Piše: Viktor Lazić
Najveći broj piramida na svetu u jednoj zemlji nalazi se u Sudanu – čak 240. Jedna od najstarijih civilizacija planete iznikla je u nubijskoj pustinji. Nažalost veći deo tih istorijskih znamenitosti je razoren, zahvaljujući jednom italijanskom putniku i njegovom albanskom pomagaču. Priču o njima zabeležio sam od Sudanaca koji su, i posle skoro dva veka, na njih jednako ogorčeni. Italijanski vojnik Đuzepe Ferlini bio je u egipatskoj vojsci kad je slušao legende o drevnim faraonima, o kraljevima i kraljicama koji su sahranjivani sa ogromnim blagom. Jednog dana reče svom prijatelju, albanskom trgovcu u Kartumu: „Ajmo nas dvojica da potražimo izgubljeno blago! Daj da uložimo sve što imamo, da se kućama vratimo ili kao bogataši, ili kao propalice, a ne ovako, napola, ni ljudi ni robovi.“ Albanac se pomamio, dao je novac za opremanje ekspedicije, uz dogovor da, ukoliko išta pronađu, dobit podele popola. Đuzepe se sprijateljio sa tadašnjim egipatskim vladarem Sudana Ali Kuršaid Agom, pa je lako dobio odobrenje da radi šta mu je volja sa sudanskim piramidama. Arheolozi provode nedelje, mesece, ponekad i godine na jednom lokalitetu, skidajući zrno po zrno peska, sloj po sloj zemlje, u potrazi za najsitnijim tragovima drevnih vremena. Katkad su potrebne decenije da se pronađe magični ulaz u piramide, ako takav uopšte postoji…
Đuzepe i Antonio nisu bili strpljivi. Ko će godinama da traga, da prevrće po prašini, da traži prolaz u srce piramida, a možda i ne doživi da ga pronađe… „Imam rešenje“, reče jednog dana Đuzepe, sa dinamitom pod miškom. Podmetnu ga u zid piramide i – bum! Odlete veliki deo drevne građevine, razjapi se rupetina. A tu je i pet stotina radnika da pijucima razvrgnu što ne mogu rukama. Put u središte drevnih građevina bio je probijen.
„Silovanje piramida“, kako su Sudanci nazvali nasilje koje su nad dve i po hiljade godina starim hramovima kulture, ali i nad celim narodom, dvojica Evropljana počinila, nema premca u svetskoj istoriji. Razneli su ne samo piramide već i srce Sudanaca, stavili eksploziv u srž njihovog identiteta, zaljuljali ne samo njihovu prošlost već i budućnost – dok je sveta i veka, oni će za uništenim žaliti, proklinjati i Italijana i ropstvo. „Razoritelj piramida“, kako su ga zapamtili Sudanci, a i svetska istorija, Ferlini je harao Sudanom pune dve godine, od 1834. do 1836, teško oštetivši čak četrdeset građevina. Sudanci, na moje iznenađenje, ne smatraju Đuzepea zlim čovekom, već duboko zabludelim. „Nije znao šta čini, obuzeo ga je, kao i mnoge Evropljane tog vremena, demon pohlepe, pa je počinio veći zločin nego što je bio svestan“, govorili su mi. To ne umanjuje veličinu zlodela, štete i bola koje je naneo. Samo ukazuje na sveljudsku nesreću koju izazivaju neznanje i bahatost ukršteni sa pohlepom. Sudanci su mi čak pokazivali repliku jedinog njegovog portreta: da se nikad ne zaboravi kako izgleda čovek obuzet demonom srebroljublja. Prerušio se u Arapina sa sabljom za pasom, pustio bradu, stavio čalmu na glavu, ali mu se pohlepa ocrtala u tankim zmijskim usnama, mrkom pogledu, u šiljatom obliku lica, naročito nosa, pa iz stare slike kulja demonska snaga. Dođe mi da se prekrstim dok je gledam, da odagnam nečastivog. Prva piramida koju su tako surovo razorili pripadala je kraljici Amanišaketo, pred kojom upravo stojim. Od građevine visoke tridesetak metara (najniže ovdašnje piramide su šest, a sežu do trideset metara) ostali su samo temelji, mada su i oni viši od mene.
Tu je Italijan pronašao blago: zlatni i srebrni nakit vrhunske izrade. Odneo ga je u Evropu oduševljen, uveren da se za sva vremena obezbedio, da će zgrnuti neverovatno bogatstvo. Ali eksperti nisu hteli da potvrde autentičnost predmeta. Niko nije verovao da su u Sudanu u tako antičko doba pravili predmete vrhunske izrade.
Više su se Đuzepe i Antonio namučili da pronađeno blago prodaju nego da ga pronađu. Britanski muzej je otvoreno proglasio da se radi o falsifikatima. Kao da im se vlasnica nakita, drevna sudanska kraljica, sa onog sveta u lice smejala. Vidim kako im poručuje: „Sad se s tim slikajte.“ Ali sa desetak narukvica od zlata, srebra i bronze, šesnaest skarabeja od zlata sa detaljima od stakla, desetinama prstenova, narukvica, egipatskih krstova, ogrlica i figurica od raznog kamena nisu mogli ni da se slikaju, jer tad još nije bilo foto-aparata… Na jedvite jade, i po manjoj ceni od očekivane, deo blaga je otkupio bavarski kralj Ludvig Prvi, te se taj nakit danas može videti u Državnom muzeju egipatske umetnosti u Minhenu, dok je ostatak, posle mnogo ubeđivanja i garancija nekoliko eksperata, otkupio Egipatski muzej u Berlinu. Đuzepe je rođen i umro u Bolonji. Sahranjen je na groblju sa slavnim umetnicima, industrijalcima, proizvođačima automobila kao što su Lamborgini i Maserati… Sa ljudima koji su proneli slavu Italije širom sveta. I on postade slavan – ali kao „italijanski đavo“. Kad sam pričao sa svojim sudanskim prijateljima, rekoh kako mi se, u šetnji pokraj razrušenih piramida, pričinjavalo da vidim tog zlotvora kako nasmejan podmeće dinamit među drevne zidine. „I nisi ga dohvatio za vrat? Ništa nisi preduzeo?!“, reagovaše burno. Što se njih tiče, čak i ako se ukaže kao priviđenje ili san, treba ga napasti! Zna se da je iz Sudana pobegao pred besnom masom koja ga je jurila i da čak ni najbližim saradnicima, Sudancima, nije smeo na oči da izađe i da prizna šta nosi u prtljagu.
Svega pet stotina metara severno od glavne grupe građevina nalazi se Groblje velikaša, izdvojena skupina od šezdesetak piramida sa vlastelinskim grobnicama. Ugledaše me dvojica dečaka na kamilama i odmah mi se približiše. Prevešće me do glavnog puta ako im platim „autobusku kartu“. Autobusa, naravno, nema stotinu kilometara uokolo. Ali ko je još čuo za kamilju kartu? Tarifu računaju tačno koliko košta karta za prevoz u Kartumu. Plaćam i ukrcavam se na kamilu.
Prolazimo pored uginulih kamiljih mladunaca. Udaljili su se od majki, zalutali i to ih je koštalo života. Tela su im ostavljena u pesku, mumifikovala ih je pustinjska vrelina. Vozači mog javnog pustinjskog prevoza su na takve scene navikli i ne pridaju im značaj. Razdragani su, zbijaju šale, puni su života. Zaustavljaju se na „stanicu“, upućuju me da posetim još nekoliko piramida. Pokazuju mi da uđem u grobnicu sa bogatim natpisima i reljefima, ujedno dom nekoliko guštera velikih kao moja podlaktica. Gotovo sve piramide velikaša srušene su bezmalo do temelja. Steže me tuga za svim što je porušeno, za nepovratno izgubljenim drevnim bogatstvom.
Grifits: Do polovine jula milion ljudi u Gazi suočiće se sa glađu i smrću
Molim ih da me, kroz put zastrt akacijama, odvedu do glavnog druma. Za ovaj jedan dan upio sam mnogo lepote, daha pustinje, magije drevnosti, ali i strahote ljudskog pada, koji me naročito teško pritiska. Sunce je visoko podiglo glavu, a ja na upeklom asfaltu stopiram do prve „prave“ autobuske stanice. Ovo je, ipak, magistrala, neko će proći, zastaće dobrodušni Sudanci. Čekajući, i dalje gledam ka piramidama. Stoje okrnjene, kao da su ih besni demoni grizli. Raste gorčina, meša se sa besom i nemoći, željom da promenim nepromenljivo. Oči umalo zasuziše. Zar na sve što su Sudanci preživeli, još i takva beda da ih zadesi? Da neko odnese sve, a njima, naslednicima faraona, sruši čak i ruševine… Uzburkana osećanja se smiriše čim sam seo u prvi auto koji je naišao. Pokupila me je porodica sa četvoro dece, uskočio sam u prepuna kola, bilo ih je šestoro na pet mesta. Seli su jedni drugima u krilo kako bi napravili dovoljno prostora za mene. Nije dolazilo u obzir da me puste da čekam drugi auto: zar stranca da ostave, još po ovoj vrućini? Sa dobrotom Sudanaca uvek se može računati. Svaku boljku ta dobrota može isceliti.
Izvor: RTS
