Piše: Vuk Bačanović
Prije nešto manje od dvije godine napisao sam za beogradsko Vreme kratki komentar u kojem sam konstatovao stanje srpske nacionalne politike u Crnoj Gori:
„U Crnoj Gori je izuzetno teško biti nacionalni Srbin istinskih antikolonijalnih i državničkih suverenističkih shvatanja, jer vas od sljedbenika sluge italijanskog okupatora Krsta Zrnova Popovića i njihovog klovnovskog dukljanskog revizionizma partizanske borbe – prema kojem je ona bila izraz šovinističkog antisrpstva – ‘čuvaju’ sljedbenici sluge italijanskog i njemačkog okupatora Pavla Đurišića. I štaviše, ne samo da vas ‘čuvaju’, nego se proglašavaju za ekskluzivne i jedine autentične Srbe, pri čemu to i takvo ‘jedino i autentično srpstvo’ služi prevashodno kao instrument za potkusurivanje trenutnog direktora projekta finalne redikulizacije srpskog nacionalizma, Aleksandra Vučića.“
Od tada do danas se ništa nije promijenilo. Jedino što je još valjalo dodati jeste to da je i dukljanstvo ideologija koja je proizašla iz zelenaškog srpsko-crnogorskog rasističkog suprematizma prema necrnogorskim Srbima, a koja će tek kasnije, pod uticajem hrvatskog pravaštva na crnogorske zagrebačke studente i pojedine političare između dva svjetska rata i u doba komunizma, dobiti antisrpske crte. To implicira da u Crnoj Gori imamo posla ne s jednim, nego s dva, izvorno srpska, autodestruktivna i autokolonijalna zatvorena sistema, kojima je, osim što su srpski, zajedničko i to što s jednakom namjerom ratuju protiv činjenica. Jedan od njih – ravnogorski – zarobio je i svom sitnom politikanstvu podredio hrišćanski i tradicionalni srpski identitet, a drugi – dukljanski – ljevičarski, slobodarski i antikolonijalni identitet zemlje. Zaista, kakva bi to mogla biti crnogorska srpska politika koja bi objedinjavala i istorijski identitet Crne Gore i sve pozitivne aspekte NOB-a iz Drugog svjetskog rata?
Možda nigdje tako surovo kao u Crnoj Gori nije izražena istorijska sudbina srpskog naroda u XX vijeku, koja je sa sobom nosila dvije velike i paradoksalne tragedije: ravnogorski rojalistički antikomunizam, koji se, skupa s minornim zelenaškim grupicama, pretvorio u samoubistvo kroz saradnju s okupatorima, i partizansku epopeju, koja je, nakon vojne pobjede, poslije gotovo pola vijeka, ugušena u sopstvenoj birokratskoj dekadenciji. „Sve što propada, propada sramno“, zapisao je Milovan Đilas u svojoj Crnoj Gori. Može se reći da u današnjem crnogorskom društvu obje ove grupacije još uvijek žive svoje propadanje pod prividom vječne slave, nesvjesne da je propast i jednih i drugih odavno završena stvar. Jedni se uvjeravaju da strašna izdaja i krvološtvo nad neistomišljenicima i muslimanima i nisu bili tako strašni kao što jesu, a drugi da, zapravo, nisu izdali sve principe partizanske borbe i postali sve ono što su zamjerali prvima – izdajnici i kolaboracionisti s okupatorom. I da krvološtvo u obračunu s neistomišljenicima, uključujući i one iz sopstvenih redova, i nije bilo tako strašno kao što je zaista bilo, jer je to, tobože, bio neophodan način da se izgradi bolji svijet – koji na kraju nije izgrađen.
Međutim, Srbi u Crnoj Gori nemaju samo pravo, već i dužnost da poštuju ideale svoje partizanske prošlosti, baš kao i njoj prethodeću slobodarsku tradiciju. Ne u smislu jeftinog političarenja titoističkom ikonografijom, nego zbog suštinskih vrijednosti koje je ta borba nosila: otpora okupatoru, odbrane narodnog dostojanstva, borbe za pravdu, socijalnu jednakost i dekolonizaciju. Pa ipak, to poštovanje ne može isključiti ni svijest da su takozvana „Lijeva skretanja“ — period u kojem je Partija, iz sumnjičavosti u lojalnost stanovništva ili straha od trulog „buržoaskog uticaja“, ubijala ne samo ljude koje je sumnjičila za saradnju s okupatorom, već i vlastite simpatizere — jedna od najtežih moralnih i političkih grešaka NOB-a. Ona su gurnula mnoge ljude u naručje ravnogoraca ne zato što su ovi imali viziju i bili u pravu u svojim sramnim taktiziranjima s Italijanima i Nijemcima, već zato što je, s obzirom na pogrome pravoslavnih hrišćana i sveštenstva u SSSR-u i domaće surove obračune 1941. i 1942. godine, konzervativnim i tradicionalnim ljudima alternativa djelovala kao obesvećenje svega do tada poznatog. Međutim, bez obzira na to što su, u ovom slučaju, estetizacija poraza i zamjena etike emocijom moralno neprihvatljive, treba imati na umu da je bilo mnogo običnih ljudi koji nisu trčali u naručje nacistima jer im je to bio primarni ideološki izbor, već su, iz straha, slijedili svoje vođe sa katastrofalno lošim i sramotnim procjenama.
Pa ipak, za crnogorsko društvo postoji mnogo bitnije pitanje, a to je: da li ideje moraju biti taoci prošlosti? Da li kolaboracija i izdaja onih koji su, barem tradicionalno, baštinili hrišćanske vrijednosti četrdesetih godina, a potom i izdaja i kolaboracija onih koji su proizašli s ljevice devedesetih godina prošloga vijeka, znači da vrijednosti treba kategorisati prema korumpiranim ljudima, a ne po njihovoj sadržajnosti? Kada se u Crnoj Gori, ili bilo gdje na srpskom etničkom prostoru, prezre partizanska tradicija kao isključivo „komunjarska“ ili „ateistička“ — što ni u kom slučaju nije bila — gubi se nit sa jednim od najplemenitijih perioda narodne borbe, baš kao što banalna anticrkvenost savremenih dukljana i „ljevičara“ zaboravlja činjenicu da je NOB bio široki narodni front u kojem su učestvovali brojni pravoslavni vjernici i sveštenici, od kojih su mnogi zbog toga i bili likvidirani od strane okupatora i raznih kolaboracionista. Isto tako, kada se hrišćanska vjera svede na obred i etničko znamenje, bez socijalne pravde i samilosti prema svim ljudskim bićima, ona gubi svoju suštinu.
Zato je vrijeme da se ta dva izvora — ljevičarske slobodarske ideje i hrišćanska etika — ponovo spoje. Ne kao relikvije, nego kao pokretačka snaga jednog novog, domaćeg, narodnog pokreta. U tom smislu, ne treba posezati za neodbranjivim ličnostima i politikama iz tragične prošlosti dvadesetog vijeka, već učiti od onih koji su u tom vijeku dobro razlučili najosnovnije stvari. Ruski teolog i politikolog Sergej A. Bulgakov je još početkom dvadesetog vijeka konstatovao da je „kapitalizam duhovna anarhija, otuđenje čovjeka od čovjeka, kao i od Boga“, ali i da postoji opasnost da se izgradnjom hrišćanskog socijalizma pravoslavna crkva pretvori u političku partiju po uzoru na rimokatoličku praksu infiltracije i kontrole političkih pokreta čija je jedina svrha održavanje starog poretka.
Pa ipak njegove riječi su aktuelne i danas:
„Još nespornijim treba priznati drugo ograničenje osnovnog dogmata paganske političke ekonomije o rastu bogatstva. On ne smije biti stican nasilnim sredstvima, mučenjem ljudi, razbojništvom i pljačkom. Na žalost (kako ćemo još vidjeti), taj put je bio najčešći i najredovniji u istoriji, a ni danas ga civilizovano čovječanstvo nije napustilo — ne samo unutarnjim kapitalističkim ropstvom, povezanim sa savremenom organizacijom proizvodnje, nego i u takozvanoj kolonijalnoj politici, koja nije ništa drugo do oblik međunarodnog razbojništva i pljačke. Civilizovane države se utrkuju da oružjem zauzmu oblasti koje pripadaju vojno slabijim narodima, kako bi ih pljačkale (ili, ljubaznije rečeno, eksploatisale svoje kolonije)“… Grmljavina događaja koji se odigravaju, sveopšte štrajkove, čak su i gluhi osjetili kao znak da živimo u nekom novom, kapitalističkom svijetu, gdje odnosi između rada i kapitala predstavljaju složeno i mučno pitanje društvene savjesti, u pogledu kojeg je grijeh zadovoljiti se samo farisejskim klimanjem glave, nego ga treba prije svega naučno razumjeti. I predstojeće političke promjene, i snažan tok oslobodilačkog pokreta treba da sruše čak i kod najtvrđih predrasudu da postoji samo jedan, jednom za svagda dat oblik političkog života, pa su zato svi koji se bune protiv njegove suštine — grešnici i samovoljnici.“
Ova lekcija je naročito važna, jer je crnogorsko društvo prošlo kroz dvije velike zablude: prvu — da čast leži u očuvanju poretka po svaku cijenu, čak i u saradnji s okupatorom; i drugu — da je vlast jedini smisao revolucionarne društvene promjene, a ne njen puki alat. Srpska politika u Crnoj Gori ne smije više biti talac poraza, mitova i lažne dileme između ove dvije istorijske karikature. Vrijeme je da se na mjestu ideoloških ruina podigne nešto novo — ne pukim odbijanjem prošlog, već njegovim dubinskim preispitivanjem. Srpska ideja u Crnoj Gori mora ponovo postati vizija emancipacije, pravde i dostojanstva za sve njene građane bez obzira na etničku i religijsku pripadnost, a ne puka reakcija na tuđe narative. Samo tako će se iz pepela dviju propalih legitimacija — i pseudoduhovnjačke i pseudorevolucionarne — roditi nešto što pripada našem vremenu, a ne vremenima koja su nas unakazila.
