Piše: Darko Bajić
Glumački zanesenjak i avanturista
Kada gledate sve što je uradio, njegova snaga je bila u tome što je bio zaista kompleksan glumac. Glumac koji uvek pronađe način da njegov lik bude blizak gledaocu, ali je ta komunikacija dolazila od izuzetnog erudite, od intelektualca koji je znao da svaka uloga sa sobom nosi makar mali ali možda presudni uticaj u iskorenjavanju ljudske gluposti, zavisti, mržnje.
Lakija nisam primećivao na hodnicima Fakulteta dramskih umetnosti (FDU) iako smo na studijama bili ista generacija, za razliku od ugursuza sa klase profesora Minje Dedića, koji su svakoga jutra na fakultetu pravili mali šou u bifeu ispred učionica. Skakali su, glumatali i zabavljali studente sa drugih katedri. Te ugursuze Branimira Brstinu, Zorana Cvijanovića, Buleta Goncića u opštem džumbusu pratile su i njihove koleginice Sonja Savić, Olivera Ježina, Dubravka Živković, Suzana Petričević.
Možda je Laki i bio tu negde, ali kao da je bio nevidljiv. Možda zato što je došao iz Cetinja u veliku varoš, možda zato što je imao kompleks od velike dioptrije ili možda zato što nas je negde iz prikrajka posmatrao. Biće da je ovo poslednje. Žarko je strpljivo gledao, učio, proučavao, vodio unutrašnje dijaloge sa junacima knjiga koje je pročitao. Sve dok nije rešio da postane glumac. A kada se još kao student pojavio u Hrvatskom Faustu pored najvećih glumačkih imena toga vremena Mikija Manojlovića, Aleksandra Berčeka, mladog a već popularnog Branislava Lečića, rođena je jedna od najvećih zvezda jugoslovenskog filmskog i pozorišnog neba.
Kada je moj profesor Baja Šaranović dogovorio sa profesorom Minjom Dedićem zajednički čas klase glume i režije, video sam da pored ugursuza postoji i jedna tajnovita ličnost nabijena emocijama prema kojoj, kada je vidite, ne možete sputati oduševljenje. Nešto slično onom osećanju kada vas u filmovima i knjigama obuzmu junaci drame… Svako od glumaca je imao svoju vežbu. A onda se iza crne zavese pojavio momak sa zagonetnim pogledom i osmehom. Nežno, laganim pokretom, na naše veliko iznenađenje pretvorio se u Džeka Trboseka sa velikim kuhinjskim nožem u ruci i jurnuo ka našoj koleginici Svetlani Popović, koja umalo nije pobegla iz učionice. Ne znam zašto, ali kao da su se moje kolege uplašile da neće moći da savladaju tako ekspresivnog glumca. Sve u svemu, ono što nije čest slučaj u svetu filma, postali smo dugogodišnji saradnici, bili jedan drugom konstruktivna i inspirativna podrška u svim projektima bez obzira na to da li smo ih radili zajedno ili ne i postali veliki prijatelji.
Sonjin „problem”
Snimao sam TV vežbu po drami Vilijama Sarojana Hej vi napolju. Izabrao sam Lakijevu partnerku: Sonju Savić. U projekat sam ušao ambiciozno: sa lovom koju sam zaradio sam sa svojim drugarima krenuo da gradim zatvor u TV studiju. Laki je došao da porazgovaramo o njegovoj ulozi i, kada je video šta radimo, sa oduševljenjem se latio posla da gradi svoj budući objekat. Kada smo završili scenografiju, seli smo iza rešetaka i pričali o glavnom liku drame, mladiću koji je nepravedno optužen i koga napolju čeka razjarena masa koja želi da ga linčuje. Tako je Laki započeo svoju glumačku karijeru u prvom TV filmu (vežbi) u životu
U jednom od poslednjih kadrova filma Sonja Savić u krupnom planu gleda da zaplače i krene niz hodnik. Pomislio sam da bi bilo bolje da potrči. Ona se uplašeno okrenu: „Dare, ja ne znam da trčim!” Gleda je Laki: „Ajde, Sonja, ne zezaj.” Ona krene kao da trči, a Lauš, koji stoji uz kameru, i ja počnemo da se smejemo. Laki: „Bogati, stvarno ne zna da trči!” Tešili smo neutešnu Sonju i bodrili je iz kadra u kadar. Ipak sam morao da suzim kadar, ali smo je Laki i ja zbog toga celog života zadirkivali.
Ti dani snimanja sa Lakijem i Sonjom nisu bili samo naši rani kadrovi već nezaboravan trenutak i osećaj zajedničkog traganja za zanimljivim glumačkim i rediteljskim rešenjima. Saradnja sa dvoje mladih glumaca je bila posebna, oni su već tada pokazivali raskošan talenat. Sonja u oslobađanju i traganju i Lauš koji je težio savršenstvu, bili su par koji je volela kamera. Sećam se da u montaži nisam želeo da skratim njihovu scenu iako sam gubio u ritmu. Bili su sjajni! Bio je to kadar njihovog rastanka. Nažalost, ovaj kadar je, kao i cela TV drama, izbrisan, nebrigom je nestao. Tada sam prvi put pomislio, a kasnije i u profesionalnoj kinematografiji potvrdio, da smo često u lošim uslovima rada, pristajući na kompromise, nažalost, osuđeni da pokažemo samo mali deo od ukupnog potencijala naših talenata.
Laki, Crnogorac iz Cetinja, poznavao je do savršenstva dikciju svih narečja tadašnje Jugoslavije. Njegov sluh i znanje postalo je nadaleko poznato tako da su ga konsultovali studenti, profesori i vrhunski profesionalci. Ali nije samo u tome bio precizan.
Dok smo pripremali scene, voleli smo da improvizujemo. Da damo punu slobodu glumačkim i rediteljskim stvaralačkim zamislima. Sloboda kretanja u zadatom prostoru scene. Mizanscen koji pojačava i smanjuje intenzitet ekspresije. Kada bi u probi improvizacija dosegla vrhunac, Laki bi to veoma precizno, bez ikakve treme i sputavanja, izvodio kao nekakav u tom trenutku osmišljen performans. Vrhunski. Meni je to bila inspiracija da tragam za uglom i pokretom kamere, da uhvatim sve detalje njegove transformacije i besprekorne igre koja je stvarala nezaboravne filmske junake.
On glumac, ja reditelj: bili smo neumorni filmski avanturisti. Satima smo promišljali šta to novo mi donosimo sa novim vremenom, čiji smo tek friški početnici. Da li nam projekti koje su nam nudili to pružaju ili su samo komercijala? Šta je to novo na čemu treba da insistiramo? Kako da unapredimo filmove i pozorišne predstave. Želeli smo da naša dela budu pokretači novog talasa u filmskoj umetnosti i uspeli smo. Sivi dom.
Tuča u stanu
Jednog dana mi je na kućnu adresu stigao telegram iz Televizije Beograd u kome je pisalo: „Druže Bajiću, gledala sam vaš film Direktan prenos i želela bih da vi režirate moju novu TV seriju. Hvala, Donka Špiček!”
To je bio trenutak kada sam se osećao kao u Holivudu, prvi i poslednji put. Došao sam kod Donke, dala mi je scenario Gordana Mihića Sivi dom. Naravno, bio sam sretan. To su trenuci koje želiš da podeliš sa najbližim saradnicima i prijateljima. Boris Gortinski, Laki i ja čitali smo scenario celu noć. Lakiju se svideo scenario, ali nije baš bio sretan, bio je mator za domce, a premlad za vaspitače. Da, to je bio problem ne samo zbog Lakija već zbog cele plejade tada sjajnih talentovanih glumaca još uvek studenata glume na FDU.
Na sledeći sastanak sa Donkom otišao sam sa predlogom da većinu ekipe serije čine mladi koji su učestvovali u snimanju Direktnog prenosa, filma nagrađenog na svetskim i domaćim festivalima. Ona se sa oduševljenjem složila. Usput sam joj ispričao hvalospeve o veoma talentovanim mladim glumcima sa akademije. Moram samo malo da promenim scenario. Većina junaka je imala 11 godina, a u seriji sam ih pretvorio u punoletne delinkvente. Mihić se bunio, Donka me je podržavala i tako je generacija talentovanih studenata glume dobila svoju veliku šansu.
Laki je mislio da ću mu posle uloge u Direktnom prenosu, uloge momka koji krade autobus i pravi haos u gradu samo da bi privukao devojku koju voli, dati ulogu Crnog. A kada sam mu dao ulogu Šilje, bio je oduševljen.. Kako god bilo, radeći uloge Šilje i Crnog, i Laki i Leka su stekli glumačku zrelost i ogromnu popularnost među petnaest miliona gledalaca u Jugoslaviji.
Laki je uvek bio spreman za borbu. Snimali smo scenu u ciglani, susret Šilje i Crnog. Ova scena je bila izuzetno važna za njihov odnos u filmu, ali i za celu seriju, pa smo je pripremali skoro šest meseci ranije u mom stanu. Sećam se kako smo probali scenu tuče, pazeći da ne razbijemo vaze po stanu. Leka, koji je bio veštiji, koji je već tada imao crni pojas u karateu, bio je veoma pažljiv prema Lakiju. To pamtim kao baletsku numeru kada se surovost negativca pretvarala u nežnu brigu za protivnika. Leka bi sa lakoćom obarao Lakija, ali bi se njegova ruka uvek našla ispod Lakijeve glave da ga zaštiti da slučajno ne udari u ivicu stola ili padne na parket. Mnogima je danas, u vreme hiperprodukcije, nezamislivo da se izdvoji makar minimalno potrebno vreme za probe.
Međutim, tog dana kada je trebalo da režiram ovu scenu, u planu snimanja bilo je predviđeno previše scena. I kada je na kraju ona došla na red, osetio sam da ni glumci ni ja nemamo ni snage ni inspiracije da je snimimo.
Izašao sam pred producenta i rekao da otkazujem snimanje, a Laki i Leka su stajali iza mene kao telohranitelji. Bili su spremni da se bace pred svog reditelja i da ga spasu od metka koji mu je bio namenjen od strane pobesnelog producenta. On nas je pogledao, nije verovao šta govorimo, a onda, bez ispaljenog metka, seo besan u kola i otišao. Pobedili smo. Vredelo je žrtvovati se za kvalitetnije profesionalne uslove rada. Ova naša pobeda se prepričavala po ekipama. Mesec dana kasnije snimili smo scenu, a sve ostalo je legenda, što bi rekao Laki.
Neobičan razgovor
Dragana Varagić, Žarko i ja bili smo 1982. u Moskvi, u zvaničnoj delegaciji Srbije u RSFSR. Predstavljali smo našu kinematografiju filmovima Progon Predraga Golubovića, Kičma Vlatka Gilića i Direktan prenos. Lepo smo se družili, ali nikako da prikažu moj film u bioskopu.
Pored zvaničnih poseta i obaveza kojima smo prisustvovali, kao da su organizatori ostali gluvi na naše molbe šta bismo voleli da vidimo ili kog umetnika da upoznamo u Moskvi. Laki je zato izgradio svoj sistem koji je donosio rezultate. Često smo se sastajali u njegovoj hotelskoj sobi u danas srušenom hotelu Rosija na Crvenom trgu. Posle našeg dogovora, Laki bi otvarao frižider i tu drugovima saopštavao naše zahteve. Tako smo već sutradan obišli Tretjakovsku galeriju, Puškinov muzej… Istina, našu želju da upoznamo velikog reditelja Paradžanova nisu ispunili, tvrdili su da je sprečen zbog bolesti, kasnije smo saznali da je bio sprečen zato što se tada nalazio u zatvoru zbog antikomunističkog delovanja. Jednog dana je otvorio frižider i rekao: „Druzja maja, čto vi ne puskaete filjm moga podruga i hudožnika Bajića? Eta njet harašo. Druzja maja, padumajte o tamu, i pazvanjite mnje po telefonje zaftra! Spasiba druzja!” I zatvori frižider. Tako smo se mi, znajući da nas prisluškuju, šalili i slali poruke.
Advokat Žarka Lauševića: Svaki 31. jul mu je bio dan najveće patnje
Žarkove poruke putem frižidera postajale su sve plodonosnije. Javili su se i izvinili Lakiju i meni, objasnili su nam da je reč o njihovom previdu i da će organizovati projekciju prekosutra, i to u velikom amfiteatru u Lomonosovu u 12 sati.
Tačno u podne, Laki i ja dolazimo u amfiteatar, a tamo svi u crnim svečanim odelima i belim košuljama. Pored nas sedi direktorka Mosfilma, pored Lauša ministarka za kulturu, pored mene ministarka za kinematografiju Rusije. Svi u potpunoj tišini gledamo Direktan prenos. Na kraju projekcije u dnu sale ulaze razvodnice i kreću da tapšu, svi prihvate. Aplauz je trajao dugo sve dok ministarke nisu ustale i čestitale nam. Ministarka za kinematografiju jako tiho, skoro šapatom, reče: „Odličan je film. Šteta! Dva muškarca i jedna devojka. To je u redu. Ali u istom krevetu, u istom kadru, to stvarno nije u redu.” Kada sam to Lakiju ispričao, on reče: „Ćuti, Bajićka, dobro smo prošli. Mogli smo da završimo u zatvoru ko Paradžanov.” Na kraju, da Laki nije razgovarao sa frižiderom, pitanje je da li bi film uopšte bio prikazan u SSSR-u.
Na nagovor glumaca prihvatio sam da režiram svoju prvu pozorišnu predstavu Mala u Zvezdara teatru. Pozvao Lauša i pitao: „Laki, hoćeš li da igraš Žiku Ajkulu?” Ćutao je. Bio je iznenađen: „Ti dobro znaš da se meni sviđa ta uloga. Kada sam pročitao, rekao sam ti to, ali zar ne igra to neko drugi?” Odgovorio sam: „Laki, ti si Ajkula!” Tako je Laki napravio fenomenalnu ulogu! Lik Žike Ajkule publika je jednostavno obožavala. A on im nije ostajao dužan – pored vrsne glume, poklanjao im je svoj šarm, emociju i dobrotu.
Uplašeni čika Jova Zmaj
Kada se desila tragedija u Podgorici, bio sam predsednik žirija Nacionalnog festivala u Herceg Novom. Na programu je bio film Bolje od bekstva. Laki je bio u zatvoru i zamolio nas da moja supruga Dragana i ja iz Morinja dovedemo njegovog šestogodišnjeg sina Dušana na film u kome su zajedno igrali. Bio mu je obećao da će ga voditi na premijeru. Otišli smo po njega i tajno ga uveli kad je film već počeo i na kraju izveli sa filma i odveli kući. Laki je dobio nagradu „Zlatna mimoza” za najbolju glavnu ulogu.
Dok sam ga posećivao, prisećao sam se svih onih scena u zatvoru koje smo snimali i pomislio: kao da se neko poigrao sa Lakijevom sudbinom. U Direktnom prenosu, Sivom domu, Zaboravljenima, u Crnom bombarderu. Mislim da je Šmajser bio najnegativniji lik koji je Laki odigrao u svojoj karijeri. Na Lakijevu molbu, otišao sam u TV Beograd i zamolio direktora da ne puštaju film dok traje proces. Da li zbog nemara ili zaborava, ili namerno: film je pušten noć pred suđenje. To je iskoristilo tužilaštvo da lik iz filma poistoveti sa privatnim životom glumca i njegovim karakterom.
Dok je bio u Americi, često bismo razgovarali telefonom, pogotovo u vreme bombardovanja kada je stalno zvao da vidi da li je sa Dašom i sa nama sve u redu. Kada je napisao prvu knjigu, Darija mu je pomagala da je promoviše.
Kada sam spremao projekat Ime naroda, Žarko se već vratio iz Amerike i uveliko snimao. Nisam dugo razmišljao ko da igra čika Jovu Zmaja, odmah sam ga zvao da mu kažem kako bih voleo da opet radimo na filmu. Otišli smo u restoran Rubin na vrh Košutnjaka i pričali o ulozi. Opet onaj stari Laki. Pojavio se sa bradicom i frizurom koja je podsećala na Zmaja. O njemu je znao sve. Pričao mi je o njegovoj porodičnoj tragediji. Recitovao njegove pesme. Citirao njegove govore. Nervozno se okretao i gledao goste za susednim stolovima. Da li ga neko prisluškuje. Koristio je goste kafane i foršpilovao lik… Gledao sam Lakijevog Jovu koji se svega plaši. To je bila njegova odlična ideja: Zmaj se ne plaši za svoju sudbinu, već za svog velikog prijatelja i hrabrog beskompromisnog borca i glavnog junaka filma Svetozara Miletića, kog je igrao Ljuba Bandović.
Sećam se prve Lakijeve scene u filmu. On ulazi u štampariju sav uplašen, govoreći da su uhapsili njegovog brata i da će policija početi da pravi raciju… Posle tog kadra, došao je i pita: „Bajićka, jesam preterao?” Kažem mu: „Laki, i ja sam se uplašio za tebe koliko si se ti uplašio…”
Laki se nasmejao, zagrlio me i šapnuo: „Nemoj nikome da kažeš. Stvarno sam se uplašio. Danas mi je prvi dan snimanja.”
Od producenata je tražio da obezbede posebnu kamp-prikolicu, a oni su gunđajući pristali. To se pokazalo kao odličan potez jer su mnogi iz ekipe dolazili kod njega da se zgreju i popiju kafu. A najčešće su dolazile glumice Ana Franić i debitantkinja Anja Pavićević – ne toliko da se ogreju već zbog toga što nisu mogle da odole Lakijevom šarmu. Nisu samo one podlegle njegovom šarmu. Publika ga je obožavala. Sećam se Pozorišnih iluzija u režiji Slobodana Unkovskog, gde u jednoj sceni Laki priča sa kamenom! Bilo je veličanstven. Publika ga je pozdravila ovacijama.
Na koktelu je teško bilo uopšte stići do njega, pogotovu od devojaka i žena. One su ga jednostavno obožavale i sve mu praštale. Kada smo kasnije nazdravili za njegovu novu ulogu, rekao sam mu: „Vidim da tvoj šarm ne uzbuđuje publiku samo na sceni već i u životu. Ali jednu stvar samo da znaš, Laki. Pored šarma, postoji i gluma!” Odgovorio mi je: „Bajićka! Da to nisi malo ljubomoran…”
Tokom snimanja, kad čuje da sam bio nervozan ili se svađao sa producentima, uzimao bi toki-voki od organizatora: „Dođi, Bajićka, da popiješ kaficu!” Pio je kafu sa bademovim mlekom. Imao je svoju caku kako uživati na snimanju. Bio je veliki zanesenjak, ali poštovalac i borac za profesionalni odnos prema ekipi koja je često bila prinuđena da radi u lošim uslovima.
Više od glumca
Kada gledate sve što je uradio, njegova snaga je bila u tome što je bio zaista kompleksan glumac. Glumac koji uvek pronađe način da njegov lik bude blizak gledaocu, ali ta komunikacija dolazila je od izuzetnog erudite, od intelektualca koji je znao da svaka uloga sa sobom nosi makar mali ali možda presudni uticaj u iskorenjavanju ljudske gluposti, zavisi, mržnje. Bio je čovek od znanja koje je davalo pečat njegovim likovima i činilo ih kompleksnim i promišljenim. Pojava koju je predavao njegovim likovima zračila je humanošću i lepotom.
Negde na marginama mojih sećanja ostaje snimanje muzičke numere za potrebe emisije Rok Odeon, u kojoj su Laki i Mima igrali kauboje nalik na špageti vesterne i kada su morali i da otpevaju poznati hit Uhvati ritam. Lakiju je bilo jako teško da taj ritam uhvati. Ja sam ga stalno vraćao. „Laki, pevaj niže, pa moraš da uhvatiš ritam, broj u sebi, ne možeš da kasniš.” Posle kraćeg ćutanja čuo se Laki: „Pa kad znaš tako dobro, što ga sam ne otpevaš!”
Laki, moj dragi prijatelju i saborče kroz filmske avanture, tačno je – ja ne znam da pevam i zato sam postao reditelj, a ti si uspevao da svojim ulogama ubediš publiku ne samo da znaš da pevaš nego da im učiniš život bogatijim. Zato si postao legendarni glumac.
* tekst iz monografije „Žarko Laušević”, izdanje Hepatia i Filmski cenatr Srbje, 2025.
Izvor: Politika Magazin
