završio Filozofski fakultet, sa odličnom ocjenom. Na istom fakultetu. Odbranio sam doktorsku disertaciju 1973 godine, posle mnogo ideoloških peripetija. Posledice ove presude trajale su dvije decenije. Nisam mogao dobiti zaposlenje osim u provinciji. Zatvorena su mi bila vrata svih listova i časopisa u zemlji.“
Uloga akademika Nikole Miloševića u izbacivanju Slobodana Tomovića sa Filozofskog fakulteta 1952.
Da bi čitalac razumio praksu ideologiziranog školstva posle Drugog svetskog rata, morao bi najprije da shvati duhovnu i intelektualnu pustinju toga vremena. Celokupni obrazovni sistem koncipiran je kao sredstvo za indoktrinaciju komunističkim pogledom na svijet, oličenom u sintagmi: marksizam – lenjinizam. Filozofski fakulteti imali su posebnu obavezu da postanu ognjište lažne doktrine koja je primenjivana na sve oblasti života. „Propast svjetskog komunizma devedesetih godina donio mi je apsolutnu satisfakciju i potvrdu mojih stavova. No, bojim se da je komunistička indoktrinacija bila toliko jaka, posebno kod prostog naroda, koji je ipak činio ogromnu većinu, da se moji sunarodnici još decenijama neće osloboditi komunističkih shvatanja.“ Najveći antikomunista, najveći disident, najveći intelektualac u savremenoj Crnoj Gori –gospodin Slobodan Tomović. U prodaji je njegova knjiga „Građanski rat u Crnoj Gori“ koju je ostavio da se objavi pet godina posle njegove smrti. Ko hoće da vidi fotografije njegovih predaka, može posjetiti Sedmicu preko ovog linka
Izvor: Donko Rakočević/ Fejsbuk
